Home / Arhiva / Odgaja li otac – Je li babo u kući samo kadija

Odgaja li otac – Je li babo u kući samo kadija

Autor: Elvedin Subašić  Februar 05, 2019

U tradiciji muslimana uloga majke kao odgajateljice u životu svakog čovjeka je neupitna. U zadnjem Takvimu vrlo koristan i sadržajan tekst je napisala dr. Safija Malkić, koja je istakla tri uloge muslimanke, te s pravom naglasila da “majka, po prirodi stvari, izgrađuje djetetovu ličnost“, jer ona “najbolje poznaje dijete, njegov temperament i karakter“. Inače, imami, predavači i odgajatelji se u temama o odgoju često pozivaju, prvenstveno, na hadis Muhammeda, a.s. u kojem je poručio: “Svi ste vi čuvari i svi ćete biti pitani za ono što čuvate; vođa (imam) je čuvar i bit će pitan za ono što čuva, muž je čuvar svoje porodice i biće odgovoran za nju, žena je čuvarica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je povjereno na čuvanje i sluga je čuvar imetka svoga pretpostavljenog i odgovoran je za njegovo čuvanje.“ (Buhari) Kada se ovome doda i često citirani hadis u kojem Pejgamber, a.s. daje triput majci prednost nad ocem, uloga majke još više dobiva na snazi. Stoga, odrastanje bez majke je svojevrsna trauma i njena uloga kao odgajatelja je nezamjenljiva.


‘Majka odgaja, a babo se sluša’

Međutim, u narednih nekoliko brojeva Preporoda nastojat ćemo pisati o jednoj dimenziji odgoja koja ima za cilj razmotriti kakvu ulogu otac ima u odgoju. Odgaja li uopšte otac, odnosno ima li tu ulogu sa svim njenim uvjetima i segmentima u porodici ili je njegova funkcija, poslije hraniteljske, neprikosnoveni autoritet koji bi se u drukčijim prilikama smatrao kadijom, sudijom ili funkcionerom koji ima posljednju, kategoričnu riječ bez ikakvih prigovora. Upravo se u bosanskom mentalitetu kao neki ideal oca postavlja se muškarac koji u kući “presijeca“ rasprave i molbe djece bez potrebe da se shodno djetetovom uzrastu objašnjavaju zabrane, a cijeloj porodici može presuditi ako udari šakom o stol. Kao neki motiv idealnih muslimanskih porodica jeste stav: s majkom se razgovara, majka odgaja, a babo se sluša. Iz ovakvog stava nastaje i emocionalni odnos: majka se voli, grli, ljubi, a babo poštuje. Ovaj serijal će pokazati da bi se moglo zaključiti kako prema islamskoj tradiciji zapravo prvenstveno otac, a ne majka, odgaja. Ipak, cilj serijala jeste ukazati na prirodan pristup odgoju djeteta kroz zajedničko roditeljsko učestvovanje u njegovom odgoju.

Lukmanovi savjeti sinu
Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: 
“O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na Ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.

O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će navidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.

O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” 
(Kur’an, Lukman 13-19)

Ko je odgajatelj u Kur’anu?

Prije otvaranja ove teme u duhu Kur’ana, treba napomenuti da i Kur’an treba čitati uzimajući u obzir društveno-historijski kontekst, o čemu su bogate, ponekad i ekstravagantne, komentare ostavili učenjaci poput Fazlur Rahmana, Nasra Hamida Ebu Zejda, Tarika Ramadana i drugih. Stoga, manji broj dijaloga i scena između majke i djece, odnosno općenito dijaloga sa ženama u Kur’anu treba razumijevati u kontekstu društveno-historijskih i kulturnih okolnosti u koje je spušten Kur’an, te uloge i mjesta žene u njima. Iako se na različite načine razmatra odnos oca i sina u Kur’anu, za ovaj kontekst je važna odgajateljska uloga oca. Naime, dok se pozivamo na islam i pokušavamo dovesti u vezu majku s odgajateljskom funkcijom, muslimani ne obraćaju dovoljno pažnje da je u Kur’anu jedini duži opis situacije s odgajateljskim smjernicama između roditelja i djece, opis kada otac odgaja sina, a ne majka. Riječ je o savjetima koje Lukman daje svome sinu. Kako se onda desilo da se kur’anski tip odgajatelja: muškarac, muž, otac, babo, aba zamijeni skoro u potpunosti odgajateljicom: ženom, suprugom, majkom, mamom? To ostavljamo široj analizi, ali laički gledano posrijedi je posljedica lijenosti očeva, koja se ogleda u stavu da se djecom bave žene, koje i na sijelima trebaju sjediti tamo negdje s djecom u kuhinji, hodniku, a najbolje napolju da ne smetaju. Naravno, ovdje se može govoriti da očevi zbog posla imaju više obaveza pa ne mogu se posvetiti djeci, bez obzira što su u sve češćem slučaju, naročito u urbanim sredinama, i otac i majka zaposleni. Ali, uglavnom, u našem mentalitetu majka bi nekako trebala, nako što se vrati s posla, pored kuhanja, pranja, čišćenja, naći vremena i za djecu – to joj je obaveza prema islamu. Ali, vratimo se Lukmanu.

Odgajateljica u muslimanskoj kući

Nakon objašnjenja principa tevhida, što je ujedno i kur’anska hijerarhija, Lukaman odmah kaže sinu da poštuje roditelje i to u prvom redu majku. Ako se već želi majka staviti na pijedestal odgajateljice, onda bi se barem trebalo slijediti ovaj Lukmanov princip ugrađivanja u svijest djetetovu ko je i šta je majka. Da joj Allah, dž.š. daje mjesto odmah poslije tevhida, šehadeta, neki bi kazali i prije oca. Stoga, u ovakvom pristupu majci kao glavnom odgajatelju u porodici, iako se ne slažemo s time, majka ne može biti bez podrške, autoriteta i ona osoba s kojom se dijete raspravlja, jer ionako bude kako babo kaže. Krajnost ovakve situacije ili odnosa prema majci u muslimanskim domovima možemo gledati na muslimanskom Istoku, ali vjerovatno i u bosanskim muslimanskim kućama kao kulturološko nasljedstvo ranijih perioda. Naprimjer, u bivšoj državi u nekim muslimanskim porodicama supruga ili majka je pred djecom dobivala batine nakon što bi vratila dijete iz mekteba i sakrila pijanog muža, koji je jedva pogodio vrata svoje kuće. U duhu ove teme vrlo podsticajan komentar sure Leheb objavio je dr. Almir Fatić u Takvimu 2012. godine. Vrlo interesantno je njegovo tumačenje Ebu Leheba kao negativnog personaliteta, kojem su se suprotstavljale Bošnjakinje tokom rigidnog komunizma.
Također, ne treba zaboraviti da prema islamskim principima musliman se može vjenčati s kršćankom ili jevrejkom. Stoga, ukoliko muž u ovakvom braku prepusti odgoj djece majci ne bi trebao očekivati od djece potpuno slijeđenje njegove vjerske kulture.

Odgaja li otac (2) – Šta o roditeljima govori nedostatak emocija

Svaki čovjek pojam ljubavi, njene vrste i karakteristike, može ispravno razumjeti samo uz osobe koje ga iskreno vole. Mnogi, uslijed nedostatka pravilnog tumačenja ljubavi u porodici i nedostatka javnog očitovanja te ljubavi, napuštaju svoj dom tumarajući za njezinim značenjem na ulici, u školi, u pjesmama, na tv-u, Internetu. Najčešće prve definicije i tumačenja ljubavi saznaju od ljudi koji ih ne vole i koji će im iskazati ljubav samo da bi ostvarili svoj interes, odnosno iskoristili ih na najnemoralniji način. Zapravo, po prvi put se susreću s riječima ljubavi od ljudi koje ne zanima ljubav. Slušali smo hutbe i predavanja o namazu, postu, zekatu, učenju Kur’ana, Džennetu i Džehennemu… ali ne i o ljubavi. Ljubav je postala precijenjena fraza rijetkih romantika, istrošena vrijednost konzumerističke umjetnosti, suvišan detalj ozbiljnih razgovora? Je li uslijed suvremenog trenda komercijalizacije i vulgarizacije pojam ljubavi kod muslimana dobio značenje tabu-riječi koja ne dolikuje svakodnevnim temama, a kamoli predavanjima s ciljem duhovne nadgradnje i oplemenjivanja? To se dalje reflektira i na sam razgovor o emocijama. Kao što mnogi „podrazumijevaju“ ljubav o čemu nema potrebe govoriti, kamoli naglašavati, tako pristupaju i emocijama ili, pak, smatraju da dijete treba spoznati emocije od i kod majke, a ne oca.

Nebulozne navike

“Dugo vremena se pogrešno vjerovalo da je primarna uloga očeva osigurati materijalne uvjete za porodicu. Isto tako se pogrešno vjerovalo da su emocije samo ‘za’ i ‘od’ majke, ili žena općenito. Ovakva vjerovanja su još uvijek, nažalost, duboko ukorijenjena u tradiciji Bošnjaka. Uz to, naša tradicija je dugo njegovala pogrešnu percepciju da su emocije, uglavnom iskazivanja ljubavi, pažnje, nježnosti, radosti, to jest ugodnih emocija, suvišne i nepoželjne, a često smo čuli da su ‘žene emotivne, a muškarci agresivni’, ne treba pokazivati emocije ili barem da muškarci/očevi ne trebaju pokazivati ljubav otvoreno. Posljedice takvih pogrešnih vjerovanja se ogledaju u ozbiljnim štetnim posljedicama po djecu kasnije u njihovom razvoju“, kazala nam je ovom prilikom psiholog doc. dr. Selvira Draganović, profesorica na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu.

Prema njenim riječima očeva aktivna uključenost u odgoj djece i njegova emocionalna dostupnost su ključ podsticajnog psihofizičkog razvoja djece, a od posebne važnosti je emocionalna povezanost očeva i djece. Studije pokazuju da, uključenost očeva u odgoj djece i njihova emocionalna dostupnost kroz, naprimjer, pružanje utjehe djetetu kad se uznemiri, rezultira izgradnjom zdrave slike o sebi i samopouzdanja kod djece.

Zakasniti s emocijama i komunikacijom

“Samopouzdanje ili bolje rečeno njegov manjak ili višak može biti uzrokom mnogih i ozbiljnih psiholoških problema. Isto tako istraživanja govore da aktivno i brižno očinstvo rezultira boljim akademskim postignućem djece, boljim jezičkim i intelektualnim vještinama i funkcijama, razvijenijim pozitivnim spolnim ulogama te boljim kognitivnim, ponašajnim, fizičkim i psihičkim zdravljem. Očevo aktivno učešće i emocionalna veza sa djecom šalje signal odobravanje i prepoznavanja djeteta kao individue i njegove ili njene ličnosti što pomaže djetetu da postane neovisnije i samopouzdanije, te je prediktor bolje prilagodbe djece kasnije. Međutim, treba znati da izgradnja emocionalna veze između oca i djeteta počinje još u ranom djetinjstvu, po samom rođenju pa i prije ili tokom same trudnoće“, kazala je dr. Draganović.

Upravo “kašnjenje“ s emocionalnim povezivanjem oca i djeteta rezultira slučajevima kada otac dođe kod lokalnog imama i opiše mu svoju situaciju, koja bi se u najkraćem mogla predstaviti: dijete ne komunicira s ocem, ne iznosi mu svoje mišljenje, ne želi s njim podijeliti ono što ga tišti što ostavlja sumnje da mu je dijete depresivno ili sklono određenim porocima. Imami u ovoj situaciji prepoznaju dugogodišnje odsustvo komunikacije između oca i djeteta, ali ne mogu jednostavno kazati: “Teško dijete može s vama pričati sada, kada već dvadeset godina niste s njim pričali niti je imao osjećaj slobode da razgovara s vama o njemu važnim temama“.

Pseudo-zreli roditelji

Prema riječima dr. Draganović treba znati da je emocionalna nedostupnost često pokazatelj nezrelosti i psiholoških poteškoća roditelja.

“Koliko god teško bilo vjerovati, emocionalno nedostupni roditelji imaju mnoštvo vlastitih problema koji sežu do njihovog djetinjstva. Roditelji koji nisu u stanju zadovoljiti emocionalne i psihološke potrebe svog djeteta često to nisu u stanju, jer ni sami nisu to dobili od svojih roditelja. U određenom smislu, neki emocionalno prazni roditelji zaslužuju suosjećanje, jer su često emocionalno potrošeni odrasli koji ne znaju kako da se nose s vlastitim emocionalnim i psihološkim potrebama, što ne znači da se to ne može, uz stručnu pomoć prevladati. U suprotnom, takvi roditelji mogu postati odbacujući, emocionalno udaljeni, nezreli, egoistični ili narcisoidni, vole samo sebe, ili su vođeni stalnom željom za uspjehom. Drugim riječima rečeno, takve osobe nisu u emocionalnom smislu ono što njihova navedena ili hronološka tvrdi, to jest, pseudo-zreli su. Takav roditelj održava negativne obrasce ponašanja zbog nedostatka samosvijesti, što rezultira ozbiljnim posljedicama po dijete“, istakla je Draganović.

Posljedice po dijete

Dr. Draganović je ukazala na posljedice nedostatak emocionalne veze oca s djecom, a koje se mogu prepoznati u brojnim porodicama, iako se ne percipiraju i ne imenuju na ispravan način.

“Rezultat nedostatka emocionalne veze s ocem ogleda se u djeci koja se razvijaju u emocionalno gladne mlade i odrasle osobe koje čeznu za nježnošću, sigurnošću i ljubavlju koju nikada nisu primili, a mogu izrasti u odrasle osobe koje su rigidne, što se ogleda u nespremnosti na fleksibilnost i kompromis kada je to potrebno, imaju nisku toleranciju na stres, to jeste nemogućnost toleriranja stresa na zreli način, brzo ‘planu’ i ‘zapale se’, emocionalno su nestabilne pa čak i agresivne osobe pa imaju izljeve bijesa: prijete, fizički i verbalno su agresivni, demonstriraju samoubilačke nagone pa vole opasne aktivnosti, sklone su samopovrjeđuju, nemaju granice i lahko ih je eksploatisati, zloupotrijebiti, zlostavljati, manipulisati njima, nestabilni su u bliskim vezama pa tako imaju više partnera ili prijatelja koji stvaraju više problema nego zadovoljstvo. Također, traže posebnu pažnju, pohvalu, priznanja ili potporu pod svaku cijenu. I što je najtužnije pa i tragično, takva djeca se često razvijaju u tinejdžere i odrasle koji se, također, bore sa životom: imaju brojne psihološke poteškoće i probleme itd.“, kazala je Draganović.

Upravo nedostatak emocionalne veze s roditeljima u djetinjstvu, vjerovali ili ne, utječe na uspostavljanje bliskih veza kasnije te interakciju s drugim osobama.

“Ljubav, pažnja, adekvatno ispoljavanje emocija u djetinjstvu rezultira takvim osobinama u odrasloj dobi, dok zanemarivanje, zlostavljanje može rezultirati nedostatkom osobina samozaštite ili ljutnjom i poteškoćama uspostavljanja bliskih veza, strahom od vezivanja ili voljenja drugih, sebičnošću, samoživošću, zloupotrebom opojnih sredstava, nedostatkom identiteta i cilja, gubitkom nade, vjere i uživanja. Sve ovo nam može pomoći da razumijemo zašto se neki mladi teško odlučuju za brak, imaju poteškoće ostanka u braku i slično“, zaključila je Draganović.

Preporod.com

About SIF-N

Check Also

Ličnost bez premca, Muhamed, a.s.

Oktobar 22, 2020 „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ ( El-Enbija 107) „Vi …