SIF-N Švedska islamska zajednica Norrköping
Autor: Rifet Šahinović April 27, 2020
„Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete dijelili ono što vam je drago. A što god da podijelite, Allah zbilja za to znade!„ ( Ali ‘Imran, 92)
Riječ el-birr spomenuta na početku ajeta je prisutna u brojnim temama časnog Kur’ana. „ Nije dobročinstvo/ve lejsel birru/ to da u vaše kuće straga ulazite, nego je dobročinitelj/ve lakinne-l birre/ onaj ko Allaha boji se…“ (2:189); U doba džahilijjeta Arapi su, dok su bili u obrednoj hodočasničkoj odjeći, uobičajili ulaziti u svoje kuće straga. Kur’an dokida to praznovjerje. „ Dobročinstvom i bogobojaznošću/ve teāvenū ale-l birri vettakvā/ vi se pomažite, a u grijehu i neprijateljstvu vi ne sudjelujte…!“ (5:2); „ Zar da svijetu dobročinstvo naređujete/ete’murūnen-nāse bil birri/, a sebe zaboravljate?!…“ (2:44); „…već se sašaptavajte o dobročinstvu i bogobojaznosti/ ve tenādžev bil birri vet-takvā/…“ (58:9);
Ovaj ajet zabranjuje tajno sašaptavanje/ en-nedžva/ vjernicima kad se sašaptavaju o grijehu i neprijateljstvu. U svim navedenim ajeti-kerimima prisutna je riječ el-birr. Nadalje, uzvišeni Allah opisuje Sam Sebe kao Dobročinitelja: „On je dobročinitelj/huve-l berru/ i samilosni.“ ( 52:28): Kur’an i za bogobojazne ljude kaže da su dobročinitelji/el-ebrār/. Sa druge strane, griješnici su el-fudždžār/(82:13). U dobro poznatoj kur’anskoj dovi molimo uzvišenog Allaha da nas uzme k Sebi sa dobročiniteljima/ve teveffenā me’a-l ebrār/(3:193) jer ono što je kod Njega najbolje je za istinske dobročinitelje (hajrun li-l ebrār/ (3:198).
Kur’an traži dobročinstvo u svemu, gotovo da nema razloga za odsustvo čednosti (en teberrū) (2:224), a posebno dobročinstvo treba iskazati prema roditeljima, poput Jahjaa, a.s., koji je bio pun poštovanja prema roditeljima upravo kroz dobročinstvo/ ve berren bi validejhi/ (19:14). Kao što se da primjetiti kur’anski termin el-birr pojavljuje se u različitima formama, noseći u sebi duboka značenja ( dobročinstvo, čednost, krijepost). Upravo su i naši prevodioci prevodili tu riječ u tom smislu.
Za propisno obavljen hadž, bez grijeha obavljen, kažemo mebrūr ( primljen). Na tragu toga, dobročinitelji /el-ebrār/ putem dobročinstva/ el-birr / teže da svoja djela očiste od grijeha, da budu primljena. Časni ajet sa početka ovog komentara upozorava nas na istinsku pobožnost u dobročinstvu kroz trošenje na druge onoga što i sami cijenimo. Ovdje se potpuna vjera stavlja u ravan ljudske svjesnosti matrijalnih potreba drugih. Prenosi Enes r.a. da je Ebu Talha došao kod Poslanika a.s., kada mu je objavljen gornji ajet rekavši: “O Allahov Poslaniče, ja imam jednu bašču, koju od svog imetka najviše volim.
Predajem je Allahu dž.š., da bi time postigao Njegovo zadovoljstvo. Raspolaži s’ njom, onako kako ti je Allah kazao!› Na to je Muhammed a..s. rekao: ‹To je dobro Ebu Talha! To je imetak koji će ti koristiti! Čuo sam šta si rekao, a ja ti savjetujem da je uvakufiš u korist svojih bližnjih!” U suri el-Bekare (177) spomenuto je više dobrih djela koja su označena kao djela dobročinstva dok se u ovom ajet-kerimu jasno kaže:„ Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete dijelili ono što vam je drago.“ Kada čovjek postigne takav stepen ulazi u društvo istinskih dobročinitelja/elebrār/. Neki komentatori Kur’ana su, na tragu takvog promišljanja, riječ el-birr/dobročinstvo/ spomenutu u navedenom ajetu razumjevali kao bogobojaznost ( jer je to osnov za svako dobro djelo) ili, su pak, uvidjeli da je to džennet (kao da se kaže da nećete postići nagradu koja vas očekuje tamo ako ne budete dijelili). Komentatori su posvetli mnogo pažnje i djelu ajeta ‘ono što vam je drago’ /mimmā tuhibbūn/. Po jednima to se odnosi na onaj imetak kojemu smo skloni, kojeg smo strasno sticali, ljubomorno ga čuvajući, pri tome aludirajući na osmi ajet sure el-Adijat. Drugi kažu da se to odnosi na onaj dio imetka koji nam je potreban ali ipak ga trebamo podijeliti ( el-Hašr,9). Po trećima, to je imetak koji je u našim očima vrijedan (el-Bekara, 267)) ili, to je imetak kojeg mi silno želimo i volimo ( el-Insan, 8).
Bez obzira na koju vrstu imetka se odnosilo ovo ‘mimmā tuhibbūn’, istinsko dobročinstvo možemo jedino postići ako podijelimo ono što volimo. Još jedno pitanje je vezano za djelenje (infāk) spomenut u predmetnom ajetu: da li se to odnosi na obavezni zekat ili sadaku? Po jednima ( npr, Ibn Abbas) tu se misli na zekat. Drugi preferiraju mišljenje da se to odnosi na sve što čovjek podijeli tražeći Allahovo zadovoljstvo. S druge strane, zekat je specificiran, tačno određena imovina podliježe davanju, bez obzira bila nam draga ili ne. U gornjem ajetu, govori se o općenito o imovini koja je privržena ljudskom srcu. Ovo je pitanje itekako važno. Mnogi muslimani ne razlikuju dijeljenje i obavezno izdvajanje. Primjera radi, mnogi daju sadaku, dobrovoljne priloge u razne svrhe, čine mnogobrojne hajrate ali ne daju zekat. Naravno, sadakom mi čistimo svoju imovinu ali to nije zekat.
„Najbolja je sadaka je da udijeliš kad si usitinu oskudan, bojiš se siromaštva i nadaš se bogatstvu. Ne odgađaj sa dijeljenjem do vremena kad duša dođe do grla“
Zekat znači očistiti svoju imovinu od viška na tačno preciziran način. Zekat bi značio svjesno izdvojiti od viška i dati određenim grupacijama koje Kur’an određuje. Poslije toga ( davanja zekata), ono što izdvajamo iako to cijenimo i volimo ali dajemo drugima je, ustvari, ono dijeljenje koje se spominje u ajetu u značenju infaka. U pomenutom ajetu (177) sure Bekare dobročinitelji su: “oni koji od imetka, premda da im je srcu mio, daju rodbini, i siročadi, i ubogima, i putnicima i prosjacima, i za oslobođenje od ropstva……. i oni koji zekat daju…“! Ovdje vidimo dva načina davanja i djeljenja imetka koji su suštinski različiti. Davanje zekata je jedno a dijeljenje (infak) je drugo. Kao što infak ne može nadomjestiti zekat tako ni zekat ne može upotpuniti davanje bez infaka. Infak je davanje imetka koji je drag ili potreban čovjeku, a rezultat je jačanje sklonosti ka dobru i dobročinstvu.
Poslanik, a.s., je kazao: „Najbolja je sadaka je da udijeliš kad si usitinu oskudan, bojiš se siromaštva i nadaš se bogatstvu. Ne odgađaj sa dijeljenjem do vremena kad duša dođe do grla.“ Mahmud Šeltut u svom komentaru ajeta u kojima se spominje ‘el-birr’ ukazuje na trojaku dimenziju značenja ove riječi: el-birr u vjerovanju što odgovara čestitosti, el-birr u radu što odgovara dobročinstvu i el-birr u ponašanju što odgovara čednosti. U ajetu (177) sure el-Bekare govori se o ovim značenjima. Čestitost u vjerovanju je vjera u Allaha i budući svijet. Ovo znači vjerovanje u početak i povratak. Vjera u postojanje meleka, objava, vjerovjesnika su elementi koji upotpunjuju čestitost u našem vjerovanju.
Ovakva vjera štiti čovjeka od pada i poniženja, to je naša kontrola na ovom svijetu. O dobročinstvu u radu govorili smo na početku ovog komentara. Što se tiče el-birra u ponašanju to je ispunjenje čestitosti u ponašanju u okviru dva principa: ispunjavanje obaveza kada se preuzmu i izdržljivost u neimaštini, bolesti i boju ljutom. Obaveze ljudi jedni prema drugima su različite. Sve obaveze treba ispunjavati ako ne vode griješenju prema Allahu. Kur’an bodri na ispunjavanju obaveza i ugovora, oni trebaju biti otvoreni i jasni, bez podvala, prijevara i raznih trikova. Kur’an upozorava na nesreću kao posljedicu neispunjavanja ugovora u slučaju da nas sama brojnost ili nadmoć navede na prijevaru ( 16:92-94). Što se tiče strpljenja, ono je izvor svih ljudskih vrlina i jedini put za savlađivanje svih poteškoća. Kur›an spominje u pomenutom ajetu tri situacije u kojima se najizrazitije manifestuje nestrpljenje i nemir: neimaština, bolest i ljuti boj (vessābirīne fi-l be’sāi ved-darrāi ve hīne-l be’s). U tim momentima strpljenje je prijeko potrebno.
E-birr možemo razumjevati i kao univerzalno Dobro koje je temelj etike. El-birr prema pomenutom ajetkerimu (2:177) obuhvata: iman – vjerovanje, islam – predanost i pokornost Allahu, solidarnost i socijalnu politiku podjele iz imovine nezbrinutim kategorijama ljudi, izvršavanje preuzetih obaveza i ugovora, sabur -strpljivost kroz sva iskušenja u životu, na putu vjere. Uvjet svih uvjeta da bi čovjek činio dobro jeste da dijeli i žrtvuje iz svoje imovine koja je njemu draga i koju on voli. Prema tom ajetu ne samo da je Dobro u islamu osnovni etički pojam nego je to Dobro od Allaha određeno.
U najširem smislu, Dobro je ono što je On odredio, definirao i naredio kao takvo i o čemu je čovjeka putem Objave i Poslanikovog Sunneta obavjestio, uputio i poučio. Bez vjere u Allaha, bez vjere i uvjerenja da je On izvor morala, istine, dobra i pravde, bez vjere i uvjerenja u Sudnji dan, drugi i bolji svijet i život, bez vjere i uvjerenja u polaganje računa i Božije nagrade i kazne i bez uvjerenja i osvjedočenja da je Allah, jedini Izvor nafake sa kojom se čovjek treba pomiriti- etika, istina, dobro i pravda su nemogući i svako etičko učenje u tom slučaju je mrtvo. Stoga, el-birr je temelj etike u islamu.
„Objavljujemo vam Knjigu, u njoj je slava vaša, pa zašto ne razmislite?“ (El-Enbija, 10); Po Ibn Abbasu ovdje zikr znači čast i veličinu. U suri ez- Zuhruf (44) stoji: „ A Kur’an je, doista, čast tebi i tvome narodu..(ve innehu lezikrun leke ve li kavmike)“ Velika većina tefsira naglašava da riječ zikr na ovom mjestu znači šeref-čast ( Kur’an je tvoja veličina o Poslaniče, veličina i čast tvoga naroda). Ovaj ajet završava sa konstatacijom da će ljudi biti pozvani na odgovornost. Po komentatorima ta odgovornost je vezana za primjenu ili neprimjenu Objave od strane naroda kojeg Poslanik poziva. Prema tome, njihova slava ovisi o njihovom aktuelnom ponašanju. Predmetni ajet-kerim završava pozivom na razmišljanje (o slavi, dostojanstvu i časti kome teži svaki pojedinac i narod). U dosezanju tih vrijednosti mnogi pojedinci i narodi idu krivudavim stazama. Nerijetko mnogi stiču lažnu slavu i dostojanstvo koristeći nedozvoljena sredstva.
Kur’anom je došla slava i uspon Arapima koji su pronijeli njegovu poruku diljem svijeta. Ustvari, povijesno gledano, slava Arapa je mjerljiva njihovom privrženošću i dosljednošću kur’anskim uputama. Arapi nisu bili prepoznati zbog toga što su samo Arapi već civilizacija i kultura proistekla iz islama učinila ih je poznatim. Kada imamo na umu univerzalnost kur’anske poruke, možemo zaključiti da snaga, čast, dostojanstvo, slava svakog muslimana, cijelog ummeta Muhammeda, a.s, leži u prakticiranju Kur’ana. Omer b. El Hattab je kazao: ‘’Uzvišeni Allah vas je uzvisio islamom i njime vas snažnim i jakim učinio, pa koliko se god budete trudili da pored islama pronađete ponos i snagu, Allah će vas samo poniziti.’’
A zar poniženje današnjih muslimana može biti u nečemu drugom mimo ovoga?! Mi ne smijemo bježati od istine i krivce tražiti (samo) u nekome drugom mimo nas samih.
Preporod.com
