Rajske rijeke vode, mlijeka, vina i meda

Prof. dr. Enes Karić  

Prilozi za Eneciklopedijski leksikon Kurʼāna

O Raju ili Džennetu u Kurʼānu se govori kao o samom središtu života koji posvuda buja i raste. Kao da je Raj Kurʼāna jedno veličanstveno razvijanje i zbivanje  života, sve to sa čovječanstvom (ženama i muškarcima) posred njegovih neopisivo velikih predjela i strana.

U sūri Muhammed/Muḥammad (47:15) daje se bogobojaznima (al-muttaqūn) sljedeći proglas:

“Evo primjera dženneta (raja) koji je obećan bogobojaznima:

u njemu su rijeke od vode neustajale,

i rijeke od mlijeka nepromijenjena okusa,

i rijeke od vina slasna pijačima,

i rijeke od meda procijeđenoga!

Njima ima u džennetu plodovlja/voća svakovrsnoga

i oprosta od njihova Gospodara!“

U ovom odlomku Božanske riječi Kurʼāna (47:15) u četiri maha spominju se rijeke u množini (anhār), broj četiri ovdje označava četiri strane prostora ili sveobuhvatnost, iz čega se implicitno čita sljedeća poruka: Te mnoge izobilne rijeke vode, mlijeka, vina i meda teći će (ili teku) sa svih strana i na sve strane! Potom se dodaje da će tu, u džennetu, biti još “plodovlja/voća svakovrsnoga“ (min kulli ṯ-ṯamarāt), a kao vrhunac rajskoga ugođaja spominje se “oprost ljudima (magfirah) od njihova Gospodara (Boga)“.

Ove obilne rajske rijeke vode, mlijeka, vina i meda predmet su mnogih komentara Kurʼāna. Prvo su spomenute rijeke svježe vode (min māʼin gayri āsin), prvim recipijentima Kurʼāna u vrelome krajoliku Hidžāza (al-ḥiğāz) i arabljanske pustinje taj spomen je značio podsjećanje na samu osnovu života – vodu. Prema Ibn Kaṯīru, ustajalom vodom smatra se ona voda koja je poprimila neugodan miris, zadah.

Po drugom predanju koje Ibn Kaṯīr navodi, rajske rijeke kojima teče voda biće “bistre, u njima nema trunja (nisu mutne).“

Sve u svemu, Ibn Kaṯīr navodi da “rajske rijeke izviru (kuljaju) iz jednoga brda od miomirisa (min misk)“.

Na drugom mjestu ovaj odlomak Kurʼāna (47:15) spominje rajske rijeke od mlijeka (anhār min laban). Komentatori Kurʼāna smatraju da je to posve opravdano jer čovječanstvo, nakon vode, ponajviše pije mlijeko. Šta znači to da se “nije promijenio okus mlijeka u rajskim rijekama od mlijeka“? Ibn Kaṯīr veli da to znači da je mlijeko tih rijeka “krajnje bijelo, slasno i masno“.

Ukratko, prema jednom ḥadīṯu koji navodi Ibn Kaṯīr, mlijeko u rajskim rijekama od mlijeka “nije mlijeko koje je iz vimena stoke, brava“.

Rijeke od vina (anhār min ḫamr) spomenute su kao rajske rijeke koje se navode na trećem mjestu. Nije jasno da li se ovim ukazuje na to da je (još za ovosvjetskoga života) vino ona tečnost koju čovječanstvo, nakon vode i mlijeka, najviše pije.  Pa ipak, u tumačenju ovog mjesta iz Kurʼāna (47:15) komentatori Kurʼāna prave otklon od ovosvjetskoga vina, ističu da  “rajsko vino“ (ḫamru l-ğannah), za razliku od vina na Ovom svijetu (hamru d-dunyā), nije ružna okusa i mirisa, već je lijepa izgleda, okusa, mirisa i za posljedicu ima lijepe postupke i čine“.

Ibn Kaṯīr poseže za drugim mjestima u Kurʼānu da bi pokazao kakvo je “vino koje teče u rajskim rijekama od vina“:

 Rajsko vino ne izaziva glavobolju (lā fīhā gawl) (Redovi/aṣ-Ṣāffāt, 37:47); od njega se ne bunca, nema vrtoglavice (wa lā hum ʻanha yunzefūn) (37:47); rajsko vino ne izaziva glavobolju (lā yuṣaddaʻūna ʻanhā) (Događaj/al-Wāqiʻah, 56:19); vino u raju je bijelo, slasno pijačima (bayḍāa laḏḏatin li š-šāribīn) (37:46).

Ukratko, komentatori ističu da je rajskom vinu svojstvena čistoća. Ibn Kaṯīr navodi jedno predanje,  ḥadīṯ, da to rajsko vino “nije cijeđeno (muljano) ljudskim nogama!“

Napokon, rijeke od meda (anhār min ʻasal) Božanska riječ Kurʼāna spominje na četvrtom mjestu. Za med tih rajskih rijeka od meda kaže se da je “procijeđen“ (muṣaffan). Ibn Kaṯīr dodaje da je med tih rijeka krajnje bistar, čist, lijepe boje, okusa i mirisa.

I kao što rajsko mlijeko nije iz vimena stoke i brava, i kao što rajsko vino nije muljano ljudskim nogama, tako ni “rajski med ne potiče iz pčelinjih utroba“. Ibn Kaṯīr navodi ḥadīṯ u kojem se tako tvrdi.

Odakle izviru ove rajske rijeke vode, mlijeka, vina i meda? Komentari Kurʼāna izdašni su u nuđenju sve intenzivnijih gradacija (npr. uz izobilne rijeke vode, mlijeka, vina i meda spominju se prostrana mora toga svega). Gradacije idu za tim da pokažu, u ovom slučaju,  da u Raju rijeke nisu sve, već da uvijek ima više i bolje (mora). Tako Ibn Kaṯīr navodi da je Muhammed, a.s.,  rekao:

“U Džennetu (Raju) ima more mlijeka, more vode, more meda i more vina. Potom iz tih mora izbijaju (kuljaju) rijeke…“

Napokon, s ciljem da pruži snažnu predodžbu Raja, Ibn Kaṯīr navodi predanje u kojem se veli da sve “ove rijeke teku (izbijaju) iz samog Edena…“

Dakako, sve ove rajske rijeke jesu izravni dar Božijeg stvaranja. O tome Ibn Kaṯīr navodi ovo predanje:

“Kada molite Boga veličanstvenog, molite Ga da vam dā [raj] Firdaws, jer Firdaws je usred Raja i povrh Raja, iz Firdawsa izbijaju rijeke Raja, a iznad Firdawsa je Prijestolje Svemilosnog [Boga].“

Na ovaj način Ibn Kaṯīr, kao i aṭ-Ṭabarī i mnogi drugi komentatori prije i nakon njih dvojice, posezanjem za predanjima o divotama mnogih mora i rijeka Raja, žele da istaknu da je Raj i sve u njemu sam vrhunac života i samo središte Božijeg stvaranja života. I sve se to sada nudi ljudskim stanovnicima Raja, uz obilje plodova i voća (aṯ-ṯamarāt), kao i uz oprost Božiji (al-magfirah).

Komentator Ismāʻīl Ḥaqqī al-Burūsawī pomno je protumačio ovo mjesto iz Kurʼāna (47:15). Četiri vrste rajskih rijeka al-Burūsawī geografski specificira, pozivajući se na ranog autoriteta Kaʻbu l-Aḥbāra. U njegovom predanju stoji:

“Rijeka Tigris je rijeka vode stanovnika Raja, rijeka Eufrat je rijeka njihova mlijeka, rijeka Egipta [Nil] je rijeka njihova vina, a rijeka Sir-Darja je rijeka njihova meda. Sve ove četiri rijeke izlaze iz rijeke al-Kawṯar [jedne velike rajske rijeke].“

Ovim tumačenjem Ismāʻīl Ḥaqqī al-Burūsawī, na jedan posredan način, unosi “svetu geografiju“ u svoj komentar Kurʼāna. On rijekama Bliskog i Srednjeg istoka pridaje sakralni značaj, pazeći pri svemu tome da ponudi jednu islamiziranu predodžbu Raja. Tu je glavni razlog pa al-Burūsawī, preko autoriteta Kaʻbu l-Aḥbāra, uvodi rajsku rijeku al-Kawṯar (usp. sa istoimenom surom Kurʼāna br. 108., al-Kawṯar ili Mnogo Dobro,  Obilje Dobra).

Prema Ismāʻīlu Ḥaqqīju al-Burūsawīju, ove četiri vrste rajskih rijeka (Kurʼān, 47:15) predstavljaju četiri vrste znanja koje čovjek dokučuje:

A) Piti vodu znači biti darivan “znanjem od samoga Boga“ (al-ʻilm al-ladunnī),

B) piti mlijeko znači biti darivan “znanjem stvari vjerozakona“ (al-ʻilm bi umūri š-šarīʻah),

C) piti [rajsko] vino znači biti darivan “znanjem o savršenstvu“ (al-ʻilmu bi l-kamāli), i

D) piti med znači “dobijati znanje putem nadahnuća“ (al-ʻilm bi ṭarīqi l-waḥyi).

Prema al-Burūsawīju, sve ove preobilne rajske rijeke pokazuju kako je velika Božija ljubav i Njegova milost. Na posredan način al-Burūsawī poručuje: Ovo obilje Božanskih darova nalazi se već na Ovom svijetu, čovjek koji slijedi put mudrosti (as-sālik) treba da iz

“ljubavi prema svjetovima (kosmosu) pređe u ljubav prema Svemilosnom Bogu, te da potom stupi u stanje Božanske blizine i da prebiva u Božanskom susjedstvu…“

Obilje rajskih rijeka koje spominje Kurʼān jeste neiscrpno. Nalik je na čovjekovo znanje i spoznaju Boga i svijeta kad je čovjek suočen sa neiscrpnim Božanskim darovima. U spoznaji tih Božanskih milodara uvijek se može postići više. Kako navodi al-Burūsawī:

“Onaj koji traga za [Božanskim] znanjem (al-ʻilm) nalik je onome koji pije morsku vodu! Što je više pije, sve je žedniji!“

Krajnje značenje rajskih rijeka i razlog  njihova spomena al-Burūsawī je sklon   tumačiti u vezi sa čovjekovom ljubavi spram Boga (i Božanskom ljubavi spram stvorenja i spram čovjeka). Al-Burūsawī navodi sayyidu l-ʻārifīna Abū Yazīda al-Bisṭāmīja koji je pjevao o toj ljubavi kao neiscrpnoj i nepotrošivoj:

“Pio sam tu Ljubav, čašu za čašom,

i nitʼ tog pića nesta, nitʼ ja napojen posta!“

IZVORI:

Burūsawī, Ismāʻīl   Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Ibn Kaṯīr, al-Ḥāfiẓ ‘Imāduddīn Abī l-Fidā᾿ ‘Ismā‘īl, Tafsīru l-qur᾿āni l-‘aẓīm, I-IV, Kuwait, 1996.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.  

Qušayrī,   Laṭāʼifu l-išārāt, I – III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.

Preporod.com