Home / Aktuelno / Fragmenti iz mukabela od 1. do 30. džuza Kur`ana

Fragmenti iz mukabela od 1. do 30. džuza Kur`ana

Fragmenti iz mukabele:  Namaz obavljajte

1. DŽUZ 

Namaz obavljajte

 “Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!” El-Beqare 43

Iako je kontekst ovog ajeta obraćanje Benu Israilu iz vremena Poslanika, a.s., koje Uzvišeni poziva da ne zanemaruju znanje iz ranijih objava i da ne miješaju istinu i laž, a potom i da kroz namaz i zekat manifestiraju svoju odanost islamu – ovaj ajet je sveopćeg univerzalnog karaktera. Obavljanje namaza je obaveza svakog svjesnog, punoljetnog muslimana bez obzira gdje i kada živio. Namaz je čin najveće odanosti i pokornosti Gospodaru, i to je prvo djelo za koje će svako biti pitan na Sudnjem danu. Smisao namaza je održavanje konstantne svijesti i veze sa Allahom, stoga i jeste propisan pet puta dnevno. Onaj ko bude iskreno tu vezu čuvao, imat će dobra i ostala djela, jer će u njemu uvijek biti strahopoštovanje prema Uzvišenom da nekim grijehom ne pokvari ili umanji vrijednost svoga namaza. 

Jedan od razloga zašto se u ajetu spominje i obavljanje ruku’a (pregibanje u namazu) jeste i to jer molitva jevreja to nije sadržavala, dok pak drugi učenjaci kažu da su ove riječi zapravo parafraza poziva najučenijih među jevrejima koji su vjerovali u poslanstvo Muhammeda, a.s., i pozivali pripadnike svog naroda da zajedno sa njim obavljaju namaz. Kada čitamo i slušamo ovaj ajet ne možemo, a da ne zamislimo sliku muslimana koji zajednički (u džematu) obavljaju namaz.

Džemat je milost za vjernike i upravo zbog toga je namaz u džematu vredniji 25 puta nego pojedinačno. Ne zbog svoje forme, već suštine koja podrazumijeva interakciju, osmijeh, rješavanje socijalnih problema, kao i podjelu radosnih momenata i uspjeha sa drugima. Izuzetno je važno ovaj ajet čitati kao poziv da budemo istinski, a ne samo deklarativno, zajedno u saffovima, na ruku’u, u pokornosti Allahu i ponizni samo pred Njim i zbog Njega. Kao da nas ajet podsjeća da je odlika iskrenog sljedbenika Muhammeda, s.a.v.s., odanost džematu i zajednici.

Na preko 80 mjesta se spominje sintagma “obavljajte namaz i dajite zekat”, a ovo je prvi od takvih ajeta u Kur’anu. Suština je da svaki pojedinačni ibadet svoju puninu doživljava onda kada se emanira kroz kvalitetnu relaciju sa društvom, a zekat je društveni ibadet koji je potvrda ispravnog odnosa prema ovom svijetu (kroz zaradu i sticanje) i prema zajednici u kojoj se živi (kroz izdvajanje obaveznog dijela zekata).

Neka ovaj ramazan bude prilika za donijeti odluku da ćemo jačati svoju vezu sa Allahom kroz redovno obavljanje namaza, da ćemo svoju vjeru potvrđivati u društvenom ambijentu u kojem živimo, te da ćemo čuvati svoj džemat i zajednički biti u pokornosti Gospodaru, baš onako kako nas Kur’an i sunnet usmjeravaju.

Fragmenti iz mukabele: Živite svi u miru

2. DŽUZ

Živite svi u miru

“O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni.” (El-Bekare, 208)

Prihvatiti islam znači cijelim se bićem pokoriti Gospodaru svih svjetova. Neki od drugova Muhammeda a.s. su nakon prihvatanja islama tražili da zadrže neke običaje iz prethodne religije, kao naprimjer Abdullah ibn Selam, koji je ranije bio jevrej, pa je tražio da svetkuje subotu i da noć provodi uz fragmente Tevrata. Tim povodom dolazi ovaj ajet, da podsjeti i poduči do Sudnjeg dana sve one koji idu stopama Muhammeda, a.s., da se od njih traži potpuna predanost islamu i šerijatu kao Božijem konačnom vjerozakonu.

Dakle, jedno čitanje ovog ajeta nam ukazuje da je selektivan odnos prema vjerskim propisima znak slabosti i početak koračanja šejtanovim stopama, a to je, uistinu, neznanje i nesreća. Nikoga tako decidno Kur’an ne opisuje kao neprijatelja čovjeku kao što to čini za prokletog šejtana. Taj front mnogi od nas zanemaruju, a šejtan, kao što znamo iz drugih ajeta, vreba sa svih strana. Tužno je to što našom društvenom zbiljom prečesto dominiraju mržnja, zavidnost, omalovažavanje, destrukcija u svakom smislu, a posebno je tužno kada se takav narativ zadesi u međumuslimanskim relacijama. Vjernici su braća, pa i bez obzira na različite poglede i shvatanja u određenim aspektima života, nikada ne smiju zaboraviti da im je šejtan, a ne jedni drugima neprijatelji.

Stoga je drugo čitanje ovog ajeta zapravo podsjećanje na činjenicu da islam znači mir i da je istinski musliman onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni drugi muslimani. Jedna od zamki na koju često nasjedamo jeste da – pod opravdanjem da se borimo protiv nepravde i negativnih pojava u društvu (što jeste imperativ vjere) – pristajemo na šejtanova došaptavanja o drugome, ogovoranje, neprovjerene vijesti i poluinformacije. Izuzetno je važno ne izdati principe svoje vjere zbog nedostatka odvažnosti onda kada posvjedočimo nešto što nije u skladu sa islamskim propisima, ali je još važnije ne dopustiti da nas šejtan, naš najveći neprijatelj, udalji od mira sa drugima onda kada nikakvog razloga za to nemamo.

Ko postigne mir unutar samoga sebe i popravi odnos sa Allahom, On će popraviti njegov odnos sa drugima.

Mjesec ramazan je vrijeme kada se preispitujemo da li je uzrok nemira u porodici, komšiluku, radnom mjestu, društvu općenito –  samo refleksija naše neodlučnosti da u sebi mir pronađemo.

Fragmenti iz mukabele: Udjeljujte od onoga što vam darujemo

3. DŽUZ

Udjeljujte od onoga što vam darujemo

“O vjernici, udijelite dio od onoga čime vas Mi darujemo, prije nego što dođe Dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva! – A nevjernici sami sebi čine nepravdu.“  El-Bekare: 254.

Svaki musliman vjeruje da Allah ima Svoja lijepa imena kojima je Sebe opisuje u Kur’anu. Jedno od tih imena jeste i Er-Rezzak (Opskrbitelj, Onaj Koji nafaku dijeli). Vjernik koji čuva svoje srce budnim, kroz namaz, post, učenje Kur’ana i svaki drugi oblik dobročinstva, svjestan je da sve što ima – ima kao blagodat od Gospodara nebesa i zemlje. I tijelo, i imetak, i porodica, i zdravlje, i posao, i ugled – kroz sve te blagodati vjernik vidi Gospodara Koji je Er-Rezzak El-Mun’im (Onaj Koji nimete/blagodati daje).

Zato, kada u Kur’anu dođe naredba da se udjeljuje od onoga čime nas On opskrbljuje, pored same obaveze udjeljivanja (prije svega se misli na obavezu zekata), Kur’an odgaja vjernika da bude svjestan odakle mu sve što ima. Mnogo je onih koji kažu da su stekli nešto sa svojim deset prstiju, ali zaboravljaju da im je i tih deset prstiju i priliku da stiču omogućio Gospodar iz milosti Svoje. U mjesecu ramazanu se posebno trebamo vratiti suštini, iskonu, duhovnosti.

Činiti dobro sa ubjeđenjem u Allaha je smisao života vjernika, jer on zna da doći trenutak i Dan kada se neće moći novcem postići plemenit položaj, niti će prisni prijatelj moći olakšati, niti će se moći neko zalagati – jedino će to dobro imati vrijednost. U drugom se ajetu spominje da će čovjek u kaburu tražiti da bude vraćen u život da udjeljuju sadaku, pa učenjaci kažu da je to zbog toga što će tada uvidjeti veličinu nagrade koju donosi udjeljivanje.

Poslanik, s.a.v.s., je bio darežljiv, a posebno je takav bio u mjesecu ramazanu. U ramazanu se izvršavamo obavezu zekata i sadekatul-fitra, ali nije darežljivost samo u imetku. Ova prelijepa osobina može biti oličena u lijepoj riječi koja je, opet dar od Allaha, jer On nadahnjuje dobrom. Darežljivost može biti u susretljivosti i spremnošću da se pomogne, olakša i unese radost u nečije srce osmijehom. Darežljivost je čak i sposobnost da ne otežavamo i da ne budemo kamen spoticanja onda kada nemamo ništa od sebe da damo, bilo materijalno ili nematerijalno. Mjesec ramazan je pravo vrijeme da se učimo vrlini čuvanja drugih od nas samih.

Fragmenti iz mukabele: Utezi oko vrata

4. DŽUZ

Utezi oko vrata

“Neka oni koji škrtare u onome što im Allah iz obilja Svoga daje nikako ne misle da je to dobro za njih; ne, to je zlo za njih. Na Sudnjem danu biće im o vratu obješeno ono čime su škrtarili, a Allah će nebesa i Zemlju naslijediti; Allah dobro zna ono što radite”. (Ali-Imran:180) 

Jedna od osobina kojom ljudi sebi stave uteg oko vrata jeste i škrtost. Kaže se da škrtica prvo štetu nanosi sebi, a onda drugima kroz zavidnost i uskraćivanje nečijeg prava. Većina komentatora smatra da je ovaj ajet objavljen zbog onih koji su negirali obavezu izdvajanja zekata. Ajet nas uči da vjernik neminovno na stvari gleda očima dina, a ne očima dunjaluka. Kada čovjek koji robuje materijalnom i kome je dunjaluk najveća briga računa šta dobiva i šta gubi kroz udjeljivanje, prvo zekata, a onda i dobrovoljne sadake, on uvijek to posmatra kao gubitak i trošak. Vjernik koji zna da Allahu, u konačnici, pripadaju i nebesa i zemlja ne kalkuliše na takav način sa Njim, jer je svjestan da Gospodar za malo dobro i nešto sitno udijeljeno – mnogostruko vraća.

Očima dina kada se gleda na imetak i udjeljivanje, skidaju se utezi oko vrata, čovjek počinje osjećati slast u pomaganju drugima, smirenost u duši zbog ispunjavanja obaveze, te priskrbljuje bereket u svoje bogatstvo, porodicu, dom, automobil, prijatelje. Mnogo je veći uteg oko vrata osjećaj nezadovoljstva i tjeskobe u grudima koji proizilazi iz straha da se upotpuni vjerski propis i iz bojazni da će udjeljivanje umanjiti imetak. Jedna izreka kaže da postoje bogataši koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti.

Poslanik, a.s., je učio svakodnevno dovu “Gospodaru, utječem Ti se od siromaštva”, a opet znamo da je živio skromno, poistovjećujući se sa siromasima iz svoga naroda i Ummeta. Pošto znamo da Uzvišeni prima dovu Svog Miljenika, kako je moguće da mu se nije odazvao na ovu dovu? A odgovor se krije zapravo u razumijevanju šta je to Resulullah tražio od Allaha. Ulema nas uči da on traži da ga Allah zaštiti straha od siromaštva, jer je to puno veći musibet nego sama neimaština. Ramazan je mjesec oslobađanja duše od utega materijalnog, ne na način da ga se odričemo, nego na način da čvrsto odlučimo da nam dunjaluk ne može biti najveća briga. 

Fragmenti iz mukabele – Pokornost i lojalnost

5. DŽUZ

Pokornost i lojalnost

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše”. (En-Nisa:59)

Islam je vjera reda, sistema, organizacije. Gospodar u Kur’anu na više mjesta ukazuje da se ne pravi nered na zemlji nakon što je red uspostavljen. Red i ravnoteža je pravilo i ono čemu treba da se stremi. Nered, anarhija i rasulo nije ni na koji način nešto što propagira naša vjera, i ovo važi od nivoa pojedinca, porodice, džemata, društva općenito.

Sve što je u saglasnosti sa kvalitetnim i pravednim poretkom je, u suštini, u saglasnosti sa islamskim učenjem. Ajet kojeg analiziramo kontekstualno dolazi nakon ajeta u kojem Allah naređuje da se pravedno postupa i da emanet odgovornih pozicija u društvu preuzimaju oni koji su ih dostojni. Odmah nakon toga Gospodar ovim ajetom naređuje pokornost i lojalnost, prije svega, Allahu i Resulullahu, a potom i ulul-emru (pretpostavljenim).

Sagledavajući razumijevanje islamskih učenjaka ko je to pretpostavljeni kojem se treba pokoravati dolazimo do zaključka da su to državnici (ljudi na državnim funkcijama) i učenjaci (duhovni autoriteti). Kada ove dvije kategorije ljudi budu dobri, ljudi će se za njima popravljati, a kada se ove dvije kategorije pokvare, i ljudi će se za njima pokvariti. U našem kontekstu, možemo kazati da se ovim ajetom naređuje poštivanje autoriteta i poslušnost uspostavljenim instancama upravljanja – institucijama. Kazao je Poslanik, a.s.: “Obavezni ste da slušate i pokoravate se, pa makar nad vama bio rob.” 

Kroz poštivanje hijerarhije i lojalnost institucijama, u jednom društvu se uspostavlja atmosfera reda.

Ta pokornost i lojalnost, bilo da se radi o relaciji između radnika i nadređenog, građanina i državne institucije, ili pak vjernika i vjerskog autoriteta, neupitna je – sve do onog momenta kada pretpostavljeni počne ići u smjeru onoga što nije pokornost Allahu i Poslaniku. Na to ukazuju i hadis: “Poslušnost je samo u dobru. Nema pokornosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju.” Zbog toga nam ovaj ajet ukazuje da prilikom svake nedoumice kako postupiti, tražimo odgovor u Kur’anu i sunnetu, jer to dakako vodi ka najljepšem rješenju.

U vremenu u kojem živimo izuzetno je bitno odgajati generaciju ljudi koji će znati poštovati red, hijerarhiju i sistem kroz državne i vjerske institucije, jer pojedinac može uraditi dobru stvar, ali ih samo institucija može sačuvati. S druge strane, uvijek treba imati na umu da vjernik nikada ne smije biti bespogovorno lojalan onome u čemu nije pokornost Allahu i Poslaniku. Pronaći balans između ove dvije tačke put je do kvalitetnog jačanja i vjerske i građanske svijesti.

Fragmenti iz mukabele: I pravedno svjedočite

6. DŽUZ

I pravedno svjedočite

 „O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedočite! Nek vas mržnja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete. Vi pravedno postupajte, to je bogobojaznosti bliže! I Allaha se bojte, on je doista obaviješten o svemu što činite.“(El-Maide,8)

Muslimani najmanje sedmično, na džumi, čuju Bužiju naredbu da budu pravedni. Allah nas ne bi zadužio da nismo u stanju izvršiti. Naše darovane i stečene sposobnosti određuju  mjeru naše odgovornosti pred Bogom.

Latinska izreka: „Neka bude pravda, makar svijet propao“, u prvom planu ima izvršenje „ovozemaljske“ pravde. Kur’anski motiv je usmjeren na onoga koji stoji na strani pravde i kada joj se samo nada, čekajući je na Onom Svijetu. I kada bi mogao uzeti pravdu u svoje ruke ali odustaje jer nije ovlašten za to. Kur’anski motiv pravde budi u nama biće koje razumije druge, a kada razumije onda je i oprost, kao vid pravde, izvjestan.

Mržnja prema nekom narodu ili općenito prema drugima ne smije biti razlog da se bude nepravedno prema njima. To posebno dolazi do izražaja kada je pravda i aparat prisile, doslovno, u našim rukama. Jer kako očekivati pravdu u vlastitom slučaju ako se nepravedno prema drugom. Kur’anski tekst, prema  prijevodu Yusuf Alija, ostavlja mogućnost da spomenuta mržnja nije kod vjernika. „Mržnja drugih (naroda ili pojedinaca) prema vama (vjernicima)“ ne treba pokrenuti vašu nepravdu prema njima.

Ako uzmemo za argument i Poslanikov, a.s., „osvajački“ ulazak u rodnu Mekku i izostanak bilo kakve osvete njegovim progoniteljima, onda će nam biti mnogo jasniji kur’anski koncept pravde. Mržnja i vjernička ljubav ne stanuju u istoj kući. Vjernici ne mrze, ali nisu pošteđeni da ih se mrzi. Koliko je Allahu pravda draga možemo vidjeti i čitajući  135. ajet sure Nisa gdje On „ustupa“ svoje mjesto, Svoje Ime, pravdi.

Stajanje uz pravdu je svjedočenje Božije prisutnosti i obratno. Biti pravedan znači kretati se u Božijim granicama ( taqwa) i obratno. Da pravedni budemo to je pobožno, bogobojazno. Jedno od određenja pravednosti jeste „zbir vrlina“. Allah voli pravednike, a Poslanik, a.s., pravednog vladara spominje prvog među onima koji na Sudnjem danu stoje u Allahovom hladu.

Fragmenti iz mukabele: Ne uskraćujte sebi lijepe stvari

DŽUZ 7.

Ne uskraćujte sebi lijepe stvari

O vjernici! Ne zabranjujte sebi ljepote koje vam je Allah dozvolio, i granice ne prestupajte! Allah ne voli one koji pretjeruju!“ ( El-Maide, 87)

Ajet je objavljen u okolnostima kada su neki ashabi počeli isticati svoje odricanje od ovosvjetskih ljepota. Pretjerivanje u naglašavanju skromnog života je zaslužilo Božiji prijekor. Poslanik, a.s., nas uči da je Allah lijep i voli da vidi znakove ljepote na svojim robovima. Iz mnogih ajeta saznajemo da su uglavnom ljudi inicijatori vlastitih ograničenja, ukidanja ljepota i zabrana bez ikakvog osnova. Te zabrane vremenom postaju tabui.

Nisu sve objave nosile i zakon sa sobom, a one koje jesu, ublažavale su prethodno objavljeni. To možemo čitati kao tendenciju Objave da odobrava i podstiče ljepote. Allah, dž.š,  kaže da ne zaboravljamo svoje učešće u Ovom svijetu. Naše učešće je da svijet učinimo ljepšim, da znakove ljepote ponesemo a ne da im leđa okrenemo.

Allah nas iskušava i zadužuje ljepotom našeg djela na Ovom svijetu. (ahsenu amela) Ovaj ajet je teško ne povezati za hadis koji govori o tri osnovne ljepote u očima većine ljudi. U želji da svoju pobožnost povećaju, trojica ashaba su sebi zabranili dozvoljeno. Jedan je odustao od hrane, samo je postio, drugi je odustao od spavanja, sve je potčinio klanjanju, a treći je odustao od ženidbe.

Poslanik, a.s., ih  je prekorio: “Tako mi Allaha, ja Ga se više bojim nego bilo ko od vas, i pobožniji sam od svakog od vas. Uz to postim, ali se i mrsim, klanjam ali i spavam, i ženim se. A ko god ostavi moj sunnet ne može se smatrati mojim sljedbenikom!”

Poslanički prijekor odiše islamskim DA životu. Naglašava ideal suočavanja i izlaska na put životu, ne celibatskog odustajanja i samodestruktivnih zabrana, koje Allah ne voli jer su pretjerivanje i prestupanje Njegovih granica.

Fragmenti iz mukabele: Odjeća čestitosti – To je ono najbolje

DŽUZ 8

Odjeća čestitosti – To je ono najbolje

 „O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, i ukras da vam bude, ali odjeća čestitosti, to je ono najbolje. To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.“ (El E’araf, 26)

Asad svojim prijevodom ističe to da nam Allah „spušta“ – objavljuje znanje o pravljenju odjeće kako bismo zagrnuli svoj sramotni dio. Naša potreba za odjećom se javlja sa prvim osjećajem krivnje, prvim grijehom.

Kako Yusuf Ali bilježi; čista i lijepa ljudska duša dotaknuta zlom i krivnjom je u svojim mislima i djelima potražila ogrtač i ukras koji će ponovo prizvati tu čistoću i ljepotu. Otuda duhovni temelj i ukrasnoj odjeći, koja uvijek krije neki motiv, lahkog lepršavog, mirisnog i čistog duha ili tjeskobne i mračne krivnje koju nosimo.

Asad „odjeću čestitosti“ naziva „ogrtačem svijesti o Allahu“. Svijesti (taqwa) koju Fazlu Rahman smatra najvažnijom pojedinačnom riječju u Kur’anu. Taqwa znači biti usidren unutar Božijih granica i osjećati zaštitu tih granica. To je svijest da u konačnici svako naše djelovanje ima sud izvan nas. Pa i to čime ćemo se zagrnuti. Kakve sve ogrtače sebi dopuštamo. Šta nam je motiv kada se ogrnemo, okitimo. Znamo da istu riječ koristimo i kada nas zemljom zagrnu, kada stupamo u onu Stvarnost u kojoj jeste konačni sud.  

Poslanik, a.s., kaže da Allah ne gleda tijela i likove naše, vanjštinu, nego srca naša i djela. Allah vidi naša srca i zna za koga kucaju. Mi pokušavamo da u svoju vanjštinu udahnemo moralnu ravnotežu kojom miriše „ogrtač svijesti o Bogu“.

Fragmenti iz mukabele: Odazovite se Allahu i Poslaniku

DŽUZ 9.

Odazovite se Allahu i Poslaniku 

 „O vjernici! Odazovite se pozivu Allaha i Poslanika kada god vas on poziva na ono što će vam dati vaš život; i znajte da Allah posreduje između čovjeka i (želja) njegovog srca, i da ćete pred Njim biti sakupljeni!“ (El Enfal, 24)

Saznajemo iz ajeta da vjernici nisu pošteđeni pogubnosti svojih ljudskih želja i djelovanja. Mufesiri nam kažu da se ovdje potvrđuje Allahova moć da skrene ljudsku želju u pravcu u kojem On želi.  

Sama svijest o Bogu je svojevrstan regulator ljudskih želja. Neda mu da se ogluši o Božiji poziv. Allah ovdje žive ljude poziva na ono što će im novi život dati. Možemo ovo čitati da život bez svijesti o Bogu i usklađene volje s tom sviješću nema status kur’anski živog.

Kada god čitamo ovaj stavak postavljamo pitanje koliko smo živi. Koji faktori nas čine življim, a šta je to što nas umrtvljuje? Poslušati svoje srce, ispuniti sebi želju, odazvati se Allahu i Poslaniku i imati kur’anski status živog je spojivo.

Kako mufesir Ša’rawi primjećuje, ovdje se radi o pozivu koji ima za cilj kvalitet života na Ovome svijetu (hajaten tajjibe), a na ahiretu je nagrada i nešto iznad života (hajevan). Taj kvalitet je vjera, Božija uputa, koju ako slijedimo nećemo se jadati ni teškoće imati, a ako je zanemarimo čeka nas težak život, pun jeda.

To da je Allah između nas i našeg srca govori o tome da On Stalno brine o nama i da nismo sami sebi prepušteni.

Poslanik, a.s., nas uči da je srce, duhovno središte, pokazatelj naše duhovne stabilnosti. Sve je dobro ako je ono dobro. Savremena „medicinska religija“ sve čita u fiziološkom kjluču koji naglašava kvalitet dugovječnih organa. Jedina vrijednost postaje goli život obesčovječnog ljudskog bića.

Poslanik, a.s., je molio: „ Bože moj ja te molim za zdravo srce i iskren jezik“, „O ti koji usmjeravaš srca, moje usmjeri da Tebi bude pokorno“. Jer: „..na Dan kada nikakvo blago, a ni sinovi neće od koristi biti, samo će onaj koji Allahu čista srca dođe spašen biti”.

Fragmenti iz mukabele: Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima

DŽUZ 10.

Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima

 „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, namaz klanjaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati.- Allah je doista silan i mudar.“ (At-Tawba, 71)

Vjernička bliskost i međusobna zaštita je nadahnuta Allahovim blagoslovom. On je obznanio Svoju zaštitu vjernicima, obećao im konačnu pobjedu, stavio Sebi u obavezu da pomogne vjernicima i svojom blagodarnošću povezao njihova srca i učinio ih braćom. Allah vjernicima kaže da su samo oni braća, ukazujući na to da sve druge vrste veza nemaju stepen vjerničke bliskosti i sigurnosti koja počiva u srcima koja Bog poveže.

Njihovo prijateljstvo, bliskost i uzajamna podrška se održava i pokazuje u dobročinstvu, prije svega čuvanju javnog dobra (ma’ruf) i suprotstavljanju onima koji ga skrnave. Vjernici su i danas u ovom domenu vrlo prepoznatljivi.

Javni interes vjernik nikada neće ugroziti, neće raditi na štetu svoje zajednice, neće širiti neprijateljstvo međe ljudima, neće uzeti od zajednice ono što mu ne pripada.

Jedna od odrednica vjernika/mu’mina je da se njemu može sve povjeriti, i njemu je javno dobro na prvom mjestu. Poslanik je rekao da nećemo postati vjernici dok ne nađemo način da volimo, bez obzira što drugi mrzi. Vjernik/mu’min je uspio da ne mrzi.  

Nakon toga namaz kao veza s Bogom samo donosi sigurnost u Božiju podršku. Zekat je vid unaprjeđenja javnog dobra i brige za druge. Sve zajedno vodi u pokornost Allahu i Poslaniku te donosi sigurnu milost Svemilosnog.

Fragmenti iz mukabele: Budite sa iskrenima

DŽUZ 11.

Budite sa iskrenima

Uzvišeni Allah u devetoj kur’anskoj suri, ajetu broj 119. kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite sa onima koji su iskreni.”

Čovjek je društveno biće.  Njegov život je neizbježna korelacija sa drugim ljudima od momenta njegovog rođenja – kada ga ruke drugih ljudi dočekuju; tokom njegovog života – kada se njegove sa rukama drugih ljudi isprepliću, pa do njegove smrti, kada ga ruke drugih ljudi ispraćaju sa ovoga svijeta. S tim u vezi sveti tekstovi Kur’ana i Hadisa skreću pažnju vjerniku na druge ljude i na njegov odnos prema njima. Ti tekstovi govore čovjeku kakav treba biti kada je u pitanju njegov odnos prema roditeljima, djeci, rodbini, komšijama, bračnom drugu, u kupopradaji, pa čak i u ratu.

Poseban se fokus u tim tekstovima stavlja na one sa kojima se treba družiti, jer, ”čovjek je vjere svoga prijatelja, pa neka svako od vas gleda s kim će prijateljevati”, kaže Poslanik a.s. Pomenuti ajet  iz sure Et-Tevbe jedan je od onih koji govore o tome. Budite sa onima koji su iskreni! Iskrenost, es-sidqje svojstvo svih Božijih poslanika alejhimusselam, ali i svojstvo vjernika.

Kada se u ovom ajetu spominju iskreni ljudi, onda se pod tim misli na iskrenost u govoru i iskrenost u djelovanju. Iskreni su oni koji govore istinu u svakoj situaciji i na svakom mjestu.  Njihovom vjerničkom životu  laž je strano tijelo protiv koje se pobuni njihovo iskreno biće. Iskreni su i  oni koji svoja djela temelje isključivo na iskrenoj namjeri/nijjetu čiji je polazište Allahovo zadovoljstvo.

Družeći se sa iskrenima i sami svoju iskrenost učvršćujemo ili je popravljamo. Družeći se i boraveći sa iskrenima mi smo sačuvani od zla ljudi čiji je pokretač laž. Družeći se sa iskrenima mi trasiramo svoj put ka Džennetu – vječnom boravištu iskrenih i istinoljubivih gdje ćemo biti dio njihovog društva, zajedno sa poslanicima, šehidima i dobrim ljudima. Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će dženetske bašće, kroz koje teku rijeke, pripasti; vječno i dovijeka u njima će ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!” (Kur’an, El-Maide, 119)

Fragmenti iz mukabele: Dobra djela poništavaju hrđava

DŽUZ 12.

Dobra djela poništavaju hrđava

Uzvišeni Allah kaže: “… dobra djela zaista poništavaju hrđava..”  (Hud, 114.)

Kur’anski ajet, ili više njih, s ciljem njihovog potpunog razumijevanja, ne treba posmatrati kao pusto i izolirano ostrvo, već u korelaciji sa ajetima koji im prethode i koji dolaze poslije. Upravo ovom ajetu, koji ističe jednu od koristi činjenja dobrih djela (a dobro djelo je čak i ne činiti loše), prethode i slijede ajeti koji navode neka dobra djela kao primjer za činjenje: cjeloživotno koračanje pravim putem, ne pomagati nepravedne u njihovoj nepravdi, klanjanje namaza, strpljivo postupanje u svakoj situaciji.

Svaki ljudski postupak tokom dana i noći prema učenju Islama je djelo, a djelo u osnovi može biti dobro ili loše. Njih zapisuju meleki na listove koji će u formi Knjige biti predočeni njenom sahibiji na Sudnjem danu. Osobina vjernika je da čine dobra djela, da se u njihovom činjenju međusobno takmiče, da druge na njih podstiču i da druge u njima pretiču. Mnogobrojne su koristi od dobrih djela koje ističu i Kur’an i Hadis.

Najvažnija je da se njima otvaraju vrata Allahove milosti, a Allahova milost je predvorje dženneta. Jedna od koristi dobrih djela je shodno navedenom ajetu i ta da dobra djela potiru i brišu loša djela. Poslanik a.s. je preporučio da se poslije svakog lošeg djela učini dobro kako bi ono to loše  djelo izbrisalo. Govoreći o nekim obrednim radnjama muslimana kao što je naprimjer abdest, on Alejhisselam je rekao, da sa posljednjom kapi vode koja padne sa ruku, lica, nogu čovjeka koji se abdestio, otpadnu i grijesi koje je tim dijelovima tijela počinio. Isto tako je govorio da namaz do namaza, džuma do džume, ramazan do ramazana brišu ono što je bilo između njih. Tako je i sa svakim dobočinstvom, pa makar se ono manifestovalo u sklanjanju s puta onog što smeta onima koji se tim putem kreću.

U tom smilu posebno treba iskoristiti mjesec ramazan, mjesec u kojem svako dobro djelo, pa i najmanje dobiva na vrijednosti koja je značajnija i veća od nekog drugog perioda. Ako se pitate koje je djelo i kada najbolje učiniti, reći ćemo da je to djelo koje možeš učiniti odmah, bez odlaganja!

Fragmenti iz mukabele: Zahvalnima ću još više dati

DŽUZ 13.

Zahvalnima ću još više dati

U kur’anskoj suri Ibrahim, u ajetu broj 7. Svemilosni Allah kaže: “I kada je Gospodar vaš objavio: “Ako budete zahvalni Ja ću vam zacijelo, još više dati. Budete li nezahvalni, kazna moja doista će stroga biti.”

Navedeni kur’anski ajet objavljen je u kontekstu govora o Musau a.s. i njegovog naroda, ali je on i općenitog karaktera – njegova zakonitost važi do Sudnjeg dana. Zahvalnost  Allahu na blagodatima koje On daje osobina je rijetkih, premda te blagodati, u manjoj ili većoj mjeri koriste svi.

Zdravlje, sloboda, hrana, kuća u kojoj čovjek živi sa svojom porodicom, dostupnost vode za piće i čišćenje… samo su neke od blagodati koje neki ljudi u svome životu koriste svakodnevno. Na njima i na mnogim drugim nebrojenim blagodatima (I kada biste brojali Allahove blagodati, ne biste ih nabrojali) Allah traži od svojih robova zahvalnost, a zahvalnost se postiže riječima i djelima. Zahvalnost Allahu riječima (I o blagodati Gospodara svoga kazuj! – Kur’an) podrazumijeva verbalno priznanje da sve što imamo jeste od Allaha.

Potom, da se s vremena na vrijeme, a posebno tokom i nakon korištenja blagodati osim priznanja zahvalnost iskaže i riječima: Elhamdulillah – Hvala Allahu. Osim riječima našu zahvalnost Allahu postižemo i djelima: Na blagodati zdravlja zahvalni smo kada svoje tijelo uposlimo izvršavanjem ibadeta-farzova (namaz, post, hadždž), ispravno smo zahvalni Allahu na darovanom imetku onda kada ga trošimo u ono sa čim je On zadovoljan: na potrebe svoje porodice i rodbine, klanjem kurbana, kroz sadaku, sadekatu-l-fitr i kroz zekat. Pomenutim vrstama zahvalnosti blagodati se čuvaju i unaprjeđuju, dok se nezahvalnošću otvaraju vrata njihovom mogućem gubitku ili stagniranju.

Nasuprot zahvalnosti stoji ružna i pokuđena osobina – nezahvalnost. Ona je najčešće posljedica ljudskog nemara koja nastaje usljed naviknutosti na blagodati koje čovjek doživljava kao neku vrstu “podrazumijevanja”.

Ali, isto tako, ona može biti posljedica asiluka, oholosti, kada čovjek odbija da prizna blagodati kao Allahovu dobrotu prema njemu ili ljudima. Interesantno, za nezahvalnike (poricatelje blagodati) se u Kur’anu rabi isti termin kao i za poricatelje postojanja Uzvišenog Allaha.

Fragmenti iz mukabele: Beznadežni su zabludjeli

DŽUZ 14.

Beznadežni su zabludjeli

Kur’anska sura El-Hidžr u nekoliko svojih ajeta govori o Ibrahimovim a.s. gostima – časnim melekima, koji na svome “proputovanju” prema Lutovom a.s. kraju dolaze i do Ibrahima a.s. Uz selame donose mu i radosnu vijest (radovijest je nasuprot tuzi i očaju) da će, premda u poznim godinama, dobiti učena sina. Začuđen time on ih priupituje konstatujući: “starost me je ophrvala.” Cijenjeni gosti mu odgovoriše: “Ne gubi nadu!” “On reče: Nadu u Allahovu milost mogu  gubiti samo zabludjeli.” (El-Hidžr, 55, 56.)

Svaki čovjek živi sa svojim željama koje su nekada veće od realnosti u kojima se čovjek nalazi. Izgledaju kao nemoguće. Baš kao što je Ibrahimova realnost (starost) i realnost njegove žene (sterilitet) ukazivala na jedini mogući rezultat – da neće imati djecu.

Vjernik vjeruje i zna da se u svijetu oko njega sve odvija po zakonima koje je uspostavio Allah, ali isto tako vjernik vjeruje i zna da je Allahova volja iznad svega i da Njegova moć nadilazi Njegove zakone baš kao što Njegova milost nadilazi Njegovu srdžbu. Ne gubi(ti) nadu je savjet/nasihat na kojeg meleki podsjećaju Ibrahima, a on im odgovara da nije takav, jer nadu u Allahovu milost, Allahovo proviđenje, pomoć, gube samo zabludjeli i zalutali.

Beznadežnost je stanje koje čovjeka vodi u zabludu, a beznadežni su nosioci njenog bajraka.

U svojim poslovima vjernik mora gledati, pouzdavajući se u Allahovu milost, pozitivno. U olujama kroz koje prolazi, vjernik sanja sunce ma kako mračne prilike bile. U tome ga ne može pokolebati “nemoguće”. Jer sa Svemogućim, kako je već neko rekao, sve je moguće.

Pored toga što vjernik treba biti vedrog duha na dunjaluku i po pitanje dunjalučkih poslova, pun optimizma kojeg širi oko sebe (baš kao što rijeka oko sebe širi svježinu), on treba biti optimističan i kada je u pitanju Onaj svijet.

To znači, da vjernik niti jednog trenutka ne smije gubiti nadu u Alahovu milost i oprost grijeha koje je činio. Uzvišeni nas poziva: “Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.'” (Ez-Zumer, 53).

Fragmenti iz mukabele: Roditeljima samo dobro činite

DŽUZ 15.

Roditeljima samo dobro činite

U kur’anskoj suri El-Isra poznata je ćudoredna dionica kroz koju se zapovijedno ukazuje na određene vrste ponašanja. Kada čitamo te ajete, ako se otvorimo prema Kur’anu onako kako se on otvara prema nama, imamo dojam kao da se obraća nama direktno: daj bližnjem njegovo pravo, ne rasipaj, niti ruku drži stisnutom, budi ljubazan prema onima koji traže čak i kada nemaš, ne ubijaj(te) djecu zbog straha od neimaštine, što dalje od bluda i od imetka siročeta, ne ubij, pravedno mjeri na litru i na vagi, ne budi ohol, i ne povodi se za svim što čuješ, vidiš i zaključuješ – jer, “sve je to ružno, Gospodaru tvome mrsko! (El-Isra, 38.)

Ove univerzalne poruke počinju pak sa dvije velike naredbe. Prva od njih je naredba da se vjeruje u Allahovu jednoću, a što je između ostalog bila glavna misija i zadatak svih božijih poslanika a.s.

Nakon nje slijedi naredba o dobročinstvu prema roditeljima: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.” (El-Isra, 23.)

Dobročinstvo prema roditeljima (neki komentatori Kur’ana vele da se sve što je iznad pomenutog uh, ar. uff  smatra neposlušnošću) najbrži je put do sticanja Allahove milosti i zasluge da se i tvoja djeca prema tebi ophode dobro. Roditelji su čovjekov džennet ili džehennem, njegova središnja džennetska vrata koja on čuva ili pušta – isključivo svojim odnosom prema njima. Veličina ovog poziva u ovom ajetu ogleda se i u tome što je uslijedila odmah nakon poziva vjerovanja u Allahovu jednoću.

Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, uči nas Poslanik a.s., kao što je i Njegovo nezadovoljstvo u nezadovoljstvu roditelja. Ti si dijete svojih roditelja čak i onda kada budeš odrastao čovjek i kada budeš imao svoju djecu. Ako živite udaljeno jedni od drugih, često ih nazovi, ako si blizu, često ih obiđi.

Dobročinstvom ih ne zaboravi dok su živi, dovama ih ne zaboravi kada umru. Na ovome svijetu čovjekovi koraci se uspore i postaju nesigurnim samo iz razloga što ih više ne prate dove roditelja. To čovjek spozna tek onda kada mu roditelje zagrli crna zemlja.

Fragmenti iz mukabele: Čas oživljenja sigurno dolazi

DŽUZ 16

Čas oživljenja sigurno dolazi

“Čas oživljenja sigurno će doći – od svakog ga tajim – kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti” (Ta-ha, 15)

Ljudski život se ne završava dunjalučkom smrću. Onaj ko vjeruje, zna da je to prelazak iz jedne dimenzije egzistencije u drugu, kraj jedne ograničene epohe a početak druge. Na tom putu svi ćemo zastati na jednoj stanici, gdje će naša djela biti izložena Božijem sudu i Njegovoj pravednosti.

U kontekstu govora o budućem svijetu na mnogo mjesta u Kur’anu navode se primjeri proživljenja. Proživljenje skupine ljudi iz Musaovog, a.s. naroda, zatim proživljenje ubijene osobe nakon što je bila udarena dijelom žrtvovane krave,  proživljenje velike skupine ljudi koji su bojeći se smrti pobjegli iz svog mjesta pa ih je Allah sve usmrtio a zatim ih ponovno proživio. Tu su i drugi primjeri proživljenja: proživljenje onoga koji je naišao pored napuštenog sela pitajući se kako će Allah to sve oživjeti, događaj iz kazivanja o Ibrahimu, a.s., i proživljenje ptica, te proživljenje skupine mladića koji su se sklonili u pećinu. Također, jedna od mudžiza Isa, a.s., je bila oživljavanje mrtvih uz Allahovu dozvolu.

Prema tome, Gospodar jasno navodi primjere proživljenja i upozorava ljude da će Čas proživljenja svakome sigurno doći, te da svoje ponašanje na dunjaluku uskladi sa univerzalnim vrijednostima. Stoga, vjernik izbjegava da slijedi svoje niske prohtjeve, jer ga to u konačnici  vodi ka nepokornost i neposlušnosti Stvoritelju.

Isto tako, onaj koji ima na umu Čas proživljenja nastojat će u svom životu da bude koristan član društvene zajednice i da vodi računa o svojim postupcima. A to znači biti revnosan u izvršavanju propisanih ibadeta (namaza, posta, zekata, hadža), biti pravedan prema sebi i drugima, čuvati čast i dostojanstvo drugih ljudi, te u svakom svom postupku imati na umu Allahovo obećanje: „Onaj ko uradi koliko trun dobra vidjet će ga, a onaj ko uradi koliko trun -zla vidjet će ga.“ (Sura Zilzal: 7-8)

Zato je prilika u mjesecu Allahove milosti i oprost da čovjek popravi svoje djelovanje za ahiretske račune, čime iskazuje zahvalnost na Božijim blagodatima prema nama. 

Fragmenti iz mukabele: Allah pomaže one koji pomažu Njegovu vjeru

DŽUZ 17.

Allah pomaže one koji pomažu Njegovu vjeru

 „A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan!“ (Hadž: 40)

Ovo je univerzalna Božija poruka i obećanje koje vjernicima u svakom vremenu i prostoru budi nadu i  optimizam. Znamo i uvjerili smo se da u ovom pojavnom svijetu i univerzumu vrijede Božanski zakoni. Na tim zakonima opstoje nebesa, Zemlja i cijeli kosmos.

Uzvišeni nas podstiče na trud, zalaganje, rad i slijeđenje  Njegovih znakova (ajeta). To se najjasnije manifestuje kod duše koja je oplemenjena vjerovanjem i činjenjem dobrih djela.  U tom kontekstu trebamo nastojati okititi naše porodice, džemate i društvo etičkim i moralnim vrijednostima.

Gospodar nam kazuje da uspjeh jednog društva i zajednice leži u proaktivnom djelovanju i jasnim zalaganjem za islamske vrijednosti. Svaki vjernik je dužan da shodno svojim mogućnostima utječe na boljitak uže i šire društvene zajednice u skladu sa intencijama Allahove upute. Prema tome, jasno je da nakon toga dolazi rezultat u vidu ispunjenja Allahovog obećanja.

Božija zakonitost u svijetu u kojem živimo i Njegovi propisi nalažu nam da se koristimo raspoloživim kapacitetima i sredstvima, a tek nakon toga da očekujemo Njegovu pomoć. Tako je radio Allahov najodabraniji rob, trudio se u dostavljanju Objave, radio na popravljanju društvenih odnosa, izgrađivao muslimansku zajednicu, materijalno, strateški, vojno i moralno.

Poznati muslimanski državnik i mislilac Muhamed Ikbal je rekao: „Nije predviđeno da se musliman prepusti vjetru da ga nosi u pravcu kojem puše, već je dužan da upravlja svijetom i društvom, usmjeravajući ga u pravcu kojem Bog želi, jer ima Božiju objavu i mogućnost spoznaje ispravnog i samim tim odgovoran je za njegov hod i pravac.“

Bez obzira kako nekada situacija izgledala nepovoljna, vjernici se trebaju truditi i nastojati da budu optimisti, jer Božija pomoć će sigurno doći. Kaže Uzvišeni: “Zar mislite da ćete ući u Džennet a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji prije vas minuše?! Njih su pogađale neimaština i bolest, i toliko su bivali potresani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali govorili: ‘Kada će doći Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova je pomoć, doista, blizu!” (El-Bekara, 214)

Fragmenti iz mukabele: Ovo je očita potvora

DŽUZ 18.

Ovo je očita potvora

Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: “Ovo je očita potvora!” (En-Nur:12)

Ovaj ajet vezan je za događaj potvore Poslanikove, a.s., supruge i majke pravovjernih Aiše r.a., kada su licemjeri i oni čija su srca bolesna iznijeli na nju potvoru da je počinila blud prilikom pohoda na Benu Mustalak. Sumnja se toliko proširila da je ova pakosna laž i potvora  počela napadati čak i vjernička srca. Kada je stvar kulminirala, Allah dž.š., je svojom direktnom intervencijom otklonio svaku sumnju i još više podigao stepen Aiši r.a. Bog Milostivi posvjedočio je u Svojoj Časnoj Objavi u korist njezine čednosti i nevinosti.

Zabilježeno je da je supruga Ebu Ejjuba El-Ensarija, r.a., upitala Ebu Ejjuba da li je čuo šta se priča o Aiši, r.a., na što je on odgovorio da jeste i da je to čista laž, upitavši je da li bi ona nešto tako uradila, što je ona odlučno negirala. A Ebu Ejjub r.a., joj je na to kazao: „Tako mi Allaha, Aiša je bolja od tebe!“

Dakle, ako jedna čedna muslimanka ne bi uradila tako nešto, kako da to onda uradi žena, supruga vjerovjesnika, zbog čije je čednosti dobila počasni status majke svih vjernika.

Iz ovog događaja možemo crpiti mnoštvo poruka:

– Potvora čednih, čestitih, udatih i oženjenih vjernica i vjernika je veliki grijeh i uzrokom je poniženja i kazne na oba svijeta.

– Dužnost je biti stalno oprezan i pravedan prema sebi i drugima. Pravičnost i racionalno rasuđivanja ogleda se u procjenjivanju posljedica određenog postupka na vlastitom primjeru. Stoga, ako se mi osobno gnušamo i zaziremo od posljedica nekih loših postupaka, pa kako onda olahko pristajemo da nekome drugom pripišemo te postupke bez ikakvih valjanih argumenata.

Važno je znati da svi oni koji su skloni iznošenju potvora bivaju društveno obilježeni. Od njih se, nakon što se obznane njihove spletke potvore, ne prima svjedočenje ni po kojem osnovu.

Kako bi njihovo pokajanje bilo primljeno, uslov je da protagonist potvore javno prizna da je lagao i da je iznio potvoru, a od osobe prema kojoj je učinjena nepravda, narušena njena čast, ugled njene porodice i potomstva zatraži oprost.

Od neprocjenljive važnosti je da se posebno danas vjernik  vodi etičkim kodeksom ovoga ajeta. Živimo  u vremenima  kada se potvora senzacionalno prikazuje u javnosti, kada se laž širi munjevitom brzinom, a čast i dostojanstvo prodaje za prividne i privremene interese.  Neophodno je zadržati lijepo i pozitivno mišljenje o drugima, sve dok se jasno ne utvrdi suprotno: „Svako je nevin dok se ne dokaže suprotno“. Na taj način čuvamo svoj jezik, čast i dostojanstvo svake osobe i njegujemo društveni sklad. A Uzvišeni kaže: „A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam, doista, musliman!“

Fragmenti iz mukabele: Podari nam u porodicama našim radost

DŽUZ 19.

Podari nam u porodicama našim radost

I oni koji govore: ‘Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!’ (El-Furkan, 74)

U ovom ajetu sadržana je dova koju vjernik treba često upućivati Uzvišenom Allahu, a posebno u odabranim vremenima kada se dova prima, kao npr. između ezana i ikameta, poslije namaza, petkom… Sve su to odabrani trenuci, izvanredne prilike kada su nebeske kapije otvorene i kada se dova prima.

Vrijednosti koje su u našem društvu aktuelne pune su izazova i zamki za naše porodice i potomstva. Roditelji su često prezauzeti obavezama, a djeca odrastajući u ambijentu bez aktivnog roditeljskog staranja bivaju podložnija izazovima koji ih na kraju otuđe od roditelja i porodice, a približe ih lošem društvu i navikama.

Rekao je Uzvišeni: „O vi koji vjerujete sebe i svoje porodice čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti!“ (Et-Tahrim, 6)

Da bi smo mogli očekivati sklad u porodici i radost u dječijim postupcima, neophodno je da kao roditelji budemo prvi i pravi uzor svojoj djeci. Pokazujući svoju odgovornost i predanost u porodičnom okruženju, požrtvovanost u ispunjavanju društvenih obaveza mi najdirektnije oblikujemo zdrav nukleus društva – porodicu.

Odgovoran supružnik i roditelj će u svom djelovanju nastojati da bude strpljiv, da pokazuje empatiju prema članovima porodice, vodeći računa o njihovom emocionalnom stanju i sazrijevanju. Zato je važno da supružnici sarađuju u procesu  odgoja svoje djece, istovremeno ne zanemarujući prava i obaveze jednih prema drugima. Na taj način porodica biva utočište u kojem se čovjek može zaštititi od tereta i izazova svakodnevnice.

Poslanik a.s., je rekao: „Ne može otac ostaviti ništa vrijednije svome djetetu od lijepog odgoja.“ (Ahmed)

Fragmenti iz mukabele: Allah upućuje koga On hoće

DŽUZ 20.

Allah upućuje koga On hoće

“Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.” (Qasas, 56)

Allah dž.š., najbolje zna ko zaslužuje zabludu. U hadiskim zbirkama kao i kometarima Kur’ana, zabilježeno je da je ovaj ajet objavljen u vezi sa Ebu-Talibom, amidžom Allahovog Poslanika, a.s., koji ga je mnogo volio, štitio i pomagao. Unatoč toj činjenici, kada mu se približila smrt i primakao zadnji čas, Allahov Poslanik, a.s., ga je pozvao da primi islam. On je ustrajao u nevjerstvu, što je Poslanika, a.s., jako rastužilo, te je Poslanik, a.s. kazao: „Tako mi Allaha, tražit ću oprosta za tebe sve dok mi ne bude zabranjeno“, nakon čega je objavljen prethodni ajet.

Iako je povod objave ovog ajeta konkretan događaj, poruka ovog ajeta je univerzalna. Najvažnija stečevina čovjeka na ovome dunjaluku je iman i uputa. Uputa je jedino od Boga. Zato vjernik svaki dan na namazu uči „Uputi nas na pravi put!“ (El-Fatiha, 6)

Kako nema izravnog utjecaja na Uputu, čovjek bi trebao imati na umu da isto tako nema nikoga pravo ,,ekskomunicirati“, proizvoljno „istjerivati“ iz vjere. Njemu ne priliči da upućuje, već da opominje. Obaveza naređivanja dobra i odvraćanja od zla ostaje na svakom pojedincu i na zajednici.

Jednostavno rečeno, na nama je da živimo islam i izvršavamo vjerske propise, te da u svakoj prilici zahvaljujemo Allahu na uputi.

Vjernici, k tome, trebaju ustrajavati na činjenju dove za sebe, za svoje najmilije, a iz ajeta se jasno razaznaje da je Uputa isključiva Božija ingerencija, apsolutni Božiji prerogativ, koji je s onu stranu ljudskog znanja, volje  i moći.

Fragmenti iz mukabele: Ne oholi se!

DŽUZ 21.

Ne oholi se!

“I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman, 18)

U osnovi, riječ sa’ar znači bolest od koje se krive (povijaju) vratovi deva. Ovdje je ta riječ upotrijebljena da se ukaže na čovjeka koji, dok govori ljudima, okreće svoje lice od njih, ili ih omalovažava i uzdiže se dok oni govore, a Allah, dž.š., to zaista zabranjuje.

… i ne idi zemljom nadmeno, znači gordo i oholo. Ne idi tako jer će se Allah rasrditi na tebe. Zbog toga je Uzvišeni rekao: … jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog tj. samodopadljivog koji se uzdiže iznad drugih. Jedan čovjek je rekao: ”Tako mi Allaha, Poslaniče, ja, zaista, operem svoju odjeću pa se divim njezinoj bjelini i divim se kaišu na obući, kićanki na biču”, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Nije to oholost. Oholost je da niječeš Istinu i potcjenjuješ ljude.

Oholost je negativna osbina od koje iskreni vjernici treba dobro da se čuvaju. Koliko je taj grijeh opasan ponajbolje se može vidjeti iz hadisa u kojem Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: U Džennet neće ući ko bude imao u srcu makar koliko trun oholosti.

Spomenuta osobina je šejtana istjerala iz Dženneta, Karuna i njegovo ogromno bogastvo utjerala je u zemlju, a faraona i Hamana potopila u Crvenom moru. Oholost će biti i uzrok poniženja i razlog zbog kojeg će neki ljudi ući u Džehennem.

Nažalost, često smo svjedoci da ljudi ispoljavaju tu negativnu osobinu. Oholost nekih poslodavaca prema radnicima, bogatih prema siromašnim, profesora prema studentima, nastavnika prema učenicima, roditelja prema djeci… Ima i suprotnih slučajeva, ali su oni rjeđi.

Svakodnevno smo svjedoci neljubaznosti i namrštenosti određenog dijela državnih službenika i namještenika prema građanima, posebno prema starijim osobama. Takvih primjera ima i kada je riječ o odnosu ljekara ili medicinskih sestara u porodičnim ambulantama, domovima zdravlja i bolnicama.

O oholosti posebno treba voditi računa u toku mjeseca islamskog posta. Ako postač pomisli da je bolji od onoga koji ne posti, ulazi u zonu samouzdizanja. Ne osuđujmo druge! Učimo dovu za njih. Čuvajmo se oholosti jer ona poništava naših dobra djela i vodi ka gubljenju Božije ljubavi.

Fragmenti iz mukabele: Često Allaha spominjite i hvalite

DŽUZ 22.

Često Allaha spominjite i hvalite

“O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i navečer Ga hvalite i veličajte” (El-Ahzab, (41, 42)

Uzvišeni naređuje Svojim robovima da Ga spominju zbog Njegovih obilnih blagodati i velikih darova, a za to će imati obilnu nagradu i lijep kraj. Imami Ahmed prenosi od Ebu Hurejre koji je rekao: ”Dova koju sam čuo od Poslanika, s.a.v.s., i koju ne izostavljam je: ‘Bože, učini da ti što više zahvaljujem, da slijedim Tvoje savjete, da Te što više spominjem i pazim na Tvoje naredbe.” Abdullah b. ‘Amr prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ljudi koji budu sjedili u sijelu gdje se ne spominje Uzvišeni Allah žalit će zbog toga na Sudnjem danu.”

… i ujutru i navečer Ga veličajte… ako to učinite, blagosiljat će vas On i Njegovi meleki, tj. veličajte Ga jutrom i večerom. U ovom ajetu ističu se jutro i veče kao posebno vrijedni dijelovi dana za spominjanje Allaha.

U spomenutom 41. ajetu sure El-Ahzab Uzvišeni Allah nam naređuje da Ga mnogo spominjemo, ne ističući precizno ni vrijeme, ni mjesto, ni način, za razliku od drugih oblika robovanja kao što su namaz, post i hadž gdje su precizirani forma, vrijeme i mjesto njihovog obavljanja, odnosno izvršavanja.

U komentaru tog ajeta Ibn ‘Abbas veli: ”Zaista Allah nije propisao svojim robovima niti jednu obavezu a da joj nije odredio granicu i izuzeo određene kategorije ljudi, u određenim situacijama, od njenog izvršenja, osim u slučaju zikrullaha. Uzvišeni nije odredio granicu niti je ikoga izuzeo od zikra. O tome govore riječi: Allaha spominjite stojeći, sjedeći i ležeći, što znači: noću i danju, na moru i na kopnu, kod kuće i na putu, u izobilju i u oskudici, u zdravlju i u bolesti, tajno i javno, i u svakoj drugoj prilici.”

Islamski učenjaci saglasni su da je spominjanje Allaha srcem i jezikom dozvoljeno i onome ko je bez abdesta, onome ko je džunub, kao i ženama u stanju hajza – menstrualnog ciklusa i nifasa – poslije poroda. Mislili se na tesbih (izgovaranje riječi subhanellah), tehlil (izgovaranje riječi la ilahe illellah), tahmid (izgovaranje el-hamdu lillah), tekbir (izgovaranje Allahu ekber), donošenju salavata na Vjerovjesnika, s.a.v.s., upućivanju dove i tome slično. Zato, budimo od onih koji mnogo spominju Allaha.

Fragmenti iz mukabele: Sudite ljudima po pravdi i bez strasti

DŽUZ 23.

Sudite ljudima po pravdi i bez strasti

“O Davude, Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta” (Sad, 26)

Ovo je naredba Uzvišenog onima koji imaju vlast. Njihova obaveza je da ljudima sude u skladu s Istinom koja je došla od Njega i da ne odstupaju od toga kako ne bi skrenuli s Pravog puta. Allah je, za one koji su zalutali i zaboravili na to, pripremio žestoku kaznu na Dan suđenja.

Ibn Ebi Hatim bilježi od Ibrahima Ebu Zur’e, koji je čitao i poznavao Tevrat, da ga je El-Velid b. Abdulmelik upitao: ”Hoće li halifa polagati račun? Ti si čitao prvu knjigu i čitao si Kur’an i shvatio si.” Pa sam rekao: ”O Emiru’l-mu’minine, Allahu na povjerenje, jesi li ti draži Allahu, ili Allahov poslanik Davud, a.s.? Allah, dž.š., mu je dao i poslanstvo i vlast, a zatim mu je priprijetio u Svojoj Knjizi, rekavši: O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta.

… one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na Onom svijetu zato što su zaboravili na Dan u kome će se račun polagati.

Es-Suddi kaže. ”Njima će na Dan obračuna pripasti žestoka kazna zbog onog su radili. Allah upućuje na ono što je ispravno.“

Navedeni ajet ukazuje da pravedan vladar treba da bude svjestan da je dobio vlast od Allaha. Vlast može biti čast ili iskušenje. Mnogi vladari su propali jer su zaboravili tu činjenicu.

Pravedan vladar ne povodi se za bilo kakvim strastima. Nerijetko se dešava da vlast ljudima koji su je dobili povećava ambicije i strasti. Vladar ne smije da zaboravi da će račun polagati pred Uzvišenim Allahom. Ako ga je od polaganja računa spasio politički imunitet ili nešto drugo, treba da zna da ga konačna presuda čeka na budućem svijetu. Allah, dž.š, je Davudu, a.s., podario mudrost, odnosno znanje. Ako je vladar mudar, onda su u njemu objedinjene brojne pozitivne osobine, a s njima i blagost, pronicljivost, darežljivost…

Budimo pravedni, jer je pravednost najbliža bogobojaznosti.

Fragmenti iz mukabele: I u rog će se puhnuti

DŽUZ 24.

I u rog će se puhnuti

“I u rog će se puhnuti, i umrijeće oni na nebesima i oni na Zemlji, ostaće samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati”. (Ez-Zumer, 68)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah nas obavještava o strahu i užasu koji će se deseti kada nastupi Sudnji dan. Puhanje o kojem je riječ bit će tako strašno da će umrijeti svi stanovnici Zemlje i nebesa, osim onih koje Allah bude odbrao. Zatim će biti oduzete duše preostalim stvorenjima, a posljednji koji će umrijeti bit će Melek smrti. Ostat će samo Vječni, Živi, Prvi, Zadnji. Kaže Uzvišeni: Kome pripada vlast danas, pitat će tri puta, a zatim će On lično odgovoriti, pa će reći, uzvišena je Njegova moć i veličina: Allahu Jedinom i Svemogućnom. Ja sam bio jedini, sve sam porazio i presudio sam da sve nestane, a zatim će ponovo proživiti, i prvi će biti proživljen Israfil. Bit će mu naređeno da ponovo puhne u rog, Bit će to treće puhanje, puhanje za oživljenje.

…poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati, tj. živi nakon što su bili mrtvi, postalt će živi posmatrači užasa Sudnjeg dana, kao što kaže Uzvišeni: I jedan od dokaza i to je što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim ćete, čim vas On samo jednom iz Zemlje pozove, brzo ustati.

Ebu Hurejre prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s., kazao: ”Između dva puhanja je četrdeset. Pitali smo. ‘O Ebu Hurejre, je li četrdeset dana.’ On je kazao: ‘Odbio sam da odgovorim.’ Potom su upitali: ‘Je li četrdeset mjeseci?’ Kazao je: ‘Odbio sam.’ Zatim su ga upitali: ‘Je li četrdeset godina?’ A on je kazao: ‘Odbio sam.”

Također, Ebu Hurejre prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Najbolji Dan u kojem Sunce izlazi je petak. U njemu je stvoren Adem, u tom danu je uveden u Džennet, u tom danu je iz njega izveden, i Smak svijeta neće nastupiti osim u tom danu”

Molimo Allaha da nas sačuva strahota Sudnjeg dana.

Fragmenti iz mukabele: Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži

DŽUZ 25.

Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži

“Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži, a kada ga neimaština zadesi, onda zdvaja i nadu gubi”. (Fussilet, 49)

Uzvišeni kaže: Čovjeku ne dosadi da bogastvo traži, a to je bogatstvo, zdravlje i druge blagodati. A ako ga zadesi zlo, a to je iskušenje i siromaštvo, onda zdvaja i nadu gubi, tj. u njegovoj svijesti formira se predstava da poslije toga što ga je zadesilo neće više biti dobra.

Pod izrazom el-hajr misli se na bogatstvo, zdravlje, vlast i moć. Es-Suddi kaže: ”Pod pojmom el-insan aludira se na kafira, u jezičkom smislu, odnosno osobu koja je nezahvalna. Neki smatraju da se to odnosi na Velid b. Mugiru, a drugi na ‘Utbea i Šejbea, sinove Rebi’e, i Umejjea b. Halefa, tj. da su oni personifikacija bogatih i nezahvalnih nevjernika.

…a kada ga neimaština zadesi, tj. siromaštvo i bolest, onda zdvaja i nadu gubi tj. gubi Božiju nadu i Njegovu milost. Rečeno je: ”Je’us može imati značenje uslišavanje dove, a kanut – negativno mišljenje o svom Gospodaru.” Također, rečeno je: ”Je’us, tj. očajava zbog nestanka svega onoga što mu predstavlja neprijatnost, kanut, tj. smatra da se kaje.” Značenje je približno slično.

Ovim ajetom Allah nas upoznaje s čovjekovom težnjom da neprekidno traži dunjalučke koristi. Ako bude iskušan, gubi volju, nadu u bolje sutra, odnosno u Božiju milost. Mnogo je slučajeva da čovjek što se više bogati ima manje vremena za namaz, džamiju, općenito za vjeru. Često više bogatstva uzrokuje Allahovo nezadovoljstvo, a skroman život Božije zadovoljstvo.

Zato treba moliti Allaha da nas sačuva siromaštva i da nas obaspe bogatstvom koje će nas približiti, a ne udaljiti od Njega, jer osim dunjalučkog života postoji i onosvjetsko bogatstvo koje je trajno i vječno. Stoga, koliko god da molimo za dunjalučko, treba još više da molimo za ahiretsko bogatstvo.

Treba da budemo svjesni da su iskušenja sastavni dio ljudskog života. Najveća iskušenja imali su Božiji poslanici, s.a.v.s. Zbog iskušenja na koja su nailazili oni nisu očajavali, niti je slabila njihova vjera. Naprotiv, Njihova vjera u Gospodara je jačala.

Molimo Allaha da nam podari bogatstvo od kojeg ćemo imati koristi na dunjaluku i ahiretu, a da nas sačuva os iskušenja koja nećemo moći da izdržimo.

Fragmenti iz mukabele: Strogi prema nevjernicima, samilosni među sobom

26. DŽUZ 

Strogi prema nevjernicima, samilosni među sobom

Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijačā – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (El-Feth 29)

Kuranski opis onih koji slijede Poslanika a.s. je da su strogi prema nevjernicima a međusobno samilosni. Vjernici su posebno strogi prema nevjernicima koji ne kriju neprijateljstvo. Kada ih pogledaju nevjernici uzvraćaju ozbiljnim pogledom koji pokazuje distancu. Ne mogu prema njima imati povjerenje koje međusobno imaju. Oni nisu nepravedni prema nevjernicima nego su oprezni.

S druge strane međusobno su samilosni, jer je samilost jedna od najljepših osobina. Oni očekuju milost od Gospodara, jer se niko neće spasiti, osim da mu se Allah smiluje a istovremeno je pružaju jedni drugima. Nije korektno očekivati milost, a ne imati je ni za koga. Ovim ajetom se pozivaju vjernici da budu samilosni prema onima sa kojima dijele univerzalne vrijednosti, sa kojima ih spaja kelime – i – šehadet. Samilosni su prema onima sa kojima klanjaju, zajedno u safu stoje, na isti način poste, na hadždžu se susreću.

Vjernici međusobnu samilost pokazuju svojim licima, osmjehuju se, radosni su i ozareni.

To potvrđuju svojim djelima tako što nisu sebični nego žele vjernicima isto što žele i sebi. Nemaju potrebu da se nadmeću sa vjernicima jer žele zajedno ući u okrilje Božije milosti koja je neizmjerna. Džennet je prostran kao nebesa i zemlja, u njemu ima mjesta za sve vjernike. Zato se pravi vjernici raduju uspjehu svakog vjernika kao što se raduju vlastitom uspjeh, jer su jedno tijelo, dijelovi jedne građevine koji se naslanjaju jedan na drugoga. Uspjeh jednog vjernika donosi korist svim vjernicima i zato mu se svi raduju.

Muslimani su braća – to znači da se međusobno uvažavaju, saosjećaju jedni sa drugima, pomažu se i brinu jedni o drugima u svim životnim situacijama kako to čine braća od iste majke i oca.

Ali i naziv Ummet,  koji označava sve muslimane svijeta, dolazi od riječi umm – što znači: majka, temelj, osnova, pa bi svi muslimani trebali da se međusobno vole kao što se vole braća od iste majke jer ih povezuje zajednički temelj – vjera u Uzvišenog Allaha.

Fragmenti iz mukabele: Bezazlene grijehe Bog će oprostiti

27. DŽUZ 

Bezazlene grijehe Bog će oprostiti

“One koji se klone velikih grijehova i naročito razvrata, a grijehove bezazlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta – On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni. (En-Nedžm 32)

Prema islamskom učenju čovjek niti je rođen kao griješnik, niti se može u potpunosti sačuvati od grijeha. Posebno ne može izbjeći manje grijehe koliko god se čuvao. Zbog toga nije vrlina za ljude biti bezgriješan nego je vrlina kajati se. Poslanik a.s. je rekao da su svi ljudi griješnici, a da su najbolji oni koji se kaju. Da ljudi ne griješe Allah bi ih uništio i stvorio novu vrstu koja bi griješila i tražila oprost.

Ono što u muminsko srce unosi veliku radost je činjenica da je Allah milostiv, da on oprašta grijehe i da voli praštati. Allah je zadovoljan sa onima koji se čuva velikih grijeha, jer tako pokazuje bogobojaznost. Samo ih svijest o Bogu sputava da ne griješe i zato im oprašta manje, bezazlene greške. S druge strane, Allah dž.š. se raduje onome koji se kaje. Pokajanjem čovjek priznaje Gospodara, svjestan je da niko drugi, onim Njega, ne može oprostiti nijedan grijeh.

I ne samo da oprašta grijehe onome koji se pokaje, nego se, čak i raduje njegovoj tevbi. Opisujući tu radost Poslanik a.s. je naveo za primjer radosti čovjeka koji bi u pustinji izgubio svoju jahalicu sa svom opskrbom prilikom njenog pronalska. Ta radost je ogromna, a slično tome se i Gospodar obraduje kada mu se njegov rob obrati i zatraži oprost. 

Ovakvi ajeti još više povezuju vjernike sa Allahom dž.š. On je milostiviji prema svojim robovima nego majka prema svojoj djeci, On je samo jednu svoju milost spustio na dunjaluk a 99 milosti je ostavio za Sudnji dan. Niko se neće spasiti svojim djelima, nego Allahovom milošću, čak i Muhamed a.s. Zato se vjernici čuvaju velikih grijeha, raduju oprostu bezezlenih i istigfarom ulaze u okrilje Božije mislosti.

Fragmenti iz mukabele: Imanja i djeca su samo iskušenje

28. DŽUZ 

Imanja i djeca su samo iskušenje

 “Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika” (Et-Tegabun 15) 

Najdraži ukrasi ovoga svijeta ljudima su imetak i djeca. Bez njih je teško zamisliti život i naći njegov smisao. Ipak, kada se dublje analizira ljubav prema imetku, a posebno prema djeci, uvidi se da zapravo čovjek te dunjalučke ukrase voli radi sebe. Jer čovjek po prirodi sebe najviše voli, djeca su mu sredstvo opstanka i produženja loze ili produženja sebe, a imetak sredstvo opstanka koje omogućava lagodan život.

Međutim, vjernik ne smije dozvoliti da mu imetak i djeca postanu glavna preokupacija pa da zaboravi svoju osnovnu ulogu. A osnovna uloga čovjeka je da robuje Allahu, da Ga bude svjestan i da Mu bude pokoran.

S druge strane, ukrasi dunjaluka su iskušenje, jer će čovjek biti odgovoran kako se prema njima odnosio. Posjedovati dosta imetka nije zabranjeno, ali će svako odgovarati kako ga je zaradio i u šta ga je trošio. Imati veliko potomstvo je čast na koju je i Poslanik a.s. podsticao. Istakao je da će se ponositi mnogobrojnošću svoga ummeta, ali je ta blagodat istovremeno i iskušenje, jer će ljudi biti odgovorni za odgoj djece. Podizanje djece i njihov odgoj nikada nije bio lahak, to je pravo umijeće i svojevrsna  umjetnost i uvijek postoji mogućnost da se u odgoju naprave greške.

U Kuranu se spominje nekoliko poslanika koji su, kada im se približila smrt, imali samo jedno pitanje, jednu brigu za svoju djecu. Ta briga je bila vjera njihove djece. Zadnje pitanje koje su pitali svoju djecu je bilo šta će oni obožavati, kome će biti pokorni.

Nisu ih pitali od čega će živjeti, šta će raditi i čime će se baviti. Kada su im djeca odgovorila da će obožavati Allaha dž.š. onda su bili zadovoljni i svjesni da su obaveze prema djeci kvaliteno ispunili.

Imetak ima vrijednost samo ako se na halal način zaradi i ako se potroši u ono sa čim je Gospodar zadovoljan. U svakom drugom slučaju je iskušenje i teret. Potomstvo je ponos čovjeku samo ako bude moralno i Gospodaru pokorno. U svakom drugom slučaju je samo iskušenje i dodatna briga.

Fragmenti iz mukabele: Čovjek je stvoren malodušan

29. DŽUZ 

Čovjek je stvoren malodušan

“Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan, kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je.” (El-Mearidž 19,20,21)

Kuran spominje brojne karakteeristike čovjeka koje otkrivaju njegovi istinsku prirodu. Opisuje ga kao slabašno i nejako biće, zaboravno, šrkto i biće željno rasprava. Ovi ajeti do srži ogoljuju prirodu čovjeka, i pokazuju samu njegovu suštinu. Raspoloženje i reakcije čovjeka zavise o stanju u kojem se nalazi. Ako mu  sve ide po planu, ako se ostvaruju ciljevi koje je sam sebi zadao, ako se ispunjavaju očekivanja koja ima, onda je čovjek brižan, prijatan, pun je empatije i altruizma.

S druge strane, ako bude iskušan bilo kakvom nevoljom, ako ga zadesi i najmanja poteškoća pada u očaj, vidno je nezahvalan, neraspoložen, počinje da se žali, da kuka i zaboravlja sve one lijepe stvari koje su se prije dešavale i koje trenutno posjeduje.

Prema tome, nevolje najviše čovjeka približavaju Bogu. Kada mu je teško, on se dugo moli, iskreno se obraća Bogu da mu pomogne. Dok nevolja prođe on nastavlja dalje kao da se nikada nije ni obraćao za svoje nevolje i potpuno zaboravi Onoga Kome se molio. Čim mu dođe blagodat postaje nezahvalan i oholo se udaljava od Gospodara. U njegovom ponašanju i ophođenju dominira uobraženost.

Takvi nisu vjernici. Ono što čovjeku daje ljepotu življenja, da bude čvrst, stabilan, da njegovo stanje duha ne ovisi o vanjskim fakrotima je vjera. Raspoloženje vjernika ne zavisi od situacije u kojoj se nalaze. Oni koji obavljaju namaz i koji svoja srca ispune vjerom znaju da su sva stanja koja ih zadese samo test. I nevolja i dobro može biti test.

Zbog toga je vrlo važno znati da vjernici nisu malodušni. Oni koji vjeruju i dobra djela čine svaku situaciju mogu iskoristiti. Ako je poteškoća oni se strpe i imat će nagradu kod Allaha zato što su strpljivi. Ako je blagodat onda zahvale i imat će nagradu zato što su zahvalni. Tu mogućnost nema niko drugi osim vjernika i zbog toga je poslanik a.s. rekao da je čudno stanje vjernika. Oni u svemu, pa čak i u preprekama, vide prilike i nastoje ih kvalitetno iskoristiti. Zato vjera čovjeku daje najvažniju dimenziju koja ga odlikuje nad svim drugi stvorenjima, a bez vjere, čovjek je samo skup želja i prohtjeva.

Fragmenti iz mukabele: Allah je utočište svakom (Ihlas)

30. DŽUZ 

Allah je utočište svakom (Ihlas)

Allahovo ime Es-Samed  “utočište svakom” spominje se samo jedanput u Kuranu, u suri Ihlas, i daje jedan potpun opis našega Gospodara. Otrkiva nam da je Allah potpuno neovisan o bilo čemu, ali da je istovremeno povezan sa svim stvorenjima i da su sva stvorenja ovisna o Njemu.

On je početak i kraj svega i Njemu se sve vraća. Njegova veličina je tako velika da se ne može iskazati, Njegova moć je tako snažna da se ne može opisati, a Njegove blagodati su tako brojne da im se ne može odrediti granica.

Činjenica je da Gospodar daje život svim živim bićima i zna sve potrebe onih koji su nemoćni. Također, On sve održava u životu, jer bez Njegovog održavanja ništa ne bi opstalo. Ne može se na Zemlji naći ni jedan jedini atom koji postoji samostalno, da ga On ne održava. On ne ovisi ni o kome, a poziva ljude da mu se obraćaju. Šta može da bude drugi cilj tog poziva osim želja da ih daruje? Bog je utočište svakome i poziva da se utočište kod Njega traži.

On poziva ljude da mu se obrate kada im treba pomoć, da za sve potrebe od Njega traže, jer kod Njega su riznice nepresušne, a On nikome ne polaže račun za opskrbu koju svima daje.

Allah je spomenuo ljude melekima prije nego što ih je stvorio i prije nego što su ljudi spomenuli Njega. Dao je svakom čovjeku toliko blagodati i prije nego što ga je spoznao i zamolio. Milostiv je prema svakom čovjeku prije nego što se milost i zamoli. Pa kako onda, pored Allaha, tražiti utočište. 

Plemeniti Gospodar čuje svaki uzdah, svaku molbu, zna svaku misao i vidi svako djelo. Odaziva se onome ko zamoli jer je Gospodar naš blizu. Ljudima je potreban zaštitnik i pomagač a boljeg zaštitnika i pomagača od Milostivog Allaha nema. Ni boljeg utočišta nema jer je Allah vječno utočište. Njemu se sve vraća i samo se kod Njega može naći vječni spas.

Preporod.info

About SIF-N

Check Also

Namaz Božijih poslanika

Autor: Meho Šljivo   Kur’an izričito naglašava da su Božiji vjerovjesnici neizostavno obavljali namaz: …i učinismo …

%d bloggers like this: