Neke zanimljivosti u Kur`anu

Neke zanimljivosti u Kur’anu

1. Najduža sura u Kur’anu je sura el-Bekare, koja ima 286 ajeta.
2. Najkraće sure u Kur’anu su: el-Asr, el-Kevser i en-Nasr, koje imaju tri kratka ajeta; sura el-Kevser ima samo 37 slova.
3. Najduži ajet u Kur’anu je ajetu d-dejn (ajet o dugu) u suri el-Bekare, 282; on sadrži više od 31 fraze.
4. Najkraći ajet je Ha Mim (Fussilet, 1), koji se sastoji od dva isprekidana slova. Drugi najkraći ajeti su: mudhammetan (er-Rahman, 55) i: summe nezare (el-Muddessir, 21).
5. Najduža objava koja je odjedanput objavljena bila je sura el-En’am. (Istina, postoje i drugačija mišljenja). Najkraća objava bila je gajru uli d-darer (en-Nisa’, 94), a te riječi su dio dužeg ajeta.
6. Sedmi ajet sure el-Kasas sadrži: dvije naredbe, dvije zabrane i dvije radosne vijesti.
7. Dva ajeta u Kur’anu: 154. ajet sure Ali ‘Imran i 29. ajet sure el-Feth sadrže svih dvadeset osam slova arapskog alfabeta.
8. Ime Allah spominje se 2698 puta u Kur’anu; u 28 sura ime Allah se ne spominje, to su sljedeće sure po redoslijedu Kur’ana: 54, 55, 56, 68, 75, 77, 80, 83, 86, 89, 90, 92, 93, 94, 97, 99, 100, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 111, 113 i 114.
9. U svakom ajetu sure el-Mudžadele spominje se ime Allah.
10. Riječi ahiret (Onaj svijet) i dunya (ovaj svijet) u Kur’anu se spominju 115 puta; mevt (smrt) i hajat (život) spominju se 145 puta; iman (vjerovanje) i kufr (nevjerovanje) spominju se 25 puta.
11. Riječ šehr (mjesec) spominje se 12 puta; riječ jevm (dan) spominje se 365 puta, što je jednako broju kalendarskih mjeseci i dana u godini.
12. Samo se jedanput Uzvišeni u Kur’anu obraća onima koji skrivaju Istinu riječima: Ja ejjuhellezine keferu / O, vi koji skrivate Istinu! (et-Tahrim, 7).

Ibadeti su formalni onda kada ne donose promjenu ponašanja

“Čovjek je uistinu stvoren malodušnim.

I kad ga nevolja snađe – brižan je.

A kada mu je dobro – nepristupačan je.

Osim onih koji se mole.

(Mearidž; 19-22)

Citiranim kur’anskim ajetima se tretiraju promjene ljudskog ponašanja uvjetovanje određenim vanjskim faktorima. Promjene su međusobno posve različite; od osjećaja zabrinutosti dominantnog u neugodnim dunjalučkim uslovima, do oholosti koja može biti karakteristična za period blagostanja.

Tumačeći upotrijebljen termin malodušnosti, mufesir Kutb ističe kako je riječ o načinu ponašanja nezrele ili izuzetno mlade osobe, ali može biti svojstvena i odraslim pojedincima.

Bespomoćnost u neprijatnim dunjalučkim uslovima može čovjeka učiniti aktivnim i plodonosnim ili, suprotno tome, hronično nezadovoljnim. Komentatori Kur’ana ističu kako ovo stanje, općenito posmatrano, može imati ova dva odgovora. Sabur, praćen aktivnošću ili nezadovoljstvo praćeno iskazivanjem žaljenja.

Jusuf Ali, poredeći drugi i treći citirani ajet, ističe kako je gotovo pravilo da onaj koji u takvim uslovima žali i nezadovoljan je, prilikom blagostanja obično biva ohol, zaboravljajući vlastite slabosti i potrebe drugih.

Navodeći izuzetak od ovih opisa malodušnosti, Allah, dž.š., podsjeća da oni koji su upotpunili propisane ibadete (konkretan primjer – “obavljaju molitvu”), imaju posve drugačiji odnos prema svijetu od navedenog.

Mufesiri posebno naglašavaju kako molitva ne smije podrazumijevati samo ispunjavanje određenog broja formalnih obreda, nego predanost propisanim obavezama na način da njihovo izvršavanje potom usmjerava ljudsko ponašanje.

To je ozbiljno približavanje spoznaji o Allahovoj prisutnosti koja će rezultirati pozitivnim odnosom prema vlastitom položaju na svijetu, a potom pravima i potrebama drugih.

Budimo ljudi

Bolje je biti čovjek jedan dan nego živjeti kao nečovjek stotinu godina. Uostalom, ljudi se pamte, a ovi drugi brzo zaborave. Tome nas uči i naš dragi Pejgamber, a.s: “Kako živite, tako ćete umrijeti, a kako umrete tako ćete i proživljeni biti”.

Ne može nevjernik umrijeti kao vjernik niti nečovjek na kraju čovjekom postati. Vjera i moral idu zajedno. Poslanik, a.s, nas podsjeća da je poslan da usavrši moral i izgradi karakter kod ljudi. Znamo da je iz temelja promijenio stanje u moralno zapuštenoj zajednici.  

Objava Kur’ana Časnog trajala je 23 godine, trinaest u Mekki i deset u Medini. Ajeti iz mekkanskog perioda počinju riječima: “O ljudi”, a iz medinskog: “O vjernici” i to nije bez razloga. Trinaest godina je trajala izgradnja čovjeka i zajednice muslimana.

Kada izgradiš čovjeka tek onda slijedi gradnja vjernika. Uostalom, namaz je propisan na Miradžu godinu dana prije Hidžre, (postoje podaci da su prije toga muslimani obavljali po dva rekata namaza ujutro i naveče) post i zekat druge, a hadž šeste godine po Hidžri. Postavlja se logično pitanje šta su muslimani radili punih jedanaest godina nakon prve Objave? Gradili su ljude i jačali međusobne odnose.

Bojim se da smo mi Bošnjaci, u dobroj mjeri, ovaj period preskočili. Džamije su nam pune, ali duše prazne. Ljubomora i zavidnost caruju. Ljudi se sve više udaljuju jedni od drugih. Svađaju se braća, sestre, djeca s roditeljima. Pucaju prijateljstva stara po trideset ili četrdeset godina. Nerijetko u istom safu sjede ljudi koji međusobno ne komuniciraju.

Za mene je to vrhunac primitivizma, jer ako s nekim ne govoriš to znači da nemaš argumente za svoje stavove. Mnogi su se pomirili s Bogom, ali posvađali s ljudima. Put do Dragog Boga podrazumijeva i dobre odnose s ljudima. Čovjek je biće zajednice. Nije stvoren da bude sam. Važno je da je neko uz njega kada je u teškoćama ali i radosti.

Zato, nastojmo da život organiziramo tako da radost i tugu imamo s kim podijeliti. Jer, radost nije radost ako se nemamo s kim radovati, a tuga je teška ako je nemamo s kim podijeliti. Našim gradovima je vraćen stari sjaj, imamo lijepe građevine u gotovo svim bosanskohercegovačkim gradovima. Ali gradove ne čine zgrade nego ljudi, kao što ni kuće ne čini namještaj već ukućani.

Izgradnja čovjeka

Izgradnja kineskog zida je trajala preko dvije hiljade godina. Dug je 8.851 kilometar, visok od 10 do 16, širok osam metara i kao takav predstavlja uvjerljivo najveći odbrambeni objekat na svijetu. Udaljenost posmatračkih kula, koje su integrisane u zid, od kojih je većina visoka 12,2 m, nije bila duža od dvostrukog dometa strijele, tako da nijedan dio nije ostao neodbranjen.

U svakoj od oko 25.000 kula mogla se smjestiti manja vojna posada koja je bila opremljena zalihama dovoljnim da se izdrži četveromjesečna opsada, a oko 15.000 signalnih tornjeva osiguravali su vezu s glavnim gradom. Ipak, kineska vojska je nekoliko puta bila poražena. Kako je to moguće? Jednostavno, kapije zida su otvorli stražari i ušla je neprijateljska vojska. Sličan slučaj je i sa gradom Antiohija.

Zaključak je jednostavan – važnija je izgradnja čovjeka nego zida ili tvrđave. Kinezi su uložili ogromna sredstva, vrijeme i ljude da izgrade tako moćnu građevinu. Ali, nisu izgradili stražare. Smatrali su da se taj dio podrazumijeva. Treba znati da se u oblikovanju, izgradnji čovjeka i njegove ličnosti ništa ne podrazumijeva.

Nije teško biti čovjek – treba samo biti dosljedan svojim stavovima. Još nisam čuo da je neko za sebe rekao da je loš, a puno je takvih, ili možda smutljivac, a ni takvih nije malo. Ne znam da je iko ikada za sebe kazao da je munafik, a takvih je najviše.

Vrijedi biti čovjek. Budimo ljudi. Pa makar život kratko trajao. Po tome će nas pamtiti oni koji dolaze poslije nas. Neće nas pamtiti po titulama nego po čojstvu – ako smo ga imali.  

Preporod.info