Home / Aktuelno / Mevludska retrospektiva: od krova svijeta do civilizacijskog “repa”

Mevludska retrospektiva: od krova svijeta do civilizacijskog “repa”

Piše: Haris Islamčević

Nalazimo se u trećem mjesecu nove 1443. h. g. U tradiciji islama, on je označen kao mjesec rođenja posljednjega Božijeg glasonoše, Muhameda, alejhisselam, a u našoj bošnjačkoj tradiciji poznat je i kao mjesec mevluda.

Ovih dana kroz razne manifestacije, svečanosti i duhovnu kontemplaciju se (iznova) prisjećamo poslanika Muhameda, a.s., njegovoga inspirirajućeg životopisa. Naime, raskošno duhovno i intelektualno ruho koje smo naslijedili od Muhammeda, alejhisselam, u interpretativnome smislu, predstavlja zdenac iz kojega vječno šikljaju neiscrpne poruke čovječanstvu.

Poslanik islama, alejhiselam, jeste prvostvorena narav. Iako takav, Uzvišeni Allah ga aktualizira u povijesnome momentu kada ljudska civilizacija doživljava svoje punoljetstvo. Kroz osobenost mekkanskoga dječaka, Bog čini svoj posljednji “iskorak” u čovječanstvo. Pečatnom poslaniku daruje Kur’an, te tim činom internacionalizira Svoju Poruku čovječanstvu.

Zašto je Muhammed, alejhiselam, odabran i zašto je posljednji (pečat) vjerovjesništva?

Iako je nakon prvobitne stvorene naravi, ovim svijetom prodefiliralo oko stotinu i dvadeset četiri hiljade glasonoša Riječi Božije, mekkanski Dječak dolazi kao njezina punina svijetu, urbi et orbi. Poslanjem Muhammeda, alejhiselama, dragi Bog je ponudio Svoju Riječ cijelome svijetu, a ne samo određenoj ciljnoj skupini. Naime, duhovna braća Muhammeda, alejhiselama, su prenosili Božanske Poruke, i kao takvima je darovan Furkan. Furkan označava duhovnu i intelektualnu razdjelnicu, na temelju koje svaki čovjek može da razlikuje dobro i zlo, istinu i laž… I prethodni poslanici su svojim narodima ukazivali na povratak svome Praiskonskom Zavičaju, te su nudili vjerodostojne modele kako da se sretni i ushićeni, na koncu, Njemu po/vrate.

Poslanik dobiva Kur’an s kojim se zaokružuje Poruka Neba svijetu, sve do kraja njegovoga kosmičkoga Dana. Kur’an je i najvažnije poslaničko naslijeđe. Blagoslovljeni Muhammed ga je predstavio kao trpezu koja nudi svakojake plodove za svakoga, kao raskošnu nagizdanu voćku čiji plodovi bi trebali da ponude okrepljujuće duhovne nektare, neophodne za zdrav duhovni, ali i biološki život, te za programiranje ispravnih životnih koordinata.

Nažalost, naš odnos prema Kur’anu, u mnogome, ne korespondira s filozofijom našeg Učenja. Slovom i duhom Kur’ana, on je reprezentativni vodič čovječanstvu, svjetionik za duše koje plove nemirnim ovosvjetskim morima.

Danas više pozornosti usmjeravamo ka njegovoj recitaciji i Kur’an, nažalost, zloupotrebljavamo tako što smo ga u svojim glavama predstavili kao “duhovnu monetu” s kojom nastojimo “olakšati stanje” naših bližnjih koji su napustili ovaj svijet.

S druge strane, zapostavljamo svoje stanje, stanje malog čovjeka, ali i velike zajednice – čovječanstva. Učimo Kur’an na način da on ne prelazi razinu puke recitacije. U tom kontekstu se često prisjećam Poslanikovog razgovora s jednim svojim drugom, Abdullahom b. Mesudom kada mu je rekao: “Ti živiš, Ibn Mesude, u vremenu u kojemu ima mnogo onih koji poznaju Kur’an, primijenjuju i vode brigu o primjeni njegovih propisa, a malo ima onih koji ga čitaju i vode brigu o tome kako se izgovara koji njegov harf. Doći će, međutim, vrijeme, kada će biti mnogo onih koji čitaju Kur’an, strogo vode računa o tome kako se izgovara koji harf u njegovome tekstu, a vrlo malo onih koji ga razumiju i primjenjuju njegove propise u svakodnevnome životu.

Mnogo Kur’ana primjenjujemo u našem obredoslovlju (ibadetu), ali izuzetno malo u životu. Narušavamo kur’anski standard da smo najbolja zajednica ikad u povijesti svijeta, i očito i gubimo smisao tog standarda.

Dok je najbolji hodio, i bila je. Iza sebe Poslanik islama je ostavio civilizaciju koja je bila svjetska, duhovna, kulturna i znanstvena avangarda. Nekada su muslimani bili na samom krovu svijeta u njegovim temeljnim postavkama: duhovnosti, kulturi, znanosti. A da li smo danas tu? Zasigurno da nismo, sad smo na samom “civilizacijskome repu”, kako bi kazao dr. Rešid Hafizović, ako nismo na samom dnu, onda smo tu u blizini samog dna.

Uporedimo danas razvijenost muslimanskog i kršćanskog svijeta: kulturološki, znanstveno, civilizacijski, pa ako hoćete i duhovno. Neće nam mnogo truda trebati da uočimo gdje smo danas.

Jedan od krucijalnih miraza posljednjeg Poslanika jeste i ujedno prvi kur’anski zov, zov spoznaje Gospodara Pera. Islam nije, in stricto senso, samo vjera, kako je doživljavamo. Islam jeste stil življenja. On je, naime, punovažna religijska i znanstvena kultura. Spoznaja, kao prva na ljestvici vrijednosti islama, i njezin najvažniji aspekt, je omogućio muslimanima da se nađu na krovu Svijeta: često se sjećamo „zlatnoga doba“ islama, kada su revolucionarni znanstveni rezultati, kada su se po/micale granice svjetske kongnicije, doba koje je bilo ukrašeno plauzibilnošću muslimansko-intelektualnog i duhovnoga kolorita. Ali, to je bilo, kur’anskim rječnikom kazano: njima pripada ono što su radili, a nama pripada ono šta činimo, i šta nam je činiti.

Često sebi postavim pitanje paradoksalnosti današnjeg muslimansko-vjerujućeg bića: kako se desilo, da prvi nalog Vjere, poziv na spoznaju u ime Gospodara Pera, zanemarimo, a Gospodaru Pera ničice padamo? Zašto nekada svakojaka svjetska avangarda se transformirala u ogromnu biološku činjenicu? Da ne idem u svijet, šta je s nama, na našem području? Zašto se „ustručavamo“ misliti? Svoje misli suvereno i slobodno artikulisati?

Poslanikova generacija je bila i ostala stamena, nepokolebljiva jer je na temelju kur’anskih uputa kreirala jasnu, nedvosmislenu, nekompromisnu, nekalkultansku misiju: nije postao taj petro-dolar zbog kojega bi na djelić sekunde pomislili da svoju misiju redefiniraju ili od nje odustanu: “Da mi date Mjesec u desnu i Sunce u lijevu ruku, ja od svoje misije za jotu neću odstupiti”, sročio je posljednji Poslanik islama u brk tadašnjoj mekkanskoj aristokraciji.

Kakvi smo mi danas? Da li smo spremni našim političkim i svim drugim društveno-pozicioniranim figurama i likovima sročiti istinu u brk? Ili, pak, “mudro” šutimo?

Koliko je samo njegovih sljedbenika koji su spremni za šićar se kompromitirati, i povesti za ljudima sumnjivih moralnih, ljudskih, kao i intelektualnih kvaliteta? Koliko ih je spremno ničice pasti svojim “faraončićima” na tlo, i tvrditi da mlijeko je crno, ako se kaže da je takvo, da je dan noć, i obratno, da je laž istina? Istinska spoznaja je zamijenjena za (dobro plaćen) jalov igrokaz.

Ogromno duhovno i intelektualno naslijeđe hazreti Pejgambera i danas je oko nas.

Da li ga koristimo? Kako se, spram njega odnosimo? Da li nas inspiriše i motivira da časno slijedimo našega Poslanika, kojega svakodnevno kroz molitvu spominjemo? Pitam se šta bi mi/nam rekao, sad da ponovo stupi na Zemlju, da li bi kazao kako je ponosan ili razočaran, ili bi me/nas samo pogledao, i šutke se vratio u svoj Vječni Zavičaj, kojemu smo i mi svakodnevno sve bliži.

Preporod.info

About SIF-N

Check Also

Klanjaš li sabah-namaz

Autor: Abdullah Hodžić   Ezan! Milozvučne i veličanstvene riječi. Slušamo ih svaki dan pet puta. Znaš …