U slučaju genocida, šutnja je saučesništvo

Jer, šutnja međunarodne zajednice danas jeste ono što svakog čovjeka koji u sebi ima atom humanosti prestravljuje pred slikama genocida na djelu koje vlasti Mijanmara sprovode nad manjinskim Rohinjama.

Zapadni svijet koji se sam o sebi zabavio zbog nesvakidašnjeg političkog klovna koji je zaposjeo predsjedničku stolicu u Bijeloj Kući, te nuklearnim prijetnjama koje odašilje njegov savršeni tandem iz Sjeverne Koreje, uz, dakako krvavi pir koji se već godinama odvija na Bliskom Istoku, nema sluha za krv i patnju ove najprogonjenije manjine na svijetu, naroda koji prolazi kroz sistematsko zlostavljanje, silovanje i ubijanje. Iz muslimanskog svijeta, osim suza i pojedinačnih molitvi nema snažne reakcije na činjenicu da je za samo desetak posljednjih dana gotovo 87 hiljada Rohinja prebjeglo u Bangladeš, a od 1970-tih iz ove zemlje je u susjedne (najviše u siromašni Bangladeš) izbjeglo skoro polovica, oko milion muslimana Rohinja.

Šutnja nobelovke

Krvave slike koje stižu iz Mijanmara po svojoj brutalnosti nimalo ne odudaraju od onih ISIL-ovih na koje smo se posljednjih godina skoro pa navikli!? U ovom slučaju pokolje ne vrše odmetnute terorističke organizacije, već vlada jednog režima kojeg predvodi, ni manje ni više, dobitnica Nobelove nagrade, nositeljica najvećeg svjetskog priznanja za mir – žena koju su zadnjih decenija na Zapadu oslovljavali “zarobljenicom mira”, “zarobljenicom savjesti”, “borcem za demokratiju” itd.

Gdje je “zarobljena savjest” svijeta danas? Ne tako davno sa svih njegovih strana stizali apeli da se oslobodi ta najpoznatija politička zatvorenica Aung San Suu Kyi? Zašto ova nobelovka, danas prva i aktualna državna kancelarka Mijanmara, ne odgovara na pozive svojih kolega nobelovaca i zaustavi pokolj svojih sugrađana? Kako je uopće moguće da ne reagira Norveški Nobelov komitet i poništi priznanje koje joj je dodijelio prije 26 godina? Sve su ovo pitanja na koje trebaju dati odgovore i oni zapadni lideri koji su ovu ženu promovirali kao demokratskog lidera znajući da ona Rohinjama ne priznaje ni kao građane Mijanmara, a kamo li da se založi za njihova osnovna ljudska prava. Stoga je i opravdan poziv koji se ovih dana primjećuje na društvenim mrežama gdje se potpisuju peticije za opoziv Nobelove nagrade za mir ovoj saučesnici u genocidu nad Rohinjama.

U izvještajima britanskog Guardiana i američkog New York Timesa se spominje oružana pobuna Arakanske Rohinja armije spasa (Arakan Rohingya Salvation Army (ARSA) ili Al Yaquin kako se lokalno zovu, kao uzrok posljednjeg vala odmazde koju neselektivno prema Rohinjama sprovode vojne snage Mijanmara kao i lokalni budistički dobrovoljci koji vrše okrutne masakre i silovanja nad civilima.

Međutim, s obzirom na dosadašnji odnos mijanmarskih vlasti prema Rohinjama – kroz grubo poricanje, čak negiranje identiteta, cenzuru medija i ucjenjivanje domaćih novinara, sprječavanje međunarodnih humanitarnih organizacija da pristupe i pomognu protjeranim izbjeglicama, protjerivanje humanitarnih radnika –  otpor ovako fašističkom režimu se može smatrati legitimnim po svim međunarodnim konvecnijama i shodno svim deklariranim liberalnim vrijednostima.

Na koncu, nama je odnos svjetskih medija prema zločinima veoma dobro poznat i budi nam vlastitu traumu! “Ne zanima me ni koliko dva centa Bosna. Ni dva centa!” napisao je početkom devedesetih kolumnista New York Timesa Thomas Friedman kada su u našoj zemlji već bili formirani koncentracioni logori.

Uloga UN-a

Veoma je diskutabilna uloga Ujedinjenih nacija u krizi oko Mijanmara posebno ako se imaju u vidu činjenice do kojih je došla organizacija International State Crime Initiative (ISCI) koja je u dvanaestomjesečnoj svojoj studiji u kojoj je istraživala prirodu progona kojem su izloženi Rohinje zaključila da državna politika Mijanmara predstavlja genocidnu praksu. Ujedinjene nacije je možda dodatno kompromitirao bivši generalni sekretar Kofi Annan koji je još 2004. godine na 10. godišnjicu genocida u Ruandi najavio svoj “Akcioni plan za sprječavanje genocida” kao vrlo ambiciozan projekat koji bi UN-u omogućio “bolju spremnost da spriječi genocid i bude sposoban da djeluje na njegovom zaustavljanju ukoliko prevencija ne uspije.” Veoma je čudno da Annan, koji je u septembru, 2016. godine, lično posjetio izbjeglička geta u Sittweu i Aung Mingalaru, prema vlastitom svjedočenju “nije uočio ništa što bi mogao opisati kao ugnjetavanje.”

Upravo na ovom primjeru korumpiranog međunarodnog diplomate se vidi sistemska greška Ujedinjenih nacija koju bi sadašnji generalni sekretar Antonio Guterres morao ispraviti kako i svoje ime ne bi ukaljao, jer su drugi kredibilni svjedoci koji su posjetili ove zatvore na otvorenom uporedili ih sa nacističkim konc-logorima iz Drugog svjetskog rata u kojima su završavali Židovi.

Opseg saučesništva državnog i vojnog vodstva mijanmarskog režima u zločinima protiv Rohinja treba da utvrdi međunarodni krivični tribunal za zločine u Haagu koji Vijeće sigurnosti UN-a mora što prije oformiti kako bi sačuvalo integritet ove međunarodne organizacije. To je najmanje što sadašnji generalni sekretar UN-a Guterres može učiniti! Jer, kada se prije par dana u Izraelu sastao sa predsjednikom Rivlinom i premijerom Netanyahuom, u sklopu svoje prve posjete regionu Bliskog Istoka, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Guterres je uz osude antisemitizma mogao i trebao upozoriti svoje domaćine na kontinuiranu opskrbu mijanmarskog režima naoružanjem (unatoč embargu kojeg su Mijanmaru na uvoz naoružanja uveli SAD i EU), a protiv čega su se u Izraelu digli aktivisti za ljudska prava i neki članovi Knesseta.

A što se tiče integriteta Norveškog Nobelovog komiteta njegov slučaj je  daleko lakši. Potrebno je samo da posluša glasove i zahtjeve svojih laureata i opozove nagradu koju je dao tadašnjoj “zarobljenici savjesti” Aung San Suu Kyi, današnjoj državnoj sekretarki i lideru Mijanmara koja svojom šutnjom izravno saučestvuje u genocidu nad Rohinjama.

preporod.com