Ramazan je vrijeme promjene

Autor: Dr. hafiz Mevludin Dizdarević

Mislim da su ramazan i ustanove vezane za ramazan najintimnije povezane s razvijanjem ahlaka kao fundamenta vjerničkog življenja, zato je ramazan najbolje vrijeme za moralni preporod čovjeka.

Mjesec ramazan je mjesec u kojem su kapije nebesa širom otvorene, u kojem Stvoritelj izravno poziva ljude na dijalog i obraćanje.

– Puno tinte je potrošeno i puno riječi iskazano o mnogobrojnim dimenzijama ramazana. Međutim, držim da je primarna dimenzija ramazana ona moralna, tj. opredjeljenje ramazana da nas učini boljim ljudima, etičnim osobama, da nas ramazan oplemeni i promijeni kao ljude.

Ramazan ima zadatak da nas uljudi, pod čim mislim na činjenicu da je temeljna ljudska odlika upravo ahlak.

– Po ahlaku mi smo ljudi, a ne po iću i piću, hranjenju i varenju, i to je najvažniji kvalitet koji ramazan treba da proizvede kod vjernika.

O moralnoj dimenziji vjere treba uvijek govoriti, ali osobito danas.

– Zašto danas? Zato što svi svjedočimo stanovitu krizu morala, krizu prave vjere kao vlastitog doživljaja svetog. Mislim da su upravu oni koji tvrde da danas imamo višak religije kao vanjske manifestacije vjere, a manjak vlastite intimne pobožnosti koju određujemo vjerom.

Svjedočimo da je religija prisutna u javnom prostoru, ali da je obaveza vjernika da budu samokritični i da postave pitanje o kvaliteti svoje vjere.

– Da li to znači da smo postali bolje društvo, s manje lopovluka, alkohola, kocke, laži i potvore? Mi živimo vrijeme instant pobožnosti, užurbanosti, površnosti i pojednostavljenju svega. Da li su muslimani oni u koje se ima povjerenje i imaju li muslimani povjerenje jedni u druge. Nekada je vjernička riječ bila kao u kamenu uklesana, a danas niko nikome ne vjeruje i to s pravom. Nekada je za dogovor bilo dovoljno rukovanje. Danas nije dovoljan ni potpis, ni advokat, nego garancija notara, i opet strahuj da te ne prevari. Simboli vjere nisu se bagatelisali i prodavali kao jeftina roba. Ako ćemo biti pošteni i pred Bogom i pred ljudima, morat ćemo priznati da je tako. Bit vjere nije toliko u kritici, koliko u samokritici.

– Bit vjere nije u okrenutosti drugom, koliko u zagledanosti u zdenac vlastite duše i ličnog djelovanja. Bit morala je u pravilima koja se na sve istovjetno primjenjuju. Moral je univerzalan ili nije moral, nego lažni moral ili još gore, hipokrizija i licemjerje. Dvoličnost je nešto što lahko primjećujemo kod drugih, ali jako teško kod sebe. Sebi smo advokati, a drugima tužioci.

Post razvija osjećaj empatije, kao presudno svojstvo za etičko ponašanje.

– Ko nije u stanju osjećati patnju onoga ko je gladan, ko je bolestan, taj ne može biti ni moralan. Bezosjećajnost, nemilosrdnost, osobine su koje kao svoju neminovnost proizvode nemoralno ponašanje. A post upravo razvija suprotno od toga. Da bismo došli do empatije valja ti ući u cipele onoga ko pati, osjetiti barem malo onog što on osjeća.

Post ima zadaću i da razvije iskrenost u djelu i odsustvo dvoličnog ponašanja.

– Dvojni moral, jedan za kuću drugi za prikuću, jedno ponašanje u javnosti drugo u samoći, najmanje je zastupljeno u postu. Moguće je klanjati zbog drugoga, ići na hadž zbog titule hadžije, ali postiti je iznimno teško zbog drugoga. Zato postimo najviše zbog sebe. I kad sve to uradimo, valja znati da bit vjere nije u tome da budemo bezgrešni, što je nemoguće. Mi nismo meleki i nismo stvoreni za bezgrešnost, već za kajanje. Bit vjere je u tome da stalno težimo ka tome da budemo čišći i time bliži Stvoritelju svjetova.

Preporod.info