IBRĀHĪMOVA/ABRAHAMOVA POTRAGA ZA BOGOM

IBRĀHĪMOVA/ABRAHAMOVA POTRAGA ZA BOGOM

Autor: Enes Karić  Avgust 07, 2018

U svojim mnogolikim prostranstvima Kurʼān je, i vidljivo i skrovito, protkan snažnom porukom otklona od politeizma (širka). Kao da na stranicama Kurʼāna vidimo jedno “mrgođenje“ spram i same pomisli da bi se mogli divinizirati ljudi ili njihove idolatrijske rukotvorine (kipovi, kumiri, idoli, totemi…). Također, u svojim poglavljima Kurʼān na više mjesta upozorava da je politeizam i to kad se divinizira neku zvijezdu, Sunce, Mjesec…

Dakako, Božansko stvaranje je impozantno i moćno. Ono samo po sebi impresionira čovjeka. Univerzum je tu, tik našeg vida i sluha, kao prisutno čudo koje se razvija oko nas. Nemoguće je da Univerzum ne oslovljava čovjeka, da ga ne zadivljuje. Spram veličine i beskraja Univerzuma koji nas obuhvata nemoguće je ostati ravnodušan.

Ipak, Kurʼān poručuje da ta zadivljenost Univerzumom nije nešto loše ako se pritom ima u vidu Stvoritelj svega, Jedan Jedini Bog, Koji sve nebeske katove stvara, Koji je Vidljivi (aẓ-Ẓāhir), ali ne toliko da istovremeno ne bi bio i Nevidljivi (al-Bāṭin).

Upravo to da se Bog svojim stvaranjem nebrojenih svjetova “pokazuje“, ali istovremeno i “zakriva“ – središnja je zagonetka Božanske Tajne. Ta je Tajna dokraja nespoznatljiva, teško ju je objasniti čovjekovim diskurzivnim moćima.

Moguće je da baš u toj Tajni postoji onaj glavni razlog pa ljudi traže ili su tražili “da vide Boga na javi“ (K., 2:55; K., 7:143).

U ovom smislu je veoma zanimljiv primjer Ibrāhīma (Abrahama), Božijeg poslanika. On je želio da “vidi“ Boga. Njegov slučaj je utoliko zanimljiviji što se u potragu za Bogom, Jednim i Jedinim, otisnuo na put okrećući se od vidljivih lažnih božanstava politeizma. Sūra al-Anʻām/Stoka (6:74-79) kazuje da je Ibrāhīm rekao svome ocu Āzaru da odbacuje njegove kumire kao božanstva i smatra da su “i njegov otac i njegov narod u zabludi očiglednoj!“

Ibrāhīm se potom zaputio u Prirodu, gdje mu je pokazano “Carstvo nebesa i Zemlje“.

Pade večer, Ibrāhīm zvijezdu vidje.

“To je Gospodar moj!“ – smjesta reče.

Ali, zvijezda je zašla na mjestu svoga zahodišta,

Ibrāhīm se sneveseli, reče da “ne voli one koji zalaze!“

Potom je izgrijao Mjesec, Ibrāhīm uskliknu: “E, ovo je Gospodar moj!“

Ali, Mjesec je zašao, Ibrāhīm se sneveselio, slutio je:

Ako ga Gospodar njegov ne uputi, biće od onih posve zalutalih.

Napokon, granulo je Sunce, Ibrāhīm uzviknu:

“Evo Gospodara moga, evo najvećega!“

Ali, nastupila je noć, i Sunce je zašlo, suton je padao unaokolo…

Ibrāhīmovo zrenje tad je dosegnulo vrhunac, spoznao je da on treba “lice svoje predano i čiste vjere okrenuti Onome Koji je stvorio nebesa i Zemlju!“

Kao i drugdje u Kurʼānu, i ovaj ulomak se izdašno nudi za zadivna tumačenja.

Prvo, Ibrāhīmova potraga za Bogom, Jednim i Jedinim, u ovom svijetu “materijalnih“ očitovanja, pojava i promjena ide putanjom od “najmanjeg“ do “najvećeg“. Ibrāhīm odlazi od kipova i kumira, prihvata sjajnu zvijezdu na nebeskom horizontu, pa je napušta, prihvata izgrijali Mjesec, pa ga napušta, i, napokon, prihvata žarko Sunce kao ono što mu se ukazalo kao “najveće“, to jest najsjajnije. Pa i Sunce, nakon što je zašlo, napušta.

Drugo, baš kad mu se u ovom svijetu “materijalnih“ pojava pojavilo ono “najsnajnije“, samo Sunce, Ibrāhīm je načinio presudni duhovni korak svoje potrage za Bogom: Kad je Sunce zašlo, Ibrāhīm je spoznao: Ima Onaj Stalni, Onaj koje je posvuda, Onaj Koji ne zalazi! On je u vremenima pojava koje su Ibrāhīma privremeno obodrile, ali On je i iznad tih vremena. On iz Svoje vječnosti sve to saodređuje, nimalo ne gubeći Svoju sveprisutnost.

Treće, Ibrāhīm je spoznao da su zvijezda, Mjesec, Sunce… znakovi (āyāt) koji ukazuju na Boga. Oni sami nisu božanstva.

Ovo kazivanje o Ibrāhīmu pokazuje da se cijeli Kurʼān može (i treba!) čitati kao Poruka koja uči čovječanstvo da se u nebrojenim svjetovima Prirode čitaju znakovi koji ukazuju na Boga, Jednoga i Jedinoga.

(…)

preporod.com