Home / Aktuelno / Zekatom očistimo imetak, srce i dušu

Zekatom očistimo imetak, srce i dušu

Uzvišeni Allah, dz.š. je za sebe u Kur’ani kerimu kazao da je El-Vehab – Onaj koji mnogo daruje. On, Uzvišeni je čovjeka, kao svog namjesnika na Zemlji, darovao nebrojenim blagodatima, a zauzvrat od čovjeka traži da te blagodati prepozna i na njima bude zahvalan. Jedna od blagodati koju nam Allah daruje jeste i blagodat imetka koji je često predmet naših dova, ali ponekad i perda od koje ne vidimo druge blagodati u svojim životima. Da bismo potpuno razumjeli ulogu imetka u životu vjernika, važno je da znamo da imetak nije naš nego Allahov, da mi nismo vlasnici imetka, nego Allah dž.š. On nam je iz svoje milosti povjerio imetak kao emanet kojim trebamo graditi sebi lijepo mjesto za život na dunjaluku, ali pomoću kojeg trebamo izgraditi i lijepo mjesto na ahiretu. Onog trenutka  kada Allah čovjeku da imetak, On mu s njim daje i obaveze koje mora izvršiti. A izvršavanje tih obaveza je čin kojim čovjek pokazuje svoju potpunu zahvalnost Gospodaru.

Najvažnija obaveza koju nam Allah dž.š. propisuje u našim imecima jeste ZEKAT – jedan od stubova i temelja na kojim stoji zgrada islama.

O zekatu mi inače govorimo u ramazanu kako bismo se podstakli da ga izvršimo u vremenu kada se dobro višestruko nagrađuje. No obaveza zekata je prisutna tokom cijele godine i ukoliko bismo sagledali njegovu duhovnu-ibadetsku, socijalnu i ekonomsko-društvenu ulogu zaključili bismo da bi zekat trebao biti stalna tema naših razmišljanja, razgovora i djelovanja. Zato želim danas da se ukratko podsjetimo na važnost zekata kao materijalnog ibadeta u islamu.

Sama riječ zekat u arapskom jeziku ima značenje rasta, povećanja, čišćenja i u ajetu u kome Gospodar naređuje zekat kaže: “Uzmi od imetaka njihovih zekat da ih očistiš i blagoslovljenim učiniš”

Tako da zekatom naš imetak činimo čistim i blagoslovljnim, ali zekatom čistimo i svoje grijehe i oslobađamo našu dušu od pohlepe, škrtosti, sebičnosti. Davanjem Zekata čovjek odstranjuje od sebe mnoge nesreće i iskušenja te osigurava sebe i svoju imovinu i na dunjaluku i na ahiretu, kao što kaže Poslanik, a.s. u hadisima:

Kada izdvojiš zekat iz svog imetka, štitiš ga i odstranjuješ iz njega ono što je po tebe zlo u njemu.“ (El-Hakim)

Zabilježeno je da je Muhammed a.s. rekao:”Zaštitite svoj imetak davanjem zekata.“ (Ebu Davud)

Draga braćo, vrlo je važno da napravimo razliku između sadake kao dobrovoljnog i proizvoljnog djeljenja i zekata kao obavezujućeg i jasno definisanog djeljenja imovine.

Da bi čovjek bio zekatski obaveznik, u toku godine mora posjedovati imovinu u novcu, robi, raznim dragocjenostima i vrijednostima koje nisu neophodne za normalan život a vrijednost te imovine pralazi visinu nisaba. Trenutna visina nisaba je 8.557,00 KM što znači da svako ko ima imovine u toj i većoj vrijednosti od navedenog iznosa dužan je dati 2.5 % na ukupnu vrijednost onoga što posjeduje. Još je značajno da upamtimo da procenat od 2.5% kojim dajemo zekat ne pripada našoj imovini, nego je pravo drugih u njoj koje moramo ispuniti kako bi se povinovali Božijoj naredbi. A sve ono što radimo radi Allahova zadovoljstva, On će nam mnogostruko vratiti kao što Uzvišeni kaže u ajetima:

,,…što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje“. (Sebe’, 39)

,,A za zekat koji izdvojite da biste Allahovo zadovoljstvo stekli – takvi će dobra djela Svoja umnogostručiti.” (Er-Rum)

Ulema navodi događaj u kome se kaže kako se jedan pobožan čovjek bavio  trgovinom i njegova roba je stizala brodovima, preko mora. Jednog dana su ga obavijestili da je brod, na kome je trebala biti njegova roba, potonuo i da je sve uništeno. Međutim ovaj čestiti čovjek je je kazao: ”Ne, moja roba nikada ne može propasti”. Ljudi su ga pokušavali utješiti govoreći da će ako Bog da drugi put ostvariti uspješnu trgovinu, ali on je uporno ponavljao: moja roba nikada ne može propasti. Nakon izvjesnog vremena dobio je pismo u kome je stajalo da je brod na kojem je trebala biti njegova roba bio prepun i da roba nije poslana njim već drugim brodom koji uskoro treba stići. Tada su ga ljudi pitali: kako si bio tako siguran da tvoja roba ne može propasti i biti uništena? A on je odgovorio: ”Zato što ja svoju robu osiguravam zekatom, a ono što je osigurano zekatom nikada ne može propasti.”

Dakle, onako kako zekat, štiti, unapreduje, čisti čovjeka i njegov imetak izbjegavanje davanja zekata, s druge strane, povlači za sobom dunjalučku i ahiretsku sankciju zavisno od razloga neizvršavanja ovog farza. Uzvišeni Allah u suri Et-Tewbe upozorava da one koji gomilaju imetak, a ne djele ga na Božijem putu, čeka bolna i teška patnja a u suri El- Lejl se navodi da će na sudnjem danu siguran i daleko od vatre biti „onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio.“

Poslanik Muhamed a.s je uspostavio jasna pravila prikupljanja zekata u bejtu-l-mal i kada su neka plemena nakon smrti Poslanika odbila dati zekat u bejtu-l-mal, halifa Ebu Bekr je podigao vojsku da se bori protiv njih. Kada su mu drugi ashabi kazali: ”Kako ćeš se boriti a oni su muslimani kao i mi?” Ebu Bekr im je rekao: ”Tako mi Allaha, boriću se protiv onoga ko pravi razliku između namaza i zekata. Borit ću se protiv svakog ko  odbije izdvajanje zekata koje je činio u vrijeme Poslanika.”                                                                                                       

Mi danas često navodimo predivne primjere socijalne brige u islamskoj civilizaciji, pažnju prema siromahu, nevoljniku, jetimu, udovici, međutim toga u velikoj mjeri ne bi bilo da nije bilo visoke svijesti o zekatu i o važnosti bejtu-l-mala – državne kase gdje se zekat skupljao i onda dijelio tamo kome je najpotrebnije. I naši dobri prethodnici su bili toga svjesni i tu su praksu čuvali. Danas, naša zajednica slijedi te principe prikupljajući zekat u bejtu-l-mal iz kojeg se pomaže siromah, povratnik, migrant… To je i izvor pomoći našim studetentim, učenicima, jetimima, bolnicima.

Kada bi se mi prema zekatu i bejtu-l-malu odnosili sa potpunom vjerničkom sviješću vjerujem da bi, uz Allahov blagoslov, to bilo rješenje za mnoge probleme našeg društva.

Razmislimo da li smo obaveznici zekata: ako jesmo izdvojimo ga, očistimo svoj imetak, očistimo sebe, svoje srce i svoju dušu. Budimo od onih Allahu zahvalnih robova koji svoju zahvalnost djelima pokazuju.

 Propisi o zekatu 1. dio – Definicija zekata

Riječ zekat u arapskom jeziku ima značenje rast i čistoća. Ova dva značenja su prisutna u terminološkom značenju riječi „zekat“ koje ona ima u Šerijatu. Zekat čisti od grijeha osobu koja ga izdvaja. Također, čisti dušu od ružnog svojstva – škrtosti. Zbog ovih karakteristika, zekat nije bio stavljan u obavezu Allahovim poslanicima a.s., jer su oni bili sačuvani od škrtosti. Davanje zekata uzrokuje napredak i rast imovine, s obzirom na to da se dolazi do transfera jednog dijela imovine u posjed siromašnih i potrebnih. To dovodi do jedne vrste osvježenja u ekonomiji i razvoja trgovine. Allah dž.š. kaže: “Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi.”

A u hadisu se kaže: “Davanje zekata neće nikada umanjiti imetak.” (Navodi ga Taberani u Evsatu, i Haraiti u Mekarimul-ahlaki, od UmmuSelemer.a. koja prenosi od Ebu Musa’ar.a.)

Nije obaveza davati zekat na onu imovinu koja se ne uvećava, ili za koju ne postoji tendencija da će biti unaprijeđena, kao što ćemo i izložiti kasnije.

U terminološkom značenju, zekat je stavljanje u posjed jednog određenog dijela imovine siromašnom muslimanu, kojem je potrebna. To podrazumijeva prestanak bilo kakvog korištenja od strane osobe koja ga daje, i to u ime Allaha dž.š.

Da bi se nešto smatralo zekatom, nije dovoljno dopustiti korištenje imovinom, jer se time ne ostvaruje davanje koje se spominje u riječima Uzvišenog: “I dajite zekat.”

Tako, ako bi neko nahranio siroče, imajući namjeru da mu to bude zekat, neće se ubrajati u zekat, osim ako mu je preda u posjed. Jer, predajući mu hranu, uz nijet da daje zekat, osoba je koristi kao svoju imovinu, za razliku od situacije kada davalac dozvoli da primalac jede hranu i ne stavi mu je na raspolaganje i posjed.

Propisi o zekatu 2. dio – Mjesto i uloga zekata u islamu

Zekat je treći od temelja vjere islama koji su spomenuti u vjerodostojnom hadisu, a koji glasi: “Islam je izgrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog istinskog boga osim Allaha, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu ramazana.”

Obaveza davanja zekata je ustanovljena Kur’anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. Allah dž.š. spominje zekat uporedo s namazom u velikom broju ajeta. Allahovom dž.š. Poslaniku a.s. je davana zakletva da će se ova obaveza izvršavati. Od Džerira ibn Abdullaha r.a. se prenosi da je rekao: „Dao sam zakletvu Poslaniku a.s. da ću obavljati namaz, davati zekat i upućivati savjete svakom muslimanu.“ (Buharijin Sahih, u poglavlju o zekatu 1401.)

Ebu Bekr je poveo borbu protiv onih koji su uskratili davanje zekata, a za taj svoj postupak je uzeo kao argument riječi Allahovog Poslanika a.s.: “Zaista se pravo na život i imovinu zasniva na izvršenju obaveza, a obaveza koja se nalazi u imovini je zekat.” (Fethul-bari, 3/263.)

Od Ebu Hurejre (r.a.) se prenosi da je rekao: „Nakon smrti Allahovog Poslanika a.s. hilafet je preuzeo Ebu Bekr r.a. Neki Arabljani su se vratili u nevjerovanje. Omer r.a. je upitao Ebu Bekra: “Kako ćeš povesti rat protiv ljudi, kada je poznato da je Allahov Poslanik a.s. rekao: Naređeno mi je da se borim sve dok ljudi ne izgovore: La ilahe illellah. Pa ko izgovori te riječi njegova imovina i život će biti zaštićeni osim u slučaju da učini kakav delikt koji ugrožava njegov život i imovinu, a konačan sud je kod Allaha dž.š.”

Ebu Bekr je odgovorio: “Tako mi Allaha, borit ću se protiv onih koji su napravili razliku između namaza i zekata. Zaista je zekat pravo koje se nalazi u imovini. Kada bi mi uskratili davanje samo jednog malog bravčeta koje su davali na ime zekata u vrijeme Poslanika a.s., ja bih poveo bitku protiv njih, zbog te utaje.” Omer r.a. je poslije toga rekao: “Tako mi Allaha, to nije ništa drugo osim Allahova uputa koja je raširila grudi Ebu Bekra r.a. i znao sam da je to istina.“ (Buharijin Sahih u poglavlju o zekatu, 1399-1400.)

Obaveza zekata je kategorična. Onaj ko je zaniječe je nevjernik. Zekat je propisan druge godine poslije Hidžre prije nego što je naređen post ramazana. To je, poslije namaza, najvredniji ibadet. Grijeh onoga ko ne daje zekat je veliki, čak toliki da je imam Buharija rezervisao posebno poglavlje u svome Sahihu, u Knjizi o zekatu, pod nazivom Poglavlje o grijehu onoga koji ne daje zekat i riječima Uzvišenog Allaha dž.š.:

Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju. Na Dan kad se ono bude u vatri džehennemskoj usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što stegomilali!” (Sura Et-Tevbe, 34-35)

Zatim je naveo u ovom poglavlju, sa svojim lancem prenosilaca koji seže do Ebu Hurejrer.a., da je Poslanik a.s. rekao: “Napast će deve na svoga vlasnika, krupnije nego što su bile, ako ne bude na njih davao zekat, gazeći ga svojim papcima. Napast će bravčad na svog vlasnika, krupnija nego što su bila, ako ne bude na njih davao zekat, gazeći ga svojim papcima i bodući ga svojim rogovima. Zatim je rekao: Jedno od njihovih prava jeste da se muzu kod vode. Zatim je rekao: Neka mi niko ne dolazi na Sudnjem danu, noseći ovcu na svojim plećima, koja će blejati, dozivajući me: „O Muhammede!“ Ja ću reći: Ja ti ništa ne mogu pomoći, već sam te obavijestio. Neka mi niko ne dolazi na Sudnjem danu, noseći devu za vratom, koja će ričati, dozivajući me: „Muhammede!“ Ja ću mu odgovoriti: Ja ti ništa ne mogu pomoći, već sam te upozorio.”

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „Kome Allah dž.š. da imetak, pa ne daje zekat iz tog imetka, on će mu doći na Sudnjem danu u liku zmije otrovnice sa dvije crne tačke iznad očiju, koja će se omotati oko njega, stežući ga, a zatim će ga ščepati za vilice, govoreći mu: “Ja sam tvoj imetak, ja sam tvoje blago!“ Potom je proučio riječi Uzvišenog Allaha: “Neka oni koji škrtare u onom što im Allah iz obilja Svoga daje nikako ne misle da je to dobro za njih; ne to je zlo za njih. Na Sudnjem danu bit će im o vratu obješeno ono čime su škrtarili, a Allah će nebesa i Zemlju naslijediti; Allah dobro zna ono što radite.” (Buharijin Sahih, dva hadisa o zekatu 1402. i 1403. Ajet je iz sure Alu Imran, 180)

Propisi o zekatu 3. dio – Zašto je propisan zekat

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu’edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Treba istaći to da se, nakon što je došlo do materijalnog napretka u vrijeme Osmana r.a., došlo do uvjerenja da postoji određena neprijatnost za posjednike imovine u provjeri njene količine. Vlast im je dala slobodu u izvršenju ove obaveze, s obzirom na to da se u tome vidjela određena dobrobit.

Učenjaci su saglasni da pravo ovlaštene osobe nije prestalo samim uzimanjem zekata i zadovoljenjem njegove potražnje. Kada bi vladar saznao da stanovništvo nekog mjesta ne daje zekat, on će ga zatražiti od njih i prisilit će ih da ga daju.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.). Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Propisi o zekatu 4. dio – Činjenice zbog kojih zekat nije obavezan

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzurpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana. (Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuđoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu.“ (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejrer.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi „tajjib“ jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Onaj koji daje sadaku iz imovine koja je sigurno haram čini kufr, nevjerovanje. Ako bi siromah znao da je imovina haram i učio dovu za onoga ko je dao, a ovaj aminao, počinili bi kufr zajedno. Treba da je istovjetan propis i kada bi onaj koji amina bio treće lice, niti onaj koji daje, a niti onaj kome se daje. Većina ljudi ne poznaje ovaj propis, te ima onih koji, ne znajući ovaj stav, čine ovakve radnje. Nadati se nagradi, tamo gdje su očigledna odgovornost i kazna, spada u nevjerovanje. (Reddul-muhtar, II/26)

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. Ibn EbiŠejbe u svom Musannefu navodi hadis koji prenosi Ikrime: U biserima i draguljima nema davanja zekata osim ako su trgovačka roba. A ako su namijenjeni trgovini, tada se daje na njih zekat. Bejheki navodi predaju čiji je lanacprenosilaca prekinut, da je Alija r.a. rekao: „Nema zekata u biserima.“ Ibn Kudame u Mugniju kaže: „Nema zekata na ono što se vadi iz mora kao što su biseri, merdžani, amber i sl.“ Ovako nešto se prenosi i od Ibn Abbasa, a isto shvatanje zastupa i Omer ibn Abdul­-Aziz, Ata‘, Malik, Sevri, Šafija, Ebu Hanife i drugi.“ (Pogledaj: I`laus-sunen, IX/62)

Uvjetuje se da u ovakvoj imovini postoji nijjet da će se njome trgovati u trenutku kupovine. Trgovina je sticanje imovine imovinom putem kupovine, iznajmljivanja, traženja zajma. Zlato, srebro i stoka su imovina koja se plodi i u kojoj je obaveza davanja zekata iz kojih god ih razloga čovjek nabavi, kao što smo to i vidjeli.

Kada bi neko zanijetio da trguje, ali tek nakon sklapanja ugovora, ili kupio nešto da to zadrži za sebe, s namjerom da, ako bi imao dobru zaradu, to proda, nema zekata u takvoj imovini. Primjer za to je kada bi neko imao namjeru da trguje onim što nađe od prinosa na svojoj zemlji. Nema zekata u tome sve dok to ne proda i ne pridoda novac, dobiven za to, novcu koji je stekao trgovinom. Obaveza zekata spada s one osobe kojoj imovina bude upropaštena nakon proteka godine, bez obzira na to da li je bila u prilici dati zekat ili ne, jer je zekat obaveza koju treba izvršiti s raspoloživim dijelom. A to je imovina koja se uvećava, ili koju je moguće uvećati, kao što, je naprijed rečeno. Obaveza koja proističe iz raspoloživog dijela ne može postojati ako se njime ne raspolaže. Ali, ako osoba potroši tu imovinu, sa nje neće spasti obaveza davanja zekata. (Pogledaj: Reddul-muhtar, II/74)

Preporod.com

About SIF-N

Check Also

Namaz Božijih poslanika

Autor: Meho Šljivo   Kur’an izričito naglašava da su Božiji vjerovjesnici neizostavno obavljali namaz: …i učinismo …

%d bloggers like this: