Home / Aktuelno / Propisi o postu

Propisi o postu

Propisi o postu

15/05/2018 – Autor: Prof. Mustafa Sušić

Sadržaj

Uvod

Izvorni naziv za post je savm, što znači: ušutjeti se, stišati se (vjetar), popustiti (žega), stajati bez hrane… U fikhu, post se definira kao sustezanje od jela, pića i svih tjelesnih prohtjeva i zadovoljstava u vremenu od prije zore pa do iza zalaska Sunca.

Post je jedna od temeljnih islamskih ibadetskih obaveza koja proistječe iz 183. ajeta sure El-Bekare, koja glasi: „O vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas da biste bogobojazni bili.“

U ovom ajetu Allah, dž.š., obraća se vjernicima da bi im naznačio da su oni postali obveznici posta kao što su to bili i oni narodi prije njih kojima su dolazili poslanici sa Božijom objavom. Ovdje se Svevišnji obraća vjernicima kao takvima; Vi ste vjernici i iz tog vašeg opredjeljenja proizlaze i neke obaveze! Ovaj put ta obaveza je post. U sljedećem, 184. ajetu iste sure, konkretnije se daju pojašnjenja koliko se posti i pod kojim okolnostima se post može odgoditi za neko drugo vrijeme. Također se u tom ajetu daju obrazloženja za slučajeve kada se ne može postiti na propisan način, ali se obaveza posta može izvršiti na drugačiji način od onog koji je propisan za normalne uvjete života i za stanje punog zdravlja. Taj drugi način izvršenja obaveze posta je – fidija. To je neka vrsta nadoknade za neispošteni post u propisanom vremenu. Ona se sastoji u tome da obveznik, koji nije mogao postiti u propisanom vremenu i na propisan način niti ima bilo kakve nade da će ikada moći napostiti propušteno, zbog beznadežno lošeg zdravlja, izd­voji iz svog imetka količinu koja odgovara njegovoj jednodnevnoj ishrani, za svaki propušteni dan. To je minimum. Ako, pak, mukellef u toj nadoknadi izdvoji i više to će se smatrati dodatnim njegovim dobročinstvom. No i pored svih datih olakšica oko posta te mogućnosti da se ta obaveza izvrši preko fidije, u istom ajetu se daje zaključak koji glasi: sve date olakšice for­malno oslobađaju obveznika od odgovornosti, zbog odgode posta ili zbog izvršenja te obaveze putem fidije, ali je ipak najbolje da se isposti na propisan način, jer se samo tako može osjetiti puni smisao posta, ako se zna pravilno razmišljati. Taj ajet glasi:

„Određeni broj dana, a ko od vas bude bolestan ili na putu – toliko drugih dana (da naposti). A oni koji s mukom velikom poste, otkup je da siromaha nahrane. A ko dá više otkupa, toliko bolje za njega!A znate, bolje vam je da postite.“

U sljedećem, 185. ajetu iste sure, data su detaljnija objašnjenja zašto je obaveza posta smještena u mjesec ramazan, a ne u neki drugi vremenski trenutak u toku godine. Također se u tom ajetu daju dodatna pojašnjenja koje se sve druge koristi kriju u činu posta, pa se kaže:

„U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude i jasnih dokaza prave staze, i lučenja istine od laži. Pa koji od vas u ramazanu budu kod kuće, neka poste! A ko bude bolestan, ili bude na putu – toliko dana napostit će. Allah želi da vam olakša, a ne želi da vam oteža, i da navršite postom toliko dana, i da veličate Allaha zato jer vam je on ukazao na Pravu stazu i da budete zahvalni.“

Ko je dužan postiti

Iz spomenutih ajeta je vidljivo da su postiti dužni oni muslimani koji u momentu nastupa mjeseca ramazana, ispunjavaju sljedeće uvjete:

  • da su biološki punoljetni i umno zdravi;
  • da su u tom momentu kod kuće a ne na putu;
  • da su fizički zdravi u mjeri da mogu postiti bez ikakvih posljedica po svoje zdravlje.

U neku vrstu obveznika posta spadaju i stariji maloljetnici, djeca u dobu od sedme godine života pa do biološkog punoljetstva, i to sa ciljem privikavanja na obavezu posta a ne kao čin izvršenja obaveze kao takve. 

Ko je oslobođen od posta

Iz gore navedenih uvjeta može se razumjeti da su neka lica oslobođena od posta. Kad kažemo oslobođena onda mislimo na tri vrste oslobađanja, i to:

  1. lica koja stječu pravo na odgodu posta, koji će ispostiti u nekoj drugoj, za njih normalnoj prilici. To su:
    • bolesnik čija je bolest takvog karaktera da post na nju štetno utječe, bilo da je pogoršava ili usporava njeno izlječenje;
    • putnik čije je putovanje izuzetan napor koji se teško može izdržati;
    • vojnik, svejedno da li se on nalazi neposredno u borbi ili se nalazi u periodu napornih vježbi, gdje bi post mogao štetno djelovati na njegovu borbenu gotovost;
    • žena u stanju hajza i nifasa, odnosno u menstrualnom ili u postporođajnom periodu;
    • trudnica;
    • dojilja;
    • radnik na teškim fizičkim i psihičkim poslovima, gdje glad i žed direktna štetno utječu na njegovo zdravlje ili na ure­dno obavljanje posebno odgovornog posla. To su radnici u prljavim i zagađenim fabrikama, gdje su zagađenja velika pa se ne može izdržati duže vrijeme bez jela a posebno bez tečnosti, i to u uvjetima kada radnik nema prava sam odlu­čivati kada će raditi a kada će odmarati. Nekada radnik ne mora biti fizički ugrožen ako posti, ali je psihički pritisak veliki. To su odgovorni poslovi gdje od raspoloženja poje­dinca zavise životi drugih ljudi. To su poslovi: pilota, vozača, kontrolora letova i slična zanimanja. Ako osoba koja radi te poslove teško podnosi glad ili žed gdje postoji opasnost od popuštanja njegove pažnje i koncentracije, što direktno ugrožava živote drugih ljudi a i njegov vlastiti život, onda je bolje da svoj post odgodi te da ga nadoknadi u pogodnijim uvjetima;
  1. lice koje je steklo pravo da obavezu posta izvrši na drugačiji način od propisanog, a to je putem fidije. To znači da će osoba koja trenutno ne može postiti zbog neizlječive bolesti ili je tako iscrpljena i nalazi se u dubokoj starosti, gdje ne postoji nikakva nada da će jednoga dana njeno stanje biti bolje, umjesto posta imati obavezu da za svaki svoj propušteni dan posta izdvoji po jednu jednodnevnu ishranu, prema vlastitom standardu ishrane, te da je uruči onima koji su „siromasi i obespravljeni“, kako to stoji u 25. ajetu sure El-Me`aridž, gdje se kaže: lis-sâili vel-mahrum.
  2. lice koje je potpuno oslobođeno izvršenja obaveze posta na bilo koji način. To je ono lice koje boluje neizlječivu bolest ili je iznemoglo zbog duboke starosti a ne posjeduje imovinu iz koje bi moglo obavezu posta izvršiti putem fidije.

Vrste posta

Kao islamska ibadetska obaveza post je razvrstan u sljedeće kategorije:

  1. a) Farz je postiti:
  • ramazanski post,
  • post svih keffareta.
  1. b) Vadžib-postovi su:
  • nadoknada svakog pokvarenog nafila-posta,
  • zavjetni post.
  1. c) Sunnet-postovi su:

– deseti muharrem (jevmu-l-ašura), zajedno sa devetim ili jedanaestim.

  1. d) Mendub ili mustehab-postovi su:
  • postiti svakog hidžretskog mjeseca po tri dana, a poželjno je da dva od njih budu takozvani bijeli dani, a to su: trinaesti i čertrnaesti dan u hidžretskom mjesecu;
  • ponedjeljak i četvrtak u sedmici;
  • šest dana mjeseca ševvala;
  • davudov post ili postiti svaki drugi dan u godini;
  • svaki post za koji postoji predanje da ga je Poslanik pos­tio.
  1. e) Nafila-postovi su:

– Svaki dobrovoljni post koji se posti u danima u kojima je dopušteno postiti spada u nafila-postove.

Mekruh-postovi ili nepoželjni postovi

U nekim situacijama, odnosno u nekim danima nije poželjno postiti, i to u mjeri kada se ta nepoželjnost graniči sa zabranom – haramom. Zato se kaže da su to mekruh-tahrime postovi. To je prije svega post u danima Bajrama. Tada nije prirodno da se posti kao što nije prirodno da se ne posti u danima ramazana. Bajramski dani su predviđeni za radost, gdje treba da počastimo druge i da sami budemo počašćeni. Ne postoji motiv, vjerom opravdan, koji bi neko naveo kao razlog svog posta u dane Bajrama, ramazanskog ili kurbanskog, svejedno.

Također je nepoželjno, mekruh-tenzihen, postiti: samo petkom, samo subotom i u sve druge dane u kojima poste pripadnici drugih vjera jer bi se to moglo shvatiti kao oponašanje drugih u njihovom postu, što nije dopušteno.

Nepoželjno je postiti i danju i noću bez prestanka više dana. To je opasnost po zdravlje i to se ne smije raditi. Postoje drugi, primjereniji načini da se energija vjere ispolji a ne samo postom, pogotovo na takav način.

Nepoželjno je postiti čitavu godinu neprestano, kao i postiti posljednja dva dana mjeseca ša`bana.

Kako se posti

Svaki obveznik posta dužan je da prije zore svakog ramazanskog dana donese odluku da će taj dan postiti. Donošenje odluke nije isto što i izgovaranje samog nijeta. Kada se kaže da treba donijeti odluku da se posti onda to znači poduzeti određene pripreme u tom smislu. Samo ustajanje prije zore i pripremanje ručka zapravo odražava suštinu nijjeta i namjere da će se postiti. Čak i onda kada se na ručak ne ustane (zbog nebuđenja) a postojala je nam­jera za post narednog dana, smatra se da je ona važeća. Što se tiče izgovora samoga nijeta ili njegova učenja, to je samo formalna potvrda onoga što je već suštinski učinjeno. To je samo posljednja psihološka priprema prije početka posta. Nijet za post glasi:

Nevejtu en esume gaden tekarruben ilellahi te`ala!

„Odlučih da postim nastupajući dan u želji da se približim Allahu, dž.š.“

Šta će pokvariti post

Kada nastupi vrijeme posta onda postač mora svoje ponašanje prilagoditi pravilima o postu. U toku posta on ne smije činiti sljedeće stvari, jer će mu tada post biti pokvaren:

  1. unošenje u organizam bilo kakve tvari, svejedno da li to bilo jelo, piće ili bilo šta drugo što u sebi sadrži hranjive materije;
  2. unošenje u organizam hranjive materije vještačkim putem, npr. infuzijom;
  3. crpljenje iz organizma krvi ili drugih hranljivih tvari, kao što se čini prije nekih operativnih zahvata na unutrašnjim organima;
  4. pušenje ili unošenje u organizam duhanskog dima, na bilo koji način;
  5. unošenje u organizam bilo kojeg drugog nadražujućeg sredstva, kao što su bilo koja vrsta droge, bilo to putem injekcije ili na neki drugi način;
  6. primati injekcije bilo koje vrste, jer svaka injekcija sadrži u sebi hranjive tvari, makar to bila samo tečnost;
  7. seksualni odnos. Postaču kome se desilo izlaženje sjemena u snu, a zapostio je, to ne kvari post, ali je dužan okupati se odmah po budenju;
  8. nastup hajz-perioda ili menstruacije, kod spolno zrele žene;
  9. izgovor nepristojnih i grješnih riječi.

Keffaret

Ovaj pojam dolazi od arapskog glagola kefere, što znači: pokriti, sakriti. U fikhu se keffaret definiše kao postupak pokajanja i iskupljenja za nam­jerno pokvaren post! Kada se postaču desi da namjerno učini bilo koju stvar koja kvari post, ako želi da tu grešku ispravi, onda on podliježe posebnom postupku koji se zove keffaret.

Onaj ko se odluči za keffaret obavezan je da:

  1. oslobodi neslobodnu osobu. Nekada je to bio rob, ali danas robo­va, u klasičnom smislu poimanja, nema jer je ropstvo zabranjeno međunarodnim konvencijama. Sve islamske zemlje su potpisnice tih konvencija. Međutim i danas postoje druge vrste neslobodnih, pa ako je onaj ko keffaret čini u stanju da izvuče neslobodnog, onog ko se nalazi u stanju nezakonitog zatočeništva, na slobodu to bi bio njegov keffaret;
  2. ako onaj ko se odlučio za keffaret nije u stanju da na ime keffareta oslobodi neslobodnog, onda mu je obaveza da isposti bez prekida dva hidžretska mjeseca plus pokvareni dan posta;
  3. kada pokajnik nije u stanju, iz bilo kojih razloga, da izvrši niti ovo prvo niti drugo onda je on obavezan da osigura po jednodnevnu ishranu za šezdeset siromaha ili obespravljenih, ili za jednog od njih šezdeset jednodnevnih ishrana, koje su ravne njegovim svakodnevnim prosječnim dnevnim obrocima (ručak, večera), u periodu ramazana.

Ako se postaču desilo da je neko od ovih pravila prekršio nehotično, kao u zaboravu, onda on nema obavezu keffareta, ali ima obavezu da naposti pokvarene dane posta.

Stvari koje kvare post ali ne zahtijevaju keffaret

Postaču se mogu desiti stvari u toku posta koje zahtijevaju samo napaštanje toga dana, ali ne i keffaret. To su slučajevi kada postač:

  1. proguta nešto što samo po sebi nije hranjivo, ali zbog vremena u kojem je to učinjeno, čini post pokvarenim. Nije prilično da postač drži u ustima bilo što, jer tada postoji stalna opasnost da to proguta. Igranje po ustima sa stvarima koje nisu hranjive, u vrijeme posta, liči na neku vrstu šale sa činom posta pa se zato postač treba kloniti takvih neozbiljnosti jer može sam sebe dovesti u nepriliku da pokvari post na tako bezazlen način;
  2. prijetnja i prisila od bilo koga, koje postača  natjeraju da pokvari post. Tu grijeha nema za onoga ko je prisiljen na kvarenje posta, ali post je ipak pokvaren i valja taj dan napostiti, jer je hrana unesena u organizam;
  3. kasno zapaštanje i rano iftarenje, makar to bilo iz neznanja ili bilo koje vrste obmane, kao kad bi nam neko sugerirao da je vrijeme posta isteklo a to se stvarno nije desilo;
  4. namjerno povraćanje;
  5. ulazak tečnosti ili hrane u organizam postača bez njegove volje. U svim ovim slučajevima postač će biti obavezan da nastavi postiti taj dan, ali će biti dužan i da ga naposti.

Mekruhi postača

U toku posta treba izbjegavati sve što bi moglo dovesti do kvarenja posta, iako to samo po sebi post ne kvari, ali je to nepoželjno – mekruh činiti. To su sljedeće stvari:

  1. približavanje gotovim jelima u cilju udisanja njihovih mirisa;
  2. kušanje jela putem igranja sa njima bez unošenja u usta;
  3. ispuštanje krvi iz tijela, u manjoj količini, bez nužde;
  4. ulaženje u ljubavne igre sa supružnikom, koje mogu da dovedu do kvarenja posta.

Način ustanovljenja početka posta

Već je rečeno da je vrijeme posta smješteno u mjesec ramazan. To znači da je obaveza svakog muslimana koji u tom momentu ispunjava uvjete za teklif, da počne postiti, i to onoga dana kada se ustanovi da je nastupio taj mjesec. Utvrđivanje nastupa tog mjeseca direktno proizlazi iz kur’anskog ajeta koji smo već navodili, a to je 185. ajet sure El-Bekare, koji glasi:

Pa ko je od vas saznao da se pojavio mlađak, neka po­sti.

Također postoji i hadis Muhammeda, a.s., koji ukazuje na vrijeme u kome se posti ramazanski post, a taj hadis glasi:

„Postite kada vidite mlađak i okončajte post kada vidite (novi) mlađak.“

Kur’ani-kerim precizira da post počinje od onog momenta kada se osvjedoči pojava mlađaka na nebu. Pošto se to u prvim stoljećima islama moglo utvrditi samo njegovim opažanjem golim okom, rezultiralo je da u to vrijeme nije bilo nikakvih nesporazuma u tom pogledu među islamskom ulemom. U tim prvim stoljećima, početak i kraj posta određivao se isključivo praćenjem pojave mlađaka na nebu. U kasnijim stoljećima, kada su neke naučne discipline, posebno astronomija i matematika, dostigle takav nivo razvoja da se, pomoću njih, nedvojbeno moglo proračunati kada će se mlađak novog mjeseca stvarno pojaviti iako to golim okom nije moguće potvrditi, jer ne dopuštaju meteorološki uvjeti. Od tog momenta počelo se razmišljati o praktičnom korištenju usluga koje nude te znanosti. Sada se javljaju i prvi zagovornici, među ulemom, ideje da se pristupi izradi takvima na osnovu naučnog proračuna, to naročito zbog činjenice da u mnogim krajevima svijeta, gdje žive muslimani, u većem dijelu godine nije moguće ustanoviti pojavu mlađaka na bazi njegovog uočavanja na nebu golim okom, zbog vrlo česte oblačnosti na tim prostorima.

Oni koji su zagovarali tu ideju pošli su od pretpostavke, koja je od svih već prihvaćena, da je vrijeme posta smješteno u okvir mjeseca ramazana. Nama muslimanima, sama po sebi, nameće se obaveza da saznamo kada će se mlađak na nebu pojaviti, i to na bilo koji od mogućih načina u prošlosti. Kako je već rečeno, to je bilo moguće saznati samo i isljučivo videnjem mlađaka na nebu golim okom. Sada, kada su ove naučne discipline dosegle spomenuti nivo razvoja, to više nije slučaj jer naučna saznanja nude i druge mogućnosti.

Ono oko čega nije potignuta saglasnost među islamskom ulemom jeste to da li se može koristiti nauka u te svrhe, budući da Kur’ani-kerim kaže Fe men šehide. Zagovornici ideje korištenja nauke u svrhu ustanovljenja početka i kraja posta postavljaju pitanje zar matematika, as­tronomija, algebra i druge prirodne znanosti nisu dobile svoj veliki zamah, baš kod muslimana, i to baš zbog toga što se kod njih javila potreba za ori­jentacijom u vremenu, a vrijeme je u životu muslimana uvijek igralo vrlo važnu ulogu. Ono je i jedna od zakletvi Allaha, dž.š. To praktično znači da saznanja iz ovih naučnih oblasti omogućavaju muslimanskim alimima da ustanove početke namaskih vremena, početak i kraj posta, vrijeme nastupa pojedinih mubarek-noći i tako dalje. Ove znanosti razvio je um čovječiji, a on je dar Božiji. Zar islam ne podstiče razvoj znanosti. Zagovornici izrade vremenskog takvima počeli su malo više obraćati pažnju i na sam kur’anski ajet koji definira vrijeme nastupa posta, pa su ustvrdili: da riječ šehide, koja se spominje u navedenom ajetu, znači svjedočiti, mnogo više nego što znači vidjeti. Također i kod spomenutog hadisa ključna riječ je rujetihi – kada se vidi. Ova riječ osim značenja vidjeti ima i druga značenja kao što su: imati o nečemu stav, ispitivanje, uvid u nešto.

Drugi dio uleme ostao je pri stavu da se početak i kraj posta može utvrditi jedino viđenjem mlađaka golim okom. Tako su ova dva stava ostala nepomirljiva i pored mogućnosti koje nudi nauka. Veći dio islamskog svijeta i dalje se drži principa ustanovljenja početka novog mjeseca na bazi vidljivosti mlađaka golim okom. Manji dio islamskog svijeta prihvatio je mogućnost koju daje nauka i svoje takvime izrađuje na bazi matematičko-astronomskog proračuna, i to na godišnjem nivou. Razlog je vrlo jednostavan. U ovom proračunu, mogućnost greške manja je nego kod viđenja golim okom. Dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da i danas u islamskom svijetu nikada ramazan ne počinje u isto vrijeme. Tako se dešavaju, skoro svake godine, paradoksi da u državama koje su na istim geografskim dužinama, dođe do različitog viđenja mlađaka, i to ne u jednom nego u rasponu i do tri dana. Neke od imenovanih komisija, u dotičnim zemljama, zasigurno nisu vidjele mlađak jer bi ga u istom vremenskom razdoblju vidjele i njihove kolege u susjedstvu.

Ipak postoji potpuna saglasnost među muslimanskom ulemom oko toga ko je jedini pozvan da ustanovi početak ili kraj ramazanskog posta. Jedini koji je, sa šerijatskog stanovišta, pozvan da proglasi početak i kraj posta jeste halifa muslimana. Pošto hilafeta i halife nema niti ima bilo kojeg zajedničkog autoriteta kojeg prihvataju svi muslimani, onda se ta nadležnost prenosi na ulu-l-emr dotične muslimanske države. Različiti su nazivi za ulul-emr u pojedinim islamskim zemljama. Negdje se on naziva vrhovnim muftijom, negdje reisu-l-ulemom, negdje ministrom za vjerska pitanja ili nekako drugačije. Bez obzira na zvanični naziv, bitno je da taj islamski au­toritet ili institucija predstavlja muslimane te zemlje u pitanjima vjere.

Niko pojedinačno nije za to nadležan niti se sa šerijatskog stanovišta može pravdati bilo kakvo prigovaranje u vezi s tim pitanjem. Kada se vrhovna islamska institucija, u određenoj zemlji, odluči za jednu od ovih dviju opcija onda je ona dužna da se pridržava određenih pravila, jer samo uz poštivanje tih pravila njena odluka će biti validna i ispravna sa šerijatskog stajališta. Ako se odluči za opciju utvrđenja početka posta putem viđenja mlađaka golim okom onda je dužna da ispoštuje sljedeća pravila:

  1. da imenuje komisije čiji je zadatak da prate pojavu mlađaka, i to u vremenu od predvečerja dvadeset i devetog ša`bana pa do u kasnu noć iste večeri;
  2. u komisiju mogu biti imenovana lica koja su poznata kao do­sljedni vjernici i u čije se svjedočenje ne može sumnjati, a koja su uz to još i dobrog vida;
  3. praćenje se vrši sa najpogodnijih geografskih položaja u toj zemlji;
  4. mlađak treba da bude viđen od više članova te komisije, i to sa različitih geografskih pozicija. Hanefijska pravna škola dopušta mogućnost prihvatanja svjedočenja samo jedne osobe ako se radi o tmurnom vremenu pa postoji mogućnost da je pojedinac vidio mlađak u momentu razrjeđenja oblaka, dok to drugi članovi komisije nisu bili u stanju;
  5. ako je mlađak viden od strane te komisije, onda vrhovna vjerska institucija u toj zemlji oglašava da je sutrašnji dan prvi dan posta ili prvi dan Bajrama;
  6. ako spomenuta komisija u toku tog predvečerja ili u toku te noći, do pred sehursko vrijeme, ne vidi mlađak onda se oglašava da ša`ban ili ramazan ima trideset dana a da sljedeći dan nastupa post ili Bajram;
  7. Dan koji dolazi iza dvadeset i devetog ša`bana naziva se jevmu­š-šekkili sumnjivi dan. U tom danu je mekruh postiti. Nije naime dopušteno zapostiti taj dan sa namjerom da se, ako bude počeo ramazan, to smatra prvim danom posta a ako ne bude da se to tretira kao nafila-post;
  8. ako mlađak bude viden, od strane komisije, u toku dana onda se tog dana neće zapaštati, nego će se prvim danom posta proglasiti sljedeći dan. Taj dan će se naknadno, pojedinačno napostiti;
  9. viđenje mlađaka od nepozvanog pojedinca ne može biti osnova za utvrđivanje početka ili kraja posta. Ovdje se nepozvanim po­jedincem smatra svako lice koje nije član promatračke komisije. Ako je nepozvani pojedinac siguran da je vidio mlađak onda on sam može zapostiti sljedećeg dana, ali ne smije to nuditi drugima kao istinu jer to je stvaranje smutnje među muslimanima, a to nije nikome dopušteno.

Ako se ulu-l-emr ili vrhovni zvanični vjerski autoritet, u jednoj zemlji, odluči da početak i kraj posta bude utvrden putem matematičkog i astronom­skog proračuna onda se također imenuju stručna lica koja će to obaviti. Ta lica snose odgovornost za tačnost svog proračuna, i to u granicama ljudskih mogućnosti. Njihov proračun, dakle, mora biti tačan do granice do koje to nauka dopušta. Ako pogriješe nisu grješni jer su tražili rješenje što je mnogo bolje nego isto čekati da odnekuda samo dođe. Astronomsko-matematički proračun počiva na tri principa:

  1. da se utvrdi astronomsko viđenje mlađaka. To znači da se izračuna kada bi se mlađak trebao pojaviti na dotičnom hori­zontu, a na osnovu brzine kretanja nebeskih tijela. Ovakvo utvrđenje pojave mlađaka samo nije dovoljno da bi se proglasio početak ili kraj posta;
  2. da se utvrdi optička vidljivost mlađaka. To znači da treba, na osnovu zakona fizike, utvrditi kada bi to mlađak mogao biti vidljiv golim okom, i to u idealnim meteorološkim uvjetima. To još uvijek nije dovoljno za proglašenje početka ili kraja posta;
  3. da se proračuna kada će mlađak biti vidljiv golim okom, i to od strane ljudi sa natprosječnom jačinom vida, a na osnovu prethodna dva principa. Tek kada se uzmu u obzir sva tri ova elementa, može se proglasiti početak posta ili njegov kraj, tog i tog dana ili te i te noći.

Osamljenje u džamiji – itikaf

Pojam itikaf u arapskom jeziku znači imati obaveznost prema nečemu. U fikhu, itikaf se definira kao boravak u džamiji određeno vrijeme uz posebna pravila ponašanja, sa ciljem produbljenja pobožnosti.

Kao islamska dužnost, itikaf spada u onu vrstu obaveze koju na­zivamo sunneti-muekkede ale-l-kifaje ili obavezujuća kolektivna obaveza muslimana. Ova obaveza proizlazi iz prakse Muhammeda, a.s., da se svakog ramazana, u posljednjoj njegovoj trećini, povuče i osami u džamiju gdje to vrijeme provede u zikru i dubokoj povučenosti isključujući u toku tog vremena sve društvene pa i porodične obaveze. On je to činio za svoju dušu, ali i za dušu svih muslimana pa se zato i naziva sunneti-kifaje. Kada se ustanovi da je nešto Poslanik redovno prakticirao onda se to nameće kao obaveza muslimanima, u svim vremenima i na svim prostorima, da isto nastave prakticirati sve dok su to u mogućnosti. Nastavljajući ovu praksu Muhammeda, a.s., muslimani i na ovim prostorima, u svim centralnim gradskim džamijama, svake godine imenuju svog mu`tekifa koji će u njihovo ime proboraviti u džamiji posljednju trećinu ramazana. Pri izboru mu`tekifa mora se voditi računa da on ispunjava sljedeće kriterije:

  1. da se radi o ličnosti koja uživa nepodijeljen ugled kao dobar vjernik kod svih džematlija;
  2. da se radi o fizički i psihički zdravoj ličnosti koja može odgovoriti zahtjevu i`tikafa;
  3. najpogodnija ličnost za mu`tekifa je imam dotične džamije jer on sve ove kriterije već posjeduje pa dodatna provjeravanja nisu potrebna. Osim toga imami su prvi nosioci prakse Poslanika, a.s.

Kada mu`tekif ude u itikaf onda za njega važe sljedeća pravila ponašanja:

  1. itikaf ne može napuštati osim radi ličnih fizioloških potreba, inače mu je itikaf pokvaren;
  2. mu`tekif se ne može baviti bilo kakvim aktivnostima izvan do­meta zikra i učenja Kur’ana;
  3. mu`tekif ne smije napuštati itikaf zbog hrane. Njemu se hrana donosi;
  4. mu`tekif ne smije imati spolnog odnosa sa suprugom.

Vrste itikafa

Itikaf se, kao opći pojam, dijeli na tri vrste, i to:

  1. Poslanikov itikaf o kome smo upravo govorili;
  2. vadžib-itikaf, to je itikaf koji nastaje po zavjetu. Kada se neko zav­jetuje da će provesti u džamiji toliko i toliko vremena, svejedno da li je to nečim uvjetovao ili nije, onda mu se nameće vadžibska obaveza da svoj zavjet ispuni. Musliman ne može kršiti svoja obećanja bilo da su data sebi ili drugima;

mustehab-itikaf, to je itikaf koji nije ničim niti uvjetovan niti je na bilo koji način obaveza, ali kada neko provede određeno vrijeme u džamiji u ibadetu to se zove mustehab-itikaf.

Poglavlje iz knjige: FIKHU-L-IBADAT, udžbenik za medrese, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2005. god.

Tags: Mustafa Sušić

oberhausen.de

About SIF-N

Check Also

Vrijednosti prvih dana zul-hidžeta

Vrijednosti prvih dana zul-hidžeta Autor: Mehmed Oručević i Senad Agić  Avgust 15, 2018 Hvala Allahu, Gospodaru, svjetova, …