Biti u ramazanu

Vjernici mjesec ramazana dočekuju u radosti, jer su počašćeni prilikom da još jednom, tijelom i dušom, svjedoče vjeru u blagoslovljenim danima. Ta se radost iskazuje na različite načine – pripremama domova, poslova i sebe samih na period u kojem bismo htjeli dosegnuti najbolje od sebe i iz sebe. Uz tradicionalne načine, koji su nam bliski, vrijeme i kontekst u kojem živimo donose nove forme kojima je tu radost moguće iskazati. Ponekada ti novi oblici bivaju kritikovani, jer se čini da se u njima gubi suština ramazanskih ibadeta. Prigovori, uglavnom, insistiraju na tome da je zaživjelo prenaglašeno javno pokazivanje ramazanskih sadržaja u kojima se ne vide vrijednosti koje promoviše islam.

Svakako, prigovori na očitu pretjeranu komercijalizaciju i konzumerizam su opravdani – u najkraćem, na prikazivanje ramazanskog duha modelima i u opremi koja, po ideji, odstupa od suštine ramazana. Svako vrijeme ima svoje breme – a pokazivanje ama baš svega, pa i onoga što bi trebalo biti stanje duha, čini se da je postalo veliki dio našeg tereta. No, gdje i ko bi trebao povući crtu između onoga šta bismo – ili ipak ne, toliko uronjeni u duh svog vremena, koje duhovnost marginalizuje, trebali činiti i pokazivati u ove dane? Od čega se u dane ramazana sustezati, a čemu težiti?

Ne treba biti posebno pronicljiv pa ocijeniti kako razmetanje, hvalisavost, pohlepa i druge ljudske mahane nisu dio naših islamskih vrijednosti. One to nisu ni izvan ramazana. Kao što reče jedan prijatelj, za ibreta je kako se muslimani često u ramazanu odreknu stvari koje su inače halal, a veoma teško onih stvari koje su i inače haram – poput samoljublja, ogovaranja, ružnih riječi, laži i u konačnici brbljivosti koja nas vodi ka tim haramima. O šutnji, tj. postu ili ustezanju od brbljivosti malo govorimo, iako se u samoj kur’anskoj riječi za post nalazi i značenje ustezanje od govora, šutnja. Naravno, ova šutnja ne podrazumijeva podizanje glasa protiv nepravde, zla i ružnih djela.

Pozovemo li se na literaturu klasičnih muslimanskih autora, naći ćemo kako se o ramazanu, postu, ibadetima i Kur’anu govori biranim riječima, ali se uvijek posebno ukazuje na to kako je riječ o mjesecu kada tražimo više sjećanja na to ko smo na ovom svijetu, te njime odgajamo duh i tijelo i vježbamo vrline nadajući se milosti, oprostu od grijeha i spasu svoje duše. I klasični muslimanski alimi, jednako kao i naši savremenici, upozoravali su na opasnost da se naš post i dani ramazana svedu na puko gladovanje.

I jedni i drugi insistiraju na tome da se uz ramazan moramo potruditi doseći suštinu ibadeta kojima želimo postići Milost Božiju. O toj suštini su napisane hiljade stranica knjiga, održano nebrojeno vazova i opet – svaki ramazan, iznova, podsjećanje na suštinu ne gubi na značaju. Jer, potrebno je i važno reagirati na pojave u kojima se očito ne ogleda ramazanski duh, a dio su našega konteksta, kao što su to radili i oni prije nas u svome vremenu. Naravno da je bilo i ranije, prije društvenih mreža, onih koji su zloupotrebljavali dane ramazana za lični marketing i podizanje važnosti onoga što danas nazivamo socijalni kapital. Toga će uvijek biti. I baš zato je važno stalno sebe i druge pozivati ka razumijevanju onoga šta to znači biti u ramazanu – dušom i tijelom.

Sami sebi da damo odgovor čemu se to zaista posvećujemo u ovim danima – mijenjamo li svoje duhovno stanje ili smo samo prividno preokupirani ramazanskim sadržajima čime se uskraćujemo za življenje istinske duhovne i etičke dimenzije koja nam se nudi. Kao muslimani i postači morali bismo znati odgovor šta je svrha naših ibadeta u ramazanu. Ne treba biti posebno pronicljiv pa ocijeniti kako razmetanje, hvalisavost, pohlepa i druge ljudske mahane nisu dio naših islamskih vrijednosti.

One to nisu ni izvan ramazana. Vidimo li danas, u našem kontekstu, kakav je ramazan onima koji žive u povratničkim selima, kakav je ramazan onima koji su u potrebi, vidimo li samohrane roditelje, one koji se bore za mrvu pravde i sigurnosti ili jetime – tačnije šta oni „vide“od nas?

Ramazanski post jeste ustezanje od hrane i pića od zore do akšama, no uz ovaj propis se navode i razlozi da nam je post propisan – kako to čitamo u kur’anskim ajetima – da bismo se grijeha klonili, Allaha slavili i zahvalni bili. Provodili ramazan tradicionalno ili usvajali nove modele, važno je znati odgovoriti na pitanja šta želimo od ramazana i koju blagodat propuštamo ukoliko ne želimo učiti o svojoj vjeri, o Bogu i o sebi.

Da li smo se zaista grijeha klonili, Allaha slavili i bili zahvalni? Da li smo obratili pažnju na one koji su u potrebi, na one za koje nas Allah duži? U nastojanju da na ta pitanja odgovorimo vidjet ćemo suštinu žive vjere. Podsjećanje na bit ramazana ne bi trebalo biti puko osuđivanje tuđih nastojanja da iz svog okvira, sa svoje pozicije, pokušaju naći odgovore. Eto, tu svako može povući crtu – biti u ramazanu znači biti najbolja verzija sebe, ona koja uči kako da raste u vjeri i koju prepoznaju po kur’anskim imperativima činjenja dobra u porodici i društvu, milostivosti, ljubaznosti, umjerenosti, hrabrosti zauzimanja za drugog, biti osoba koja vidi i potrebe drugoga onako kako nas uči naša vjera.

U tom nastojanju ćemo znati i prepoznati od čega bismo sve trebali postiti, a čemu težiti. Ramazan je i prilika da vidimo svoje slabosti i, u prvom redu, suočimo se s njima – tražiti načina da se naši ramazanski dani vide na nama uz naravno neizostavni dodir s društvom, oplemenjen duhovnim rastom – te da jasnije vidimo i svoje ali i potrebe drugih. Prilika je i da svako do nas nauči kako otkriti snagu ramazana i oživjeti u sebi krunske principe islama, one koji mijenjaju i nas i svijet oko nas.

Odgajajmo djecu uz kur’anske ajete

Prva objava u časnom Kur’anu glasi:

“Ikre’, bismi rabbikellezi halek” – “Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara”.

Muhammed, s.a.v.s., nas je savjetovao da odgajamo djecu u znaku tri svojstva: da vole Poslanika, da vole njegovu porodicu (ehl-i-bejt) i da uče Kur’an.

Polazna osnova pri odgoju naše djece trebaju biti spomenuti ajet i hadis.

Prije svega, našu djecu trebamo podučiti ispravnom učenju kur’anskih ajeta i sura.

Počevši od veoma ranog djetinjstva, među prvim naučenim rečenicama trebaju biti Euza, Bismilla i pojedini kur’anski ajeti.

Slijedi učenje napamet kratkih kur’anskih sura, a zatim podučavanje arapskom pismu (Sufara).

Nakon toga slijedi hifz – učenje (cijelog) Kur’ana napamet.

Metode odgoja trebaju biti prilagođene uzrastu djece, uzimajući u obzir njihov intelektualni razvoj.

Potrebno je da im konstantno prenosimo kur’anske poruke, da ih stalno savjetujemo.

Naši savjeti trebaju biti blagi, odmjereni i mudri, provjereni, dokazano korisni – uvijek inspirisani Kur’anom.

Da bismo adekvatno savjetovali svoju djecu potrebno je da prilično dobro poznajemo Allahove, dž.š., riječi iz časnog Kur’ana i da ih redovno čitamo te istražujemo njihova značenja (tefsir).

Jer, kako savjetovati druge nečemu ako to ni sami nismo razumjeli?!

Ukoliko želimo da postignemo pravi cilj – istinski odgoj djece uz Kur’an, odgoj s kojim će Allah Uzvišeni biti zadovoljan te koji će nam priskrbiti sreću na oba svijeta potrebno je da živimo u skladu sa njegovim ajetima.

Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: “Karakter (moral, ponašanje) Poslanika, s.a.v.s., bio je Kur’an”.

Spomenut ću nekoliko primjera iz Kur’ana časnog koji će nam pomoći u izvršavanju časne misije i emaneta – odgoja djece: – Glavne islamske dužnosti – u srcu šehadet nositi, a predano Allahu izvršavati namaz, post, zekat i hadž. Posebnu pažnju posvetiti namazu u porodici jer je to svakodnevna obaveza, za razliku od ostalih koje su periodične.

Kaže Uzvišeni Allah: “Redovno namaz obavljajte (čuvajte namaz), naročito onaj krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte.” (El-Bekare, 238. ajet)

Svi govore o uspjehu i uspjesima. Djeca zbog toga godinama, pet dana sedmično, idu u školu – da postanu uspješni u životu.

Uspjeh vjernika i vjernica je čvrsto vezan za Kur’an i slijeđenje njegovih poruka!

Kaže Uzvišeni Allah: Ono što žele – vjernici će postići (uspjet će), oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju (koji se klone “lagv-a”), i koji milostinju (zekat) udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju…(Prvi ajeti iz sure El-Mu’minun).

U ovim ajetima Allah, dž.š., nam daje do znanja ko će od nas uspjeti, najprije spominjući one koji obavljaju namaz. To je, dakle, ključ svih uspjeha!

Zatim spominje one koji se klone “lagv-a”, rastavljajući tim ajetom namaz od zekata kojeg spominje tek u četvrtom ajetu. Zekat se, inače, vrlo često spominje zajedno sa namazom u Kur’anu.

“Lagv”, prema tumačenju uleme, podrazumijeva da vjernici ostave sve ono što ih se ne tiče, laži i neistine, idolopoklonstvo, neposlušnost prema Stvoritelju te sve riječi i djela od kojih nema nikakve koristi, isprazan i bestidan govor itd.

Čak i znanje od kojeg nema koristi – i toga se treba kloniti.

Muhammed, a.s., je molio Allaha, dž.š. da mu podari korisno znanje, a tražio je Njegovu zaštitu od znanja od kojeg nema koristi.

Razmislimo o tome koliko bi se stvari moglo svrstati u „lagv“, a koje su sastavni dio naše (i dječije) svakodnevnice – upotreba komjutera, tv-a, igrica, mobitela i društvenih mreža radi zabave i beskorisnog trošenja vremena.

U ajetima koji slijede Allah, dž.š., spominje da će uspjeti i oni koji čuvaju svoja stidna mjesta. Prisjetimo se ovdje hadisa koji govori o sedam kategorija ljudi koje će Uzvišeni Allah staviti u hlad na dan kad ne bude drugog hlada te spominje mladića koji je odrsatao u pokornosti Allahu dž.š. Objasnimo djeci pojmove čednosti i nagrade koji slijede za to. Upozorimo ih da se čuvaju od svega onoga što je suprotno čednosti!

Zatim Allah, dž.š., spominje one koji čuvaju emanete (preuzete obaveze, ugovore i sl.).

Taj momenat je veoma važan također, jer se jedino tako, sa povjerljivim i uspješnim pojedincima gradi uspješna zajednica.

Onima koji, pored svega spomenutog, budu svoje namaze redovno i na vrijeme obavljali Stvoritelj obećava najbolju nagradu – vječni život u Džennetu-l-Firdevsu.

Obećavajmo svojoj djeci nagrade i nagrađujmo ih za njihove uspjehe na polju Kur’ana i Sunneta – za hifz, učenje napamet Kur’ana i hadisa te praktično izvršavanje naučenog. Međutim, ne zaboravimo ih uvijek podsjetiti da je glavna nagrada kod Gospodara svjetova.

Ajeti iz Sure Lukman daju nam nekoliko veoma praktičnih savjeta:“Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: – O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.

A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.

O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.”

“O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Lukman, ajeti 13.-19.)

Naučimo djecu da je središnja riječ u Kur’anu „Ve-l-jetelettaf“ – „…neka bude ljubazan…“, iz sure El-Kehf. Ispričajmo im da Uzvišeni Allah poredi lijepu riječ sa lijepim, a ružnu sa ružnim drvetom. Spomenimo im izreku da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

Naučimo ih da budu poslušni roditeljima te da im ne smiju reći ni “uh“, da biraju najljepše riječi kad s nama razgovaraju.

Neka svako dobro djelo započinju Bismillom, baš kao što i kur’anske sure počinju Bismillom.

Neka svako jutro i svako veče razmišljaju o Allahu, dž.š., o Njegovom stvaranju i stvorenjima. Neka ga spominju – zikr čine i dove Mu upućuju.

Naučimo ih da jedu samo halal, lijepa jela, kao što je to spomenuto u Kur’anu, a da ne pretjeruju prilikom jela i pića jer Allah ne voli one koji pretjeruju. Neka se strogo klone svega što je haram, zabranjeno.

Iskazujmo redovno zahvalu Stvoritelju, naučimo ih tome, jer Allah, dž.š., obećava da će još više blagodati dati onima koji zahvaljuju.

Naučimo ih da udjeljuju, da ne škrtare, a da ne budu ni rasipnici.. neka im ruka ne bude ni stisnuta niti previše otvorena.

To su veoma važni savjeti u ovom dobu konzumerizma.

Naučimo djecu propisnom, islamskom oblačenju.

Neka uzimaju primjere i pouke iz kur’anskih kazivanja. Kazujmo im o Allahovim poslanicima spomenutim u Kur’anu.

Potrudimo se da ih podstaknemo da im Kur’an bude stalna inspiracija za istraživanja i svakojaku nadogradnju, za napredak u svim korisnim vrstama nauke.

Pri tome nek uče: Rabbi zidni ilma! Gospodaru, povećaj mi znanje!

Slijedeći ove savjete, djeca će biti daleko od spomenutog “lagv-a”.

Učimo ih da je Kur’an najbolji prijatelj, lijek, zaštita i savjetnik!

Naučimo ih abdestu, sa sunnetima i “brzom abdestu” (farzovima – lice, ruke, glava, noge) kojeg Kur’an opisuje. Nek to redovno praktikuju, posebno ujutro pri izlasku iz kuće.

Naučimo ih da ne vrijeđaju jedni druge, ni zbog izgleda, niti zbog boje kože niti zbog porijekla.

Objasnimo im da su kod Allaha najbolji oni koji Ga se najviše boje. Objasnimo im, također, da je taj takvaluk u srcu, a ne u vanjštini.

Nek dobro provjeravaju vijesti koje do njih dođu da ne bi nekome nepravdu učinili (savjeti iz sure El-Hudžurat).

Ako se u nečemu ne slažu, neka se obrate Allahu Uzvišenom, Poslaniku i Ulul-emru. Nek odgovore pronađu u Kur’anu, Sunnetu i kod uleme.

Izgrađujmo kod njih tevekkul – oslonac na Allaha i samopouzdanje. Nek im moto bude: “La havle ve la kuvvete illa billah” – “Nema snage niti moći, niti promjene (na bolje) osim sa Allahom”.

Objasnimo im značenje ajeta -“Uspjeće samo onaj ko dušu svoju očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi (ko je isprlja)! (Sura Eš-Šems, 9. i 10. ajet)

Prije svega spomenutog, radimo na sebi. „Izgradimo“ sebe, svoj ahlak i karakter u skladu sa kur’anskim ajetima da bismo uspješno „izgradili“ (odgojili) našu djecu i porodicu koja je osnovna ćelija društva.

Ako uspijemo “izgraditi” sebe i porodicu onda ćemo imati i jake džemate, Zajednicu, Domovinu i Ummet, in-ša’-Allah.

Primjer Zekerijjaa, a.s. – Tiho proučena i primljena dova

Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo. (Merjem; 2,3)

Početak sure Merjem opisuje tihu dovu Zekerijjaa, a.s. koji se požalio Allahu, dž.š., na svoju starost i nemoć. 

U Buharijinom “Sahihu” kaže se da je Zekerijjah, a.s., bio stolar koji je živio od zarade svojih ruku. U ovom ajetu je istaknut način na koji je on uputio dovu; činio je to tiho, što draže Allahu, dž.š., koji zna pobožno srce i čuje tihi glas.

To nam istovremeno sugeriše i ljepotu dove kao tihe forme koju ne čuje niko na zemlji, ali ona “odjekne na nebesima”. 

Znajmo da Allah čuje naše riječi, a čuje i naše srce. I ne samo da čuje. Već se On i sigurno odaziva. Kao što se odazvao Zekerijjau, a.s.

Preporod.com