Ka semantici pojma zekat

Piše: Akademik Esad Duraković

Opće mjesto je da riječ zekat znači čišćenje; biti čist, pored nekoliko drugih značenja koja su uglavnom u istom semantičkom polju. Postoji više razloga da prihvatimo ovo najfrekventnije značenje. Zekat je jedna od pet temeljnih obaveza muslimana. Nemam namjeru baviti se ovdje šerijatskim / pravničkim aspektima zekata: zakoni u principu liče na pletenje neke vrste mreže koja strogošću uokviruje i normira čovjekovo djelovanje, a meni je milija sloboda i lepršavost eseja, prozračnost te osobene forme. Upravo ovdje mogu ukazati na njegove prednosti u odnosu na pravničko normiranje koje, naravno, ima svoje društveno utemeljenje.

Čovjek je sklon, s razlogom, da spoznaje u binarnim opozicijama: bijelo-crno, dan-noć, pa Džennet-Džehennem i sl. U skladu s tim, korisno je posmatrati i pojam zekata jer se na taj način, između ostaloga, može sagledati kako islam snažno pozitivira svoje institucije.

Dakle, logikom i inercijom binarnih opozicija, zekat – koji znači čistoća, odnosno očišćenje – implicira da treba tragati za njegovom opozicijom i tek valjanim elaboriranjem te opozicije ukazuje se u punom svjetlu pojam očišćenje. Opozicija očišćenju je prljanje, onečišćenje, možda čak, u krajnjim konsekvencijama, i zagađenje jer u binarnim opozicijama svaki član “nastoji” da ima kvalitet / intenzitet koliko i onaj drugi. Pošto je riječ o imetku, o materijalnim dobrima, to znači da su materijalna dobra na koja se odnosi zekat uvijek izložena opasnostima onečišćenja a zadatak vjere sadržan je u stalnoj brizi za očišćenjem svega u vjernikovoj duhovnosti i u praktičnom životu.

Zekat kao očišćenje imovine – time i kao stalna “higijena” vjere – osujećuje njegovo prljanje koje je moguće na mnoštvo načina, a time osujećuje i onečišćenje same vjere. Sljedstveno, snažna poenta počiva u sljedećem: zekat kao svojevrsno “oporezivanje” (iako ta dva pojma nisu isto suštinski pa ni psihološki) promiče se, izvanredno, u nivo ibadeta, pobožnosti, a to je već onaj nivo vjernikove egzaltiranosti u kojoj on izdvaja iz svoga imetka s radošću, radi Boga i po Njegovoj zapovijedi, znajući i osjećajući da je taj čin – s obzirom na činjenicu da je čovjek pretežno gramziv, ili je uvijek izložen tome riziku – jedna od najvažnijih stepenica uspona ka Božijoj Milosti, i znajući da to nije prinuda koja je, kao takva, restriktivna, već da je to jedan od važnih Božijih podsticaja ka približavanju Njegovoj Milosti. Tu počiva, između ostaloga, razlika između poreza i zekata.

Porez je u načelu administracijska prinuda koju mnogi pokušavaju zaobići, i on je, u najboljem slučaju, samo izraz lojalnosti. Dotle je zekat mnogo više od građanske / društvene lojalnosti (on sadrži i taj aspekt, naravno) jer proizvodi osjećaj “zadovoljenja” samoga Boga, a ne neke poreske uprave.

Kvalitet je suštinski različit, jer kod vjernika koji daje zekat kultivira osjećaj sreće, ili barem zadovoljstva istaknutog u onoj mjeri u kojoj je razlika između osjećanja da je zadovoljena poreska uprava, ili da je primaknuta džennetska kapija.

Upravo na ovome mjestu izlaganja postaje jasno kako Kur’an ima izvanrednu moć da pozitivira u vjeri čak i on aspekte u kojima se pozitivitet ne može zapaziti na prvi pogled, ili se većim dijelom ne može zapaziti. Pozitivni psihološki efekti u vjernika koji daje zekat jedva da su mjerljivi. Očišćenje je potpuno. Ali, da se vratim opoziciji ove binarnosti – zaprljanju – kako bi efekt očišćenja bio još snažniji i očigledniji.

Općepoznata je čovjekova iskonska privrženost materijalnim dobrima; gotovo je instinktivna njegova opsjednutost novcem (pod njim podrazumijevam materijalna dobra općenito), i već ta činjenica nadaje se kao svojevrsno onečišćenje. Naime, svaka vrsta samoživosti, kao socijalnog iščašenja ili neuzglobljenosti, jest jedna vrsta etičke i društvene nečisti, onečišćenja. Samoživost i pohlepa su mahane, tačnije – jedna vrsta devijacije koja je neetična i nedruštvena. Te osobine potrebno je stalno suzbijati pa se zekat predstavlja kao snažan korektiv takvih društvenih i etičkih devijacija, pri čemu subjekt, dajući zekat, osjeća radost kakvu može proizvesti samo pobožnost, a zekat jest snažan izraz pobožnosti. Kur’an na više mjesta govori o onome što je inače poznato a to je čovjekova opsjednutost imetkom i potomstvom.

Na jednome mjestu u Kur’anu “odzvanja” i Božija prijetnja čovjeku “koji blago zgrće ne prestajući ga brojati” (104:1-2). To je također važan aspekt onečišćenja jer posvećenost novcu zamagljuje put duhovnosti, ili pobožnosti. Takva vrsta onečišćenja može voditi sve do širka koji je najveći mogući ambis za dušu; duši su primjereni uzleti a ne sunovrati. U vezi s tim, podsjetit ću na kur’ansku parabolu koja sjajno ilustrira mogućnost predanosti novcu do razine širka. Naime, kada je Musa a. s. izvodio Izraelićane iz Egipta, oni su u jednome času, kada ih je nakratko ostavio same, od svoga blaga izlili Zlatno Tele kao svoje božanstvo. Bila je to blasfemija najvišega reda – od blaga je napravljeno božanstvo, a pojačanje apsurda i banalizacije je u tome što je to ipak tele. Ta hijeropovijesna parabola aktualna je i danas – možda više nego ikada – jer u našem vremenu je globalno profit izdignut na nivo božanstva. Profit je Zlatno Tele modernoga doba.

Postoji još jedan aspekt koji je potrebno ovdje makar nagovijestiti. Naime, pošto zekat ne počiva (samo) u dimenziji davanja, ispunjavanja administracijske / zakonske obaveze, već on predstavlja, kao što rekoh, izraz pobožnosti, to znači da je njemu, za razliku od tzv. poreza, neprimjerena bilo kakva vrsta nadmenosti, ili arogancije. Naprotiv, on je čin vjernikove skrušenosti. U tome se ponovo uočava moć Kur’ana da pozitivira onaj čin koji bez vjere ne bi bio tako pozitivan. Istovremeno, onaj ko prima zekat (individuum ili institucija) zna da je dar zaista čist u mjeri u kojoj to može biti čin ibadeta, a to je najviše što je moguće. Štaviše, on (individuum) ili ona (institucija) prihvaća taj dar kao čin pobožnosti darivaoca, tako da su „obje strane“ usrećene u svojoj vjeri i vjerničkoj akciji. A svaka vjernička akcija zapravo je jedna vrsta očišćenja.

Najzad, imajući u vidu sve navedeno – a to je samo skica moguće analize – i pojam zekat kao očišćenje svjedoči o semantičkom univerzumu kur’anskoga Teksta do čijeg krajnjeg horizonta, čini se, nikada ne možemo stići.

Taj Tekst je, zaista, “galaksija označitelja”.

Preporod.com