Allahova milost

Jedno od lijepih imena Svevišnjeg Allaha je i ime Er-Rahman (Milostivi). Ovo ime navodi se 57 puta u Kur’anu, a ime Er-Rahim (Samilosni) navodi se 115 puta. Jedan kur’anska sura nosi naslov Er-Rahman. Na nekoliko mjesta u Kur’anu je naglašeno da je Allah od milostivih Najmilostiviji. (ve Huve erhamu-r-rahimin). Riječ rahmet (milost), koja se odnosi na Allahovu milost, spominje se u Kur’anu 114 puta.

…,,Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću-reče On-a milost Moja obuhvaća sve; dat ću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali.“ (El-A’raf:156)

Poslanik s.a.v.s. kaže: „Allah je učinio milost (rahmet) od sto dijelova, kod Sebe je zadržao 99, a na Zemlju je spustio jedan dio. I od tog jednog dijela su stvorenja samilosna jedna prema drugim tako da životinja podigne nogu sa svoga mladunčeta bojeći se da ga ne povrijedi.“

Poslanik, s.a.v.s., je govorio: „Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema milosti za druge ljude.“

„Onima koji su milostivi smilovat će se Allah svemilosni.“  Uzvišeni Allah u hadisu kudsijji  je rekao: „Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji, pa će se vama smilovati Onaj koji je na nebu.“

„Ne pripada nema onaj ko nema milosti prema našim mlađima i koji zna cijeniti čast i dostojanstvo naših starijih.“

Poslanik Muhammed s.a.v.s., je molio u dovi: „Moj Allahu! Tvoj oprost rasprostraniji od mojih grijeha, a u Tvoju milost, ja se više uzdam nego u svoja djela.“

U danima ramazana, pred iftar uči se i ova dova: „Allahu, molim Te Tvojom milošću koja obuhvata sve, oprosti mi.“

Vrijednost sadržaja zikra poslije namaza

Zikr poslije namaza kod muslimana u BiH zasniva se na hadisima koji ukazuju na nagradu za onog ko ih izgovara.

O samom donošenju salavata Poslanik, sallallahu alejhi ve selem je rekao da će na onog ko na njega, a.s. donese jedan salavat, Allah donijeti deset salavata. Sami početak zikra, nakon salavata na Poslanika, a.s. čime se potpuno odvaja namaz od zikra, jer salavati nisu sastavni dio namaza, zasnovan je i na prelijepom hadisu kojeg bilježi Muslim: “Allahu su najdraže četiri riječi, bez obzira kojom od njih započeo: subhanallah, vel-hamdulillah, ve la ilahe illallah, vallahu ekber”, te hadisu u kojem Poslanik, a.s. preporučuje da se što više izgovaraju riječi Lā havle vela kuvvete illā billāhil-‘alijjil-‘azīm, jer su džennetska riznica.

Prema vjerodostojnim hadisima ko prouči Ajetu-l-kursijju poslije namaza samo ga smrt dijeli od Dženneta, a ko poslije svakog namaza prouči 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh, 33 puta Allāhu ekber, to je 99, a zatim izgovori: ‘Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū… bit će mu oprošteni grijesi. Međutim, ovaj zikr ne treba ograničavati samo na vrijeme poslije namaza, već ga ponavljati koliko god je moguće.

Loš kraj

Božiji poslanik, a.s., pripovijedao je da je među Izraelćanima bio jedan isposnik koji je 200 godina činio ibadet i imao je želju da sretne šejtana da mu kaže: „Hvala Bogu kada u ovih 200 godina tebi nije bilo puta do mene i nisi mogao da me odvratiš s Pravog puta.“

Jednog dana mu se Iblis prikazao iz mihraba, prepoznavši rekao mu je: „Zašto si sada došao, Iblise?“ Odgovorio je: „Već 200 godina se trudim da te skrenem s Pravog puta i podvrgnem te svojim prohtjevima i željama, ali nisam uspio. Ti si zatražio da me vidiš. Zašto si tražio susret sa mnom kada ti je ostalo 200 godina života?“ Ovo je rekao i nestao.

Isposnika su obuzele šejtanske spletke. Rekao je: „Još mi je ostalo 200 godina života a sebe sam ovako zatvorio! Uskraćen sam za uživanje i prohtjeve i još 200 godina da živim u ovako teškim uvjetima! Rješenje je da sto godina na ovom svijetu provedem uživajući u njegovim ljepotama. Nakon toga učinit ću tevbu a ostalih sto godina provest ću u ibadetu. Allah je Uzvišen, oprašta i Milostiv je.“

Napustio je bogomolju, otišao u krčmu, prepustivši se piću, uživanju i odajući se stranputici i bludu. Kada je stigla noć njegov život se primakao kraju. Melek smrti je došao i usred grijeha i nemorala uzeo mu dušu. Ona pokornost i ibadet od 200 godina je nestala, odredba vječnosti ga je stigla i zadesila nesreća.

Govor koji srca plijeni

Kada Allah sakupi vjernike na Sudnjem danu, kazuju sufije, pozvat će Davuda, a.s., da uči Zebur. „Jeste li čuli ikad išta ljepše?“, upitat će Tvorac, a sva stvorenja će odgovoriti da nisu nikad čuli ništa ljepše od Davudovog Zebura. Potom će Allah pozvati Muhammeda, a.s., da uči Kur’an. I opet će upitati sve prisutne jesu li čuli išta ljepše. Odgovorit će da nikad nisu čuli ništa ljepše od Kur’ana koji bude učio Muhammed, a. s.

A onda će sam Allah učiti Svoj Kur’an. Prisutni će slušati Neizrecivo.

Jednom prilikom El-Velid b. El-Mugire došao je kod Božijeg Poslanika, neka je na njega Allahov mir i blagoslov, pa mu Poslanik poče učiti Kur’an. To se El-Mugiru duboko dojmilo, pa je omekšao i raznježio se prema Poslaniku.

Čuvši za to, Ebu Džehl mu je odmah došao i rekao: „Amidža, tvoji ljudi su se dogovorili i skupili nešto novca da ti daju. Otiđi kod Muhammeda i zamoli ga da odustane od toga što radi!“ Na to je El-Velid rekao: „Kurejševići znaju da sam ja među najbogatijim.“ „Onda nešto reci da čuje svijet kako osuđuješ i mrziš“, rekao je Ebu Džehl.

„ A šta da kažem?“,odgovorio je El-Velid. „Tako mi Allaha, među vama nema niko ko od mene bolje poznaje poeziju, ni redžez, ni kasidu, ni ono što su spjevali pjesnici, ni što se pripisuje džinima. Tako mi Allaha, ono što govori on, ne liči ničemu od navedenog. Tako mi Allaha, u njegovim riječima ima nešto slatko, a na njemu ljupkost što plijeni. Stoji iza govornice koja blista od dna do vrha. Njegove riječi nadmašuju sve, a njih ništa. One pred sobom ruše sve na što naiđu…“

Vjerovjesnička načela

Predanje kaže da je jednom hazreti Alija, r.a., upitao Božijeg Poslanika, a.s., koja su njegova moralna načela, a on mu je odgovorio: „Spoznaja je moje bogatstvo, razum mi je osnov vjere, a ljubav oslonište. Čežnja me uzdiže, sjećanje na Allaha je moj razgovor, a pouzdanje u Njega je moje blago. Tuga je moj drug, znanje mi je oružje, a strpljenje je moj štit. Umjerenost je moje zadovoljstvo, skromnost mi je ponos, a odricanje od uživanja je moj zanat. Čvrsto vjerovanje je moja snaga, a poslušnost vrlina. Borba mi je navika, istina je moja odbrana, a u namazu osjećam najvišu radost.“

Jedan drugi hadis prenosi Poslanikov odgovor na pitanje šta poništava čovjekova dobra djela? On glasi: „Ogovaranje, tvrdoglavost, neumjerna ljubav prema dunjalučkom životu, pomanjkanje stida, pretrejarana nada i stalna nepravednost.“

Nemoj olahko doviti za bogatstvo

U jednom hadisu-kudsijji stoji: “Uistinu, među robovima Mojim ima onih za koje je samo dobro da budu bogati. Kad bih ih učinio siromašnim, učinio bih da im propadne vjerovanje. A uistinu, od robova Mojih ima i onih za koje je dobro samo da budu siromašni. Kad bih ih bogatim učinio, učinio bih da im propadne vjerovanje”.

Poznat nam je slučaj ashaba koji je bio siromašan, ali je bio redovan u džamiji, primjer pravog muslimana. Tražio je od Poslanika, a.s., da dovi za njega kako bi postao bogat. Poslanik, a.s., ga je upozoravao da to nije dobro za njega. Ipak, insistirajući na tome Poslanik, a.s. je učinio dovu i čovjek se ubrzo od malog broja ovaca obogatio. Nije više bio redovan u džamiji, dolazio je samo na džume, a uskoro je odbio davati i zekat na ovce. Tako je prešao put od siromašnog vjernika do bogatog nezahvalnika.

Uzvišeni Gospodar najbolje zna šta je za nas dobro, stoga prvo se u obraćanju Gospodaru trebamo zahvaliti na stanju u kojem se nalazimo te onda doviti da ga, ako nismo zadovoljni s njim, promjeni, ali onako kako je najbolje za nas, prisjećajući se ajeta, poput: “A kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali on daje s mjerom, onoliko koliko hoće! I zaista On dobro poznaje i vidi robove Svoje”. (Eš-Šura, 27).Stoga, Allah, dž.š. nas najbolje poznaje i umjesto dove da budemo bogati dovimo da nam Allah, dž.š., da ono što je je najbolje za nas, ali ako, ipak, upućujemo dovu za bogatstvo neka bude popraćena riječima “da to bogatstvo bude za nas dobro i put približavanja Tebi, a ne iskušenje i put udaljavanja od Tebe”.

Musaova uvjerenost

Kada je Musa, a. s., izvodio svoj narod iz ropstva kod egipatskih faraona, došli su do tačke kada su iza sebe imali silnika s vojskom, a ispred sebe prepreku – more.

Tada su među njegovim narodom zavladali strah, panika i očaj, jer su se našli u bezizlaznoj situaciji.

Musa, a. s., tada im reče: “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati!”

I pored toga što je pred njim bila velika prepreka (more), a iza njega najmoćniji čovjek svog doba, spreman uništiti ga, Musa, a. s., nije se dao pokolebati: nije sumnjao u Božiju milost i Božiju pomoć.

Svoj optimizam u pozitivan ishod onoga što je snašlo njega i njegov narod crpio je iz čvrstog uvjerenja da Allah ne ostavlja i ne zaboravlja Sebi odane, i da će sigurno ukazati na put spasa onima koji se na Njega istinski oslanjaju.

A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onom koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. (Et-Talak, 2-3.)

Najbolji ‘itikaf

Ibn ‘Abbas (r.a.) pripovijeda kako je jedne prilike, dok je on bio u i’tikafu u Džamiji Allahovoga Poslanika (s.a.v.s.), došao jedan čovjek, poselamio ga i sjeo. Ibn ‘Abbas mu je rekao: – O, čovječe, ja vidim da si ti tužan i zabrinut. – Čovjek mu je odgovorio: – Jeste, tako je. O, sine amidže Božijeg Poslanika (s.a.v.s.), ja sam zaista u tegobi jer imam hakk (obavezu) prema jednom čovjeku, a tako mi hurmeta Vlasnika ovoga kabura (tj. Resulullaha, s.a.v.s..), nisam u mogućnosti da taj hakk vratim!- Ibn ‘Abbas je upitao: – Mogu li ja u tvoje ime posredovati kod toga čovjeka? – Čovjek je na to rekao: -Ukoliko želiš, posreduj! Ibn ‘Abbas je obuo svoje papuče i otišao iz džamije.

Kad je ovo vidio, čovjek ga je upitao: – A ti si zaboravio da si u i’tikafu?- Ibn ‘Abbas, napunivši oči suzama, na to reče: – Ne, nisam zaboravio, nego, ja sam čuo Vlasnika ovoga kabura (s.a.v.s.) – a to mi je i sad u sjećanju – kada kaže: „Ko god krene na put da bi pomogao svome bratu koji je u nevolji, pa ga riješi te nevolje, to mu je bolje nego da u i’tikafu provede deset godina, a ko god u i’tikafu bude jedan dan (radi Allahovoga rizāluka), Allah (dž.š.) će između njega i džehennemske vatre postaviti tri hendeka, a razdaljina između svakog od njih bit će veća nego što je između nebesa i Zemlje.“

Umjerenost u jelu

U jednom haberu stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., gladovao i kad to nije bilo neophodno, tj. dobrovoljno je to činio. U tom pogledu Alejhisselam veli: „Uzvišeni Allah melekima hvali onoga ko malo jede i pije na dunjaluku. Uzvišeni Allah govori: ‘Pogledajte Moga roba, Ja sam ga stavio na kušnju hranom i pićem na dunjaluku, a on se strpio i ostavio ih! Budite svjedocima, o meleki, da neće biti nijednog obroka koji on ostavi a da mu ga Ja neću zamijeniti deredžama u Džennetu!’ “

Alejhisselam veli i ovo: „Nemojte umrtvljivati svoja srca s mnogo jela i pića, jer srce je poput usjeva koje bude uništen ako se na njeg sruči previše vode!“

Ebu Hurejre, r.a., kazuje: „Bila me je pogodila golema nevolja. Susreo sam Omera ibn Hattaba, r.a., i zatražio od njega da mi prouči jedan ajet iz Allahove Knjige. On je ušao u svoju kuću i proučio mi ga. Krenuo sam i dalje i nedaleko, usljed iscrpljenosti i gladi, srušio sam se licem na zemlju. Iznenada, ugledao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je stajao više moje glave. Pozvao me: „Ebu Hurejre!“ „Odazivam ti se, Allahov Poslaniče, uvijek spreman!“, rekao sam. Uzeo me za ruku i podigao. Znao je šta je sa mnom, pa me poveo svojoj kući. Naredio je da mi se donese veća zdjela mlijeka iz koje sam se napio.“

Rasprave

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Onaj ko se ostavi rasprave, iako je u pravu, bit će mu sagrađena kuća u najvišem Džennetu. A i onaj ko se ostavi rasprave, zato što je u krivu, bit će mu sagrađena kuća u donjem dijelu Dženneta.“

Omer, r.a., kaže: „Nemojte stjecati znanje zbog tri stvari: da njime raspravljate, da se njime uzdižete i da se pokazujete učenim pred drugima! A nemojte izostaviti stjecanje znanja zbog tri stvari: stida za njegovim traganjem, odricanja od ovog svijeta i zadovoljstva znanjem.“

Aiša, r.a., veli da je Allahov Poslanik rekao: „Doista, najomraženiji ljudi kod Allaha jesu zagrižene svađalice.“

Tajna

Poslanik, s.a.v.s., izričito kaže: „Vaši međusobni razgovori jesu emanet.“

El-Hasan je rekao: „Izdaja je da pričaš o tajni svoga brata.! Čuvaj se onoga koji ti prenosi tuđi govor, jer će i drugom prenijeti tvoj govor.“

Prenosi se da je Muavija povjerio tajnu el-Velidu b. Utbi, koji je, onda, rekao svome ocu:“Oče moj! Vladar pravovjernih povjerio mi je jednu tajnu i ne vidim da od tebe trebam sakrivati ono što drugi neće saznati!“

Otac mu reče: „Ne kazuj mi je, jer onaj ko sakrije neku tajnu, to je njegov izbor, a ako je ispriča, i to je njegov izbor!“ El-Velid onda reče: “Tako sam postupio, oče, ali zar ovo ne spada u stvar između čovjeka i njegovog oca?“ „Ne, sine moj, tako mi Allaha, volio bih da svoj jezik ne poniziš pričajuči povjerljive stvari!“, odgovori otac. „Otišao sam, poslije ovoga“, veli el-Velid, „Muaviji i izvijestio ga ovome, pa je on rekao: ‘O Velide, tvoj te je otac oslobodio od ropstva grijeha, jer je objelodaniti tajnu izdaja!’ “

Islamskazajednica.ba