Home / Aktuelno / Braća u vjeri

Braća u vjeri

Published in April 14, 2020

„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (El-Hudžurat 10)

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko otkloni od vjernika neku od dunjalučkih nedaća, Allah, dž.š., će od njega otkloniti neku od ahiretskih nedaća. Ko olakša onome ko je u teškoj situaciji, Allah, dž.š., će njemu olakšati na Dunjaluku i na Ahiretu. Ko sakrije sramotu vjernika, Allah, dž.š., će sakriti njegove sramote na Dunjaluku i na Ahiretu. Allah, dž.š., pomaže Svome robu sve dok on pomaže svome bratu muslimanu.“

Hasan El- Basri kaže: „Kome će se musliman požaliti ako ne bratu muslimanu?! Jer koga boli ono što njega boli ako ne boli njegova brata u vjeri ?! Musliman je ogledalo muslimanu: preko njega on sagledava svoje mahane i uočava greške. Prije vas bi musliman sretni svoga brata pa mu reci: ‘Brate moj, ja ne mogu sve svoje grijehe ni znati ni vidjeti. Zato, ako u nečemu vidiš dobro, naredi mi da ga činim, a spriječi me u zlu!’ Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, govorio je: „Allah se smilovao svakom onom koji nam ukaže na naša hrđava djela!“ Oni prije vas su primali savjete jedni od drugih i tako se međusobno pomagali. Ko okrivi svoga brata zbog grijeha za koji se on pokajao Allahu džellešanuhu, neće umrijeti sve dok tim istim grijehom ne bude bio stavljen na kušnju.”

Red je ogledalo vjernika

Mudri Allah kazuje u 41. ajetu sure Rum:

„Pojavio se nered na kopnu i na moru zbog onoga što rade ruke ljudske da bi Allah dao da okuse kaznu za dio onoga što rade ne bi li se povratili.“

Nered na zemlji rezultat je ljudskih djela. Nema tog stvorenja mimo čovjeka koje na Zemlji može više nered činiti, ravnotežu narušavati i život zemaljski ugroziti. Čovjek je halifa – namjesnik, on je adresa odgovornosti.

Šejtanska zamka, u koju ulovi mnoge, jeste da trebaju prvo drugi biti kako treba, pa ćemo onda i mi biti. Ako nisu drugi, zašto bi mi bili!? Musliman uvijek polazi od sebe. Svako od nas, treba prvo napraviti red u svojoj glavi, u svom srcu, u svom (raz)umu. Red u glavi je znanje, i to pravo istinsko znanje! Nije znanje gomilanje informacija. Znanje je ono što istinski znamo, razumijemo i od čega koristi imamo. Ne samo mi, nego i oni oko nas. Čuveni islamski učenjak Ibn Kajjim El-Dževzi kaže, da je prva šejtanova zamka – udaljavanje ljudi od učenja. Jer znanje je svjetlo-nur, i kada ljude udalji od znanja, navede ih da lutaju tminama nepravde i povode se za svojim strastima.

Drugo, treba da napravimo red u svojim dušama. Red u duši uspostavlja se imanom, istinskim vjerovanjem u osnovne istine vjere i ahlakom, lijepim moralnim osobinama koje su ukras duše. Kao što je znanje svjetlo u glavi, iman je svjetlo u duši. Iman je veza sa Stvoriteljem, a ahlak je ukras te veze. Ko nema imana, luta tminama nevjerovanja. Ko nema ahlaka, luta tminama grijeha.

Neka svako poradi na sebi, radi sebe i za dobrobit drugih. Samo onaj ko uredi sebe, može praviti red u porodici, džematu, komšiluku, gradu, državi, Ummetu.

Komšije

„Stalno mi je Džibril, s.s., preporučivao da se pazim sa komšijama, tako da sam pomislio kako će doći naređenje da komšija i komšiju u ostavštini može naslijediti.“ (Hadis)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada komšija od tebe zatraži pomoć – pomozi mu!; kada se razboli – posjeti ga!; kada ga zadesi blagodat – čestitaj mu!; kada ga zadesi nesreća – saosjećaj sa njim!; kada umre – dođi mu na dženazu!; nemoj graditi kuću visoko, kako bi mu pravio zaklon, osim ako ti on dozvoli; nemoj ga uznemiravati mirisom iz svoga lonca, osim da i njemu uspeš od toga!; ako kupiš voća – udijeli mu od toga, a ako to nisi u mogućnosti onda unesi u kuću a da on ne vidi; i neka tvoje dijete s tim u ruci ne izlazi u dvorište, da komšijsko dijete ne bi poželjelo isto.“

Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, govorio je: „Prvi nazovi selam pri susretu s bratom u vjeri, dozivaj ga njemu najdražim imenom i napravi mu mjesto u sijelu pa će ti to povećati ljubav prema njemu.“

Zabilježene su riječi Hasana El-Basrija: „Nema vjere onaj ko čovječnosti nema. Ko zadrži žito četrdeset dana čekajući da mu se podigne cijena, neće se moći spasiti od grijeha pa makar ga kasnije on lično samljeo, hljeb zamijesio i siromahe njime nahranio. Ne sastoji se ljepota susjedstva u otklanjanju neugodnosti od susjeda već u strpljenju na neugodnostima. Tri najveće propasti su: − vođa kome se pokoriš pa te zavede – susjed koji širi tvoje zlo, a sakrije tvoje dobro, i − siromaštvo koje boli zadaje.“

Predah do Vječnosti

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, živio je običnim životom, vrlo skromno i jednostavno; jahao je na magarcu, nosio je odjeću od grubog sukna, jeo sjedeći na tlu, i često je ponavljao: „Ja sam samo čovjek, jedem kao što jede običan čovjek.“

Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, ušao je kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i našao ga na ležaju ispletenom od palmine like. Na strani na kojoj je ležao vidio se trag užadi. Vidjevši ga u takvoj situaciji, Omer zaplaka, pa ga Allahov Poslanik upita: „Zašto plačeš, sine Hattabov?“ „Kako ne bih plakao, Allahov Poslaniče?! Sjetio sam se vizantijskih kraljeva i perzijskih careva i njihova uživanja. Ti si Allahov poslanik, miljenik i odabranik, a opet spavaš na ležaju ispletenom od užadi!“ „A zar nisi zadovoljan da oni imaju ovaj, a mi onaj svijet?“ upita Poslanik. – „Zadovoljan sam, Allahov Poslaniče?“ odgovori Omer. „Ja sam na ovom svijetu poput konjanika koji jaše u ljetnom danu i odjednom ugleda drvo s debelim hladom. On svrati i na trenutak se odmori, a zatim ustane i hlad ostavi,“ mirno dodade Poslanik.

Na kamenu je ostalo zapisano: „Čovječe, kad bi vidio ono malo što ti je preostalo od života, sve želje svoje bi odmah napustio nastojeći da što više dobra učiniš. Tako bi ostavio pohlepu i lukavstvo iz straha od kajanja koje će sutra doći kada se noge budu klizale, porodica te predala, bližnji te se odrekao, prijatelj te zaboravio, kada budeš u pomoć zvao, a niko ti se ne bude odazivao.“

(Raz)misli

„Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.“ (Sad:29).

Drug Božijeg Poslanika Bilal došao je u vrijeme sabaha da pozove vjernike na namaz pa je našao Božijeg Poslanika kako sjedi u mraku i plače. Upitao ga je zašto plače, a Poslanik je odgovorio: „Kako ne bih plakao kad mi je ovaj ajet objavljen s mjesta koje je iznad sedam nebesa?! A zatim je Božiji Poslanik proučio: „U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su,zaista, znamenja za razumom obdarene.“ Zatim je Poslanik dodao: “Teško svakome onome ko čuje ovaj ajet a ne razmišlja o njemu.“

Koristimo li svoj razum dovoljno, kao blagodat koja nas čini posebnim naspram drugih Allahovih stvorenja? Razmišljamo li o sebi, o svome stanju ili o stanju onih oko sebe? Da li mislimo (o) drugima dobro, pa da i nama bude dobro?! Poslanik, a.s., nas savjetuje: „Čuvajte se dobro lošeg mišljenja (sumnjičavosti)! Doista je loše mišljenje najlažniji govor! Ne uhodite jedni druge niti radi sebe, niti radi drugih, ne zavidite jedni drugima, ne okrećite se jedni od drugih, već budite – o Allahovi robovi- braća!“ (Buhari)

Koristimo svoj razum – razmišljajmo! Prisjetimo se gorkog kajanja onih na koje Kur’an upućuje: ,,I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!“ (El-Mulk: 10)

Tema sedmice: Dogovaranje nasuprot praznovjerju

„Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.“ ( Ali-Imran: 159)

Institucija „šure“, praksa kompetentnog dogovaranja i savjetovanja“, svoju vjerodostojnost crpi iz direktne kur’anske preporuke Poslaniku a.s. da se u pitanjima od općeg interesa ne postupa svojevoljno i samostalno već da se pravovremeno dogovara i savjetuje.

Praktičnu svrsishodnost institucija „šure“ pronalazi u jednostavnoj činjenici: Na lokalnom, ali i na globalnom planu sve izraženija je potreba za specijaliziranim znanjima i umijećima na osnovu kojih se traže stručni i precizni odgovori i najbolja rješenja u mnogim praktičnim životnim situacijama.

Zanimljivo je primjetiti kako je sam kur’anski pojam „šura“ izveden iz korijena š-v-r, što semantički znači-cijeđenje meda iz pčelinjeg saća. Drugim riječima, institucija šure, procedura savjetovanja i dogovaranja, omogućava jednom društvu da iz postojećeg kvantuma znanja i iskustva „iscijedi“ onaj najkvalitetniji dio praktičnog i realnog umijeća sa kojim trenutno raspolaže.

Upravo ovih dana svjedočimo tome da krizne situacije lakše i bolje prebrode ona društva u kojima ne izostaje brz i pravovremen instuticionalan odgovor. Prepoznajemo očitu razliku u stručnom i zajedničkom nastupu u rješavanju problema od improviziranog i stihijskog pristupa konkretnim pitanjima. Kada se odgovarajućem instutucionalnom odgovoru pridruži adekvatna saradnja i međusobno konsultovanje kompetentnih i odgovornih predstavnika, tada čitavo društvo osjeća i prožima korist i dobrobit od takvih preporuka, odluka i rješenja.

 Prenosi se da je Poslanik, a.s., često tražio od svojih ashaba da ga savjetuju. Ebu Hurejre, r.a. kaže:” Nikad nisam vidio da neko tako često pita za savjet kao što je to činio Poslanik.“ U hadisu kojeg bilježi Tirmizi ističe se blagodat vremena u kome se bude praktikovala institucija šure:” Kada vaši poglavari budu najbolji ljudi među vama i vaši imućni najdarežljiviji a vi budete svoje važne poslove obavljali dogovarajući se među sobom, onda vam je bolje da živite na zemlji nego pod zemljom.“

Rekao je Abdu-l-Melik ibn Mervan:”Da pogriješim nakon savjetovanja draže mi je nego da ispravno postupim radeći po svome nahođenju ne savjetujući se.“

Najzad, kompetentno savjetovanje sužava prostor praznovjerju. Iskustvo nas je nebrojeno puta naučilo da u svakoj praznovjerici čak i mudraci znaju slijediti neuke. Jer, kako to neko s pravom naglasi: “Praznovjerica izmišlja razloge da opravda svoje propise, umjesto obrnuto, da se propisi izvode iz razumnih načela.“

Vratimo se još jedanput na izvornu semantiku pojma “šura“-dogovaranje. Kompetentno dogovaranje je poput vještog postupka cijeđenja meda. To u praksi znači da niko nema pravo monopola na znanje niti iko ima pravo uskratiti zajednici sve one ljekovite plodove koje je ona s generacije na generaciju, skupljajući znanja i iskustva, sama sebi obezbijedila.

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kad misao moja nebu se vine i zvijezdama noću po njemu prosutim; kad pogled mi potone u nepregledni prostor tamom omotan; kad duša mi zastrepi strahopoštovanja puna pred potpunim mirom; a Lice Tvoje plemenito bdije nad prostorima tim; i Glas Tvoj u tišini toj se čuje; smirena duša opije se Veličinom Tvojom; tada se prostor tamni u osmjeh blistavi pretvori; a mir itišina u harmoniju tonova skladnih, što sa svih nadiru strana, i duša skrušeno prozbori:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada na obalu mora prostranog stignem, i pogled svoj u daljinu bacim, gdje miješa se plavetnilo neba s vodom plavom, gdje sunce predvečerja polahko tone, čistim zlatom napunjeno, da bi utonulo u prostranstvo gorkoslane vode; i gdje lađa, jedra bijelog, obzorjem bojama zalazećeg sunca obojenim plovi, poput goluba što u blaženstvu lebdi; i pri tom osjetim kako je ogromna Veličina, pod kojom veliko more leži i osjetim radost zbog lađe što mirno, spokojno, plovi po ravnoj površini mora, pod štitom Allaha, Kome obraća se sve; i sve se to pretvori u prizor, odraz Veličine; pa duša zadovoljstvo osjeti, jer nešto najljepše gleda, tada srce otkucaje kuca, a u duši ječi eho:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada se lađom otisnem daleko, daleko na more prostrano, a oluja razbijesni, zafijuču vjetrovi, prostranstvo neba gusti oblaci zastru i njegovo se lice smrači munje zasijevaju zapucaju gromovi, i tmine se naslažu sve jedna po drugoj, valovi se počnu lađom igrati mornari upotrijebe sve što znaju, i kapetan potroši sve svoje umijeće, lađu samo što brodolom ne snađe, smrt odasvud vreba, pa Tvoja svjetlost ove tmine probije, puteve prokrči, a Tvoja milost svaku opasnost i nesreću otkloni, i svi se nevoljnici za Tvoje uže spasa uhvate, tada srce i jezik kliču:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada bolest opaka me snađe, doktori u pomoć priteknu, dragi nada mnom bdiju, odani se boljem ponadaju, pa pomoć doktora oslabi, bdjenje dragih ne pomogne, a nada odanih u očaj se pretvori, a Ti, uzvišen, veličanstven, na prijestolju Svoje uzvišenosti, nad čelima skrušenim, nad dušama potištenim, nad rukama drhtavim, nad srcima napetim, kažeš: “Ja ću odrediti!”, tada i doktor, i dragi, i odani, uzviknu: “Odluka je Tvoja!”:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada s dunjalukom stanem lice u lice, oči u oči, i vidim imetak a on prolazan; visok položaj a on privremen; vidim želje a one nepostojane; nade a one prolazne; vidim strasti a one ponižavajuće i lažne; vidim veselja a ona iščezavajuća; i odreknem se i položaja, i imetka, i nade u prazno, – tada onu prazninu koja ostade u duši iza položaja koji nestade i nade koja iščeznu, popuniti, ispuniti može samo sjećanje na Tebe:

„Allah, Allah, ja Allah!’“

Kada mi oko padne na ružu što se iz čaške razvi; ili sretne drugo ljepote i osmjeha puno; kada se divim ljepoti zore što rudi ili poju ptice prekrasne, i duša mi se vedrinom popuni, a srce radost obuzme, tada u srcu Tvoje svjetlo zasja, divno svjetlo što put do Tebe obasjava:

,,Allah, Allah, ja Allah!“

Kada mi, tako, duša dotakne očaravajuće prizore Tvoje veličine, uzvišenosti, milosti, moći, odredbe, vječnosti, ljepote, tada ja shvatim da Ti si velik, uzvišen, milostiv, moćan, vječan, lijep, pa mi srce neprestano ponavlja:

”Allah, Allah, ja AllahI“,

,,Allah, Allah, ja Allah!“

Muhammed el-Gazali, Vjerovanje jednog muslimana, str. 145-147

Znanje je svjetlo

Istinsko znanje čovjeka čini boljim čovjekom. Znanje bi trebalo da širi naše vidike, jer narod davno kaza: „Nije nebo samo ono što kroz bađu vidiš! “ Svi mi imamo svoje bađe, okove, koji nas sprečavaju da nebo, tj. svijet, vidimo u svoj njegovoj punini, raznolikosti i ljepoti. Znanje razbija okove i skida koprenu sa očiju. Vjera i znanje naše su najveće imanje. Kur’an nas pita:

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!” (Zumer:9.)

Muhammed a.s. nas uči: „Traženje znanja je obaveza svakog muslimana. “ (Ibn Madže i Et-Taberani)

Znanje se ne traži kod umišljenih već kod bogobojaznih, istinskih mudraca. Jedan od takvih, svakako je mudri halifa Alija r.a., koga je sam Poslanik a.s., odgajao i za život pripremao. Zapamtimo njegov savjet koji kaza sinu Hasanu r.a., nakon ranjavanja, pred samu smrt: “Sine!- rekao mu je, ‘zapamti od mene dvije četvorke!’ ‘Koje su to, oče?’, upitao je, a Alija mu reče:

‘Najveće bogatstvo jeste razum,

a najveće siromaštvo glupost;

najgora samotinja je samodopadljivost,

a najplemenitija ljubaznost je lijepo ponašanje!’

‘A druga četvorka?!’,- upitao je Hasan:

‘Nipošto se nemoj družiti s glupakom, jer on ti želi učiniti dobro a pravi ti štetu;

nemoj se družiti ni s lažovom, jer on ti približava ono što je daleko a udaljava ti ono što je blizu;

nikad se nemoj družiti s tvrdicom , jer on će ti uskratiti nešto što ti bude prijeko potrebno i nemoj se družiti s pokvarenjakom, jer on će te prodati za beznačajnu svotu!”

Ovaj mudri savjet svjedoči kako pravo znanje nikad ne prolazi, nego važi za svako vrijeme i mjesto. Znanje je svjetlo u tminama vremena!

Čini dobro gdje god možeš

„Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (Isra: 36.)

Ne dozvolimo sebi da postanemo opšte sveznalice, a konkretni neradnici i neznalice.

Koliko ima onih koji krevet, u kome su noć proveli, ne pospreme, a red bi širom svijeta uspostavljali!? Koliko ima onih koji o babinom trošku žive, gospodu glume, ali o svjetskoj ekonomiji raspravljaju!? Kažu da je onomad jedan od sultana turskog carstva naložio slugama da s kraja puta kojim narod ide postave oveći kamen, a ispod njega ostave kesu dukata. Jedan sluga bi zadužen sakriti se, pratiti komentare i postupke prolaznikā, te o tome izvjestiti Sultana.

Redali su se prolaznici…

– Kakva je ovo carevina, tolike sluge i askeri, tolika svita i klika, a niko da ovoliki kamen ukloni sa puta, – prigovaraše nezadovoljni trgovci. Zaobiđoše kamen i produžiše prigovarajući.

Naiđe i druga grupa putnika:

– E što imamo traljava sultana, nema ga nadaleko. Da on išta valja, ne bi ovoliko kamenje po putu bilo i narodu smetalo, – kazaše drugi putnici. Produžiše i oni. I tako nekoliko njih, a komentari i osude na račun Sultana i Carevine sve gori od gorih.

Umalo za njima, priča tako zbori, naiđe starac, na leđima vreću brašna iz obližnjeg mlina noseći. Došavši do kamena, spusti vreću sa leđa, malo odahnu i gledajući u kamen veli: “Mora da se ovaj kamen odskora sa litice otisn’o. Nafaka moja da hairli  djelo učinim. Čučnu, podboči staro rame o rub kamena i uz poveći napor, malo ga pomaknu. Još tako dva-tri puta i kamen strovali u jarak. Tamam pođe brašno na leđa natovariti, kad ono platnena kesa na mjestu odakle je kamen sklonio. Odriješi kesu, a u kesi dukati i papir sa porukom: “Ovi dukati su za onoga ko ovaj kamen sa puta ukloni.”

Ispravi se, pogleda oko sebe, te nikog ne vidjevši, šućur Bogu prozbori i sa vrećom na leđima i dukatima u džepovima put svoj nastavi.

Stari dedo, kao i naše stare dede i nane, živjeli su u skladu sa hadisom Muhammeda a.s. u kome se kaže: „Najbolji čovjek je onaj, koji je najkorisniji ljudima.“

Istinski vjernik

Ostalo je zapisano da je Siba’i govorio: „Ko vjeruje u postojanje Allaha, taj ne može biti silnik. Ko vjeruje u Allahov rahmet, ne može biti očajnik. Ko vjeruje u Allahovu mudrost, taj se ne koleba niti dvoumi. Ko vjeruje u Allahovu kontrolu, ne može biti prevaren. Ko vjeruje u Allahovu opskrbu, ne može biti pohlepan. Ko vjeruje u Allahovu pravednost taj nasilje ne čini. Ko vjeruje u Allahovo obećanje taj ne može biti nemaran. Ko vjeruje u Allahovu prijetnju on ne čini grijehe. Ko vjeruje u to sve on je među Njemu bliskim robovima.“

Hasan El-Basri je govorio: „Ko se boji samo Allaha džellešanuhu, On učini da se njega sve drugo boji. A ko se boji svijeta, Allah džellešanuhu učini pa se on boji svakog i svačeg.

Vjernik neće učiniti nasilje ni onom ko ga mrzi, niti će se ogriješiti pomažući onog koga voli. On ne ogovara, ponižavajući drugoga, ne istražuje tuđe mahane, ne govori besposlice, ne zabavlja se i ne igra bez svrhe, ne prenosi tuđe riječi, ne traži ono što nije njegovo, ne poriče istinu makar se i njega ticalo, ne prelazi granice u isprici, ne sveti se kad nekoga nesreća pogodi, niti ga veseli kad neko pogriješi.“

Halilullah

Ibrahim a.s. u Časnom Kur’anu nazvan je Halilullah, prijatelj Allahov, opisan je kao kaniten-lillahi – pokoran Allahu dž.š. u svakoj situaciji, jedan je od peterice ulu-l-azm Poslanika. Poslanik Muhammed a.s. susreo ga je na Mi’radžu na sedmom nebu leđima naslonjenog  na nebesku Ka’bu, (Bejtu-l- ma’mur), hram u koji svaki dan uđe sedamdeset hiljada meleka.  Ne samo da se Milostivi odazvao i primio  Ibrahimovu  a.s.  dovu u kojoj je on molio da njegovi potomci klanjaju namaz, već je Božijom voljom i odredbom Ibrahimovo a.s. ime zajedno sa imenom Muhammeda a.s. trajno utemeljeno i ovjekovječeno u svaki dnevni namaz kojeg muslimani obavljaju.

Učeći salavat na tešehhudu u namazu svaki klanjač istovremeno donosi salavate na Muhammeda a.s. i Ibrahima a.s.

Kažu da je Ibrahim, a.s. imao pet hiljada krda krupne stoke koju su čuvali psi čuvari oko čijih su vratova bile zlatne ogrlice. Jednom, dok je čuvao stoku na pustom ispasištu, prikaza mu se melek u insanskom suretu, izgovarajući: «Subbuhun kuddusun Rabbu-l-melaiketi ve-r- Ruh (Neka je slavljen i uzvišen Gospodar meleka i Džibrila!)» Ibrahim, a.s., mu reče: «Ponovi još jednom taj zikr Rabba moga i tvoje je pola ovog mog imetka koje vidiš!» Melek ponovi, a on opet zavika: «De još jednom ponovi tespih moga Rabba i tvoj je sav ovaj moj imetak koji vidiš!» Meleki su ovim njegovim gestom bili zadivljeni, pa su kazali: «I priliči što te Allah smatra Svojim Halilom i što ti je kroz narode i vjere lijep spomen sačuvao!»

islamskazajednica.ba

About SIF-N

Check Also

Ličnost bez premca, Muhamed, a.s.

Oktobar 22, 2020 „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ ( El-Enbija 107) „Vi …