Dova

Autor: Hafiz dr. Rifet Šahinović

Dova je ibadet koji je utemeljen u Kur’anu i sunnetu. Dova je traženje pomoći od Allaha, dž.š. Dova se spominje u mnogim kur’anskim ajetima u različitim kontekstima. Kur’an konstatira da je čovjek stvoren kao slabašno biće što znači da je on u stalnoj potrebi da se moli i obraća svome Gospodaru.

Riječ dova u prijevodu na bosanski jezik ima sljedeća značenja: zov, dozivanje, blagoslov, molitva, žudnja, molba, želja, gozba. Čovjek u životu nailazi na teške situacije i iskušenja, pa često ima potrebu da se obrati nekome i zatraži pomoć u tim momentima. Vjernik se u takvim situacijama obraća uzvišenom Allahu, ispruženih ruku, otvorenog srca tražeći Njegovu zaštitu. Istinski vjernik ne zaboravlja svoga Gospodara ni u stanju dobra. On mu se obraća dovom, zahvaljuje Mu na blagodatima i traži oprosta.

Svi su poslanici upućivali dove što vidimo iz brojnih kur’anskih dova:

– Dova Adema, a.s., i Have nakon što su izvedeni iz Dženneta: “Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (El-A’raf, 23);

– Nuh, a.s., dovi da narod nevjernički bude uništen: I on je Gospodara svoga zamolio: “Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!” (El-Kamer, 10);

– Junus, a.s., u utrobi ribe čini dovu:…pa poslije u tminama zavapi: “Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbija, 87);

– Sulejman, a.s., moli za oprost i moć: “Gospodaru moj” – rekao je –”oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti, uistinu, bogato daruješ!“ (Sad, 35);

– Ejjub, a.s., čini dovu u teškoj bolesti  Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” (El-Enbija, 83);

– Zekerijja i Ibrahim, a.s., mole Allaha da im podari evlad: I Zekerijjau se – kada zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!” – (Enbija, 89-90); „Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” (Es.Saffat, 100).

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kod Allaha nema ništa plemenitije od dove!” (Tirmizija)

Prenosi Ibn Abbas, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži od Allaha!” (Tirmizija)

Prenosi Ebu Seid el-Hudri, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Svaki musliman, koji zamoli neku želju, u kojoj nema grijeha ni kidanja rodbinskih veza, Allah mu dadne jedno od troga; želji mu odmah udovolji ili mu ostavi za budući svijet ili ga sačuva od sličnog zla. Rekoše: “Onda ćemo mnogo doviti!?” On reče: “Allah može više.” (Ahmed)

Prenosi Sevban, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: „Kader ne mijenja ništa osim dove, dobra djela ne povećava osim dobročinstvo i čovjeku će biti uskraćena opskrba zbog grijeha!” (Ahmed)

Prenosi Ebu Ed-Derda’, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Nema niti jednog muslimana koji moli u odsustvu za svoga brata, a da melek zadužen za njega ne kaže: ‘I tebi isto tako!’ (Muslim)

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Trojici se dova ne odbija: postaču dok se ne omrsi, pravednom vladaru i mazlumu (osobi kojoj se čini nepravda). Nju Allah uzdiže iznad oblaka i kaže Gospodar: “Tako mi Moje veličine, pomoći ću ti makar malo pričekao!” (Tirmizi) 

Muhammed, a.s., često je dovio (uoči Bedra, na Miradžu i mnogim drugim prilikama).

Uzvišeni Allah nas poziva na dovu kao i na tevbu: Kada te upitaju o Meni Moji robovi, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa nek se i oni Meni odazovu i nek Me vjeruju, ne bi li bili na Pravom putu! (El-Bekare, 186)

Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Njegove poslanike, koji su Mu mnogo upućivali dove, već je dovu naredio:

Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u Džehennem poniženi.” (El-Gafir, 60)

Dove koje upućujemo našem Gospodaru, mogu biti upućene različitim Njegovim imenima:

Reci: „Zovite: ‘Allah’ ili zovite: ‘Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša…” (El-Isra’, 110)

Naše dove treba da budu uz iskreno ispovijedanje vjere:

Molite se Allahu (dovu mu činite), iskreno Mu ispovijedajući vjeru, pa makar to nevjernicima bilo mrsko! (El-Gafir, 14)

Zanimljivo je da se u Kur’anu poziva na dovu (2: 186), poziv koji se nalazi između naredbe (posta) i zabrana (u toku posta). To znači da je iskrenost u dovi kao uvjet njene primljenosti kod Allaha u pridržavanju Allahovih naredbi i u klonjenju od onog što je zabranjeno.

Kur’an upućuje čovjeka da što više čini dovu svome Stvoritelju, jer je dova jedan od glavnih oblika obraćanja Njemu. I riječ “salat” (namaz) u osnovi znači dova.

Kur’an nas podučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom prolaznom svijetu spoznaja Allaha, dž.š., i robovanje isključivo Njemu. Koliko je značajna dova u ljudskom životu govori nam ajet: Ti reci: „Za moga Gospodara beznačajni ste vi ako nema dova vaših…!“ (El-Furkan,77)

Poslanik, a.s., u kratkom hadisu koji bilježi Imam Tirmizi definiše dovu riječima:

„Dova je ibadet!”

Dova je poseban ibadet kojim svjedočimo svoju iskrenu predanost Allahu, dž.š., ona je naš čvrst oslonac samo na Njega, ona je put kojim postižemo svoje dunjalučke i ahiretske želje i ona predstavlja našu snagu.

Preporod.info