Zašto više ističemo ono što nemamo nego ono što imamo?

Autor: Salih Smajlović

Ako biste Allahove blagodati brojali ne biste uspjeli da ih pobrojite. (Ibrahim, 34. ajet)

Kako vidimo iz citiranog ajeta, Allah, dž.š., nas je obasuo brojnim blagodatima, koje mi često ne opažamo, ne zahvaljujemo se na njima svom Stvoritelju, već ističemo uglavnom ono što nemamo. Kada imamo zdravlje, nismo zahvalni, a kada obolimo, tužimo se na svoje zdravstveno stanje, ne spominjući ono vrijeme kada nismo imali zdravstvenih problema.

Isto tako je i s imetkom. Kada ga imamo, zaboravimo se zahvaliti Gospodaru što nam je podario imetak, a kada bez njega ostanemo, onda očajavamo i kukamo kako smo nesretni i u neimaštini, ne spominjući vrijeme kada nismo bili u takvoj situaciji.

Čak smo u ratnom i poratnom razdoblju slušali pojedince, koji su protjerani s ognjišta, kako ističu da su prije imali svega, a sada su u teškoj materijalnoj situaciji. Voljeli bismo da su mnogi od njih, dok su imali, bili na tome zahvalni svom Stvoritelju, da su izvršavali svoje obaveze imovinske naravi, kao što su davanje sadake, zekata, klanja kurbana, obavljanje hadža itd.

“Dabogda imao pa nemao“

Spomenut ćemo ovdje primjer jednog američkog kapitaliste, koji je imao više fabrika i nekoliko hiljada uposlenika. Obilazeći jednom fabrička postrojenja, ovaj kapitalista je doživio nesreću, kada mu je jedan metalni predmet izbio oko. Kada su ga nakon ove nesreće upitali šta bi dao kada bi mogao povratiti oko, on je odgovorio da bi dao sve to što ima, samo da gleda na oba oka. Vidimo ovdje koliko smo bogati samo time što imamo dva oka. Ako ovome dodamo svoje zdravlje, djecu, opskrbu koju imamo, jasno nam je s koliko nas je blagodati Allah, dž.š., obdario.

Spomenut ćemo i narodnu kletvu, koja se često spominje, a glasi: “Dabogda imao pa nemao“. Mi smo svjedoci šta smo sve preživjeli tokom rata i agresije na našu zemlju u periodu od 1992. do 1995. godine. Uz ubistva, oduzimanje imovine, progone s ognjišta, došli smo u situaciju da ostanemo bez svega onoga što smo imali ranije, bez svojih najmilijih, bez najosnovnijih sredstava za život itd.

Sjećamo se ovdje u Sarajevu, a tako i slično, bilo je i na drugim područjima, kada nismo imali struju, pa smo za osvjetljenje koristili svijeće i neka kandila, kada nismo imali čime da se grijemo i na čemu da kuhamo, pa smo ložili i obuću, komade namještaja i slično, kada nismo imali vode, pa smo u redu, na minus 15, po nekoliko sati čekali da natočimo vodu, (česma Terezija, iznad Bistrika).

Podsjećamo da je u redu za vodu u Ulici Halači br. 5 na Baščaršiji, 23. augusta 1992. godine, poginulo osam osoba, među kojima tri kćerke i unuka hafiza Ismetef. Spahića, dugogodišnjeg profesora Gazi Husrev-begove medrese i imama Begove džamije.

Sjećamo li se rata?

Najteže je bilo za hljeb, pa se znalo čekati u redu, pod četničkim granatama, i po nekoliko sati da bi se on kupio. U redu za hljeb, 27. maja 1992. godine, u Ulici Vase Miskina 27, danas Ferhadija, ubijeno je 18 građana, a 144 je ranjeno. Kada sam, ne znajući šta se desilo, tuda neposredno iza tog masakra naišao, obeznanio sam se kada sam vidio toliku krv, koju su metlama uklanjali s asfalta, a što me podsjetilo na klanje kurbana na Jarčedolima, jer sam samo tu vidio ovoliku količinu krvi.

Tražeći hranu, životne namirnice, građani Sarajeva su na pijaci Markale doživjeli dva masakra. Prvi se desio 5. februara 1994. godine, kada je ubijeno 68 osoba i 144 ranjene, a drugi se dogodio 28. augusta 1995. godine, kada su ubijene 43 osobe, a 84 ranjene.

U zimu 1993. godine, sa suprugom i troje djece, kao muhadžiri u Kamenici, iznad Bistrika, u Sarajevu, ručamo, a hljeba imamo vrlo malo. Ja skoro i ne uzimam hljeb, da ga više ostane djeci, a primijetih da to isto čini i supruga, koja odjednom zaplaka, rekavši: „Šta dočekasmo, da za djecu nemamo hljeba.“

Kada sam 1994. godine susreo u Zagrebu Idriz-ef. Memića, koji je kao teški ranjenik sa zvorničkog ratišta, bio 24 dana u komi, Unproforovim helikopterom prebačen u Tuzlu, a kasnije na oporavak u Zagreb, kojom prilikom sam za Preporod uradio s njim intervju, a na upit zbog čega je pala Kamenica, odgovorio je da je ona pala zbog gladi, pa je istakao:

„Pošto je Kamenica zajedno s Cerskom bila odsječena od drugih slobodnih dijelova zvorničke opštine, nije imala vezu ni s Tuzlom, u nju nije mogla da ulazi hrana. Zalihe su se trošile, pogotovo što je u Kamenici bilo mnogo izbjeglica iz drugih mjesta.“

Koliko je glad bila prisutna nek posluži ovaj detalj. Nas trojica boraca, koji smo gladni, nalazimo se u jednoj prostoriji. Dođe nam također jedan borac s pogačom u ruci. Nas trojica gledamo samo pogaču. On odlomi svakom po komad, a još mu osta u ruci. Pomislih, hoće li još dijeliti. Želim zalogaj da što više zadržim u ustima, da bih uživao. Podijeli nam i ostatak pogače.

Pomislih, danas se ovako lijepo najedosmo, šta ćemo sutra. Taj borac što nam podijeli pogaču, primače mi se i polušapatom reče: “Ima još jedna pogača za sutra, a još uz nju ćemo jesti grah.“To me toliko obradova, da odmah pomislih kad će to sutra doći, ko će to dočekati. Od silnog uzbuđenja i dragosti čitavu noć nisam mogao spavati. Noć se otegla do vječnosti u iščekivanju sutrašnje pogače i graha.“

Danas, tri decenije nakon svih ovih golgota i genocida, koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom, često čujemo kako su ljudi nezadovoljni postojećom situacijom, pa se ističe kako mladi, zbog nedostatka radnih mjesta, nemaju perspektive u našoj zemlji, zbog čega masovno odlaze u inostranstvo. Penzioneri teško žive, jer im penzije ne mogu pokriti troškove za život, postojeća vlast je nesposobna da pokrene privredu i otvori više radnih mjesta, svugdje su prisutni korupcija, nepotizam itd.

A, gdje su naše zastave?

Razumljivo je da je zbog navedenih činjenica kod građana prisutno nezadovoljstvo. Međutim, moramo postaviti pitanje šta to mi, kao građani, činimo da u ovoj državi bude bolje. Govorimo često, da nismo zadovoljni kako radi postojeća vlast, a skoro ništa ne činimo da toj vlasti pomognemo da učini bolje i više. Čak, prilikom biranja sadašnje vlasti, skoro nas polovina nije izašla da glasa, čime smo direktno uticali ko će obnašati odgovorne funkcije na svim nivoima vlasti.

Prije dvadesetak godina, neposredno poslije općih izbora u našoj zemlji, jedan sarajevski imam nalazi ujutro na džamiji plakat, u kome omladinci pozivaju na mevlud u dotičnoj džamiji, a koji se obilježava u povodu pobjede jedne političke stranke. Dakle, umjesto da dotična vlast omladinu stimuliše na obnovu i unapređenje zemlje, da primjera radi, obilježavaju pobjedu stranke negdje na akciji izgradnje puta, bio to Grebak ili drugi lokalitet, oni za to žele iskoristiti džamiju, a da o tome nisu obavijestili ni imama tog džemata.

Prilikom pokretanja akcija, bilo da se radi o izgradnji novih privrednih ili infrastrukturnih subjekata – puteva, mjesecima, negdje čak i godinama, vodi se procedura oko izuzimanja i otkupa zemljišta u tu svrhu, jer se ne može naći zajednički interes o visini obeštećenja zemljišta, na kome se treba graditi. Sve ovo utiče da napredak ide sporo. Ako tome dodamo našu nemarnost u vezi s očuvanjem okoliša, prirodne ljepote i kulturne baštine, jasno nam je da smo i sami mnogo doprinijeli da nam stanje u državi bude ovako kako jeste.

Ovo je ujedno dokaz da nam i patriotska svijest nije na visini. Primjera radi, u Americi je ustaljeno pravilo da prosječni Amerikanac, u novi dan ulazi s pitanjem šta on u tom danu može učiniti za svoju državu.

U Njemačkoj sam vidio da je skoro na svakoj drugoj privatnoj kući, mimo državnog praznika, okačena državna zastava. Kod nas, i za državni praznik, rijetko gdje možete vidjeti na privatnoj kući državnu zastavu.

Uz sve navedeno, poteškoće i golgote, mi danas imamo mir, slobodu, svoju državu. Neka nam bude poučan primjer pojedinih naroda u svijetu, koji su brojniji od nas Bošnjaka, a nemaju svoju državu.

Naravno, gore navedene činjenice, mogu nas podsjetiti na teškoće i teška vremena, ali i na naše obaveze, da se aktivno uključimo u napredak i prosperitet i svoje uže i šire zajednice. Slušamo pritužbe na korupciju, mito i nepotizam, a sami se nekada hvalimo kako imamo svoje doktore, kako u opštinama imamo svolje ljude, pa ne moramo čekati na šalterima za vađenje kojekakvih dokumenata i slično. Dakle, moramo poći od sebe, metlom počistiti ispred svoje kuće, pa očekivati da to učine i drugi.

Jedan od naših političara, neposredno nakon rata, 1996. godine, izjavio je da imamo pune prodavnice robe, a ni 15 godina nakon Drugog svjetskog rata nismo imali dovoljno robe, pa smo kupovali na tačkice. Naravno, moramo biti zadovoljni slobodom, mogućnošću nabavke robe, školovanja itd., ali se ne smijemo zadovoljiti postojećom društveno-političkom situacijom, ekonomijom. Moramo težiti za tim da bude uvijek bolje, da sebe i svoju djecu stručno uzdižemo, da gledamo naprijed, da budemo kreatori svoje sudbine, a ne pasivni posmatrači.

Preporod.com