PRVA ČOVJEKOVA ZAPOVIJED BOGU

PRVA ČOVJEKOVA ZAPOVIJED BOGU

Autor: Enes Karić  Avgust 07, 2018

Kurʼān posvjedočuje da nije samo Bog taj koji zapovijeda čovjeku (npr. Deset Zapovijedi), već i čovjek jeste taj koji “zapovijeda“ Bogu!

Ovo je zanimljiva spoznaja i njome su se, odvažno i hrabro, bavili mistički komenta(to)ri Kurʼāna.

Znaju ljudi koji se bave svetim knjigama, i koji se pokušavaju natkučiti nad vječne istine u njima, da se na stranicama tih knjiga ponekada nalaze obraćanja Bogu u trećem licu, ili naprosto govor o Bogu u trećem licu. Filozofi i teozofi su te dionice svetih knjiga prozvali kazivanjima o, prividno, Odsutnom Bogu (Deus Absconditus). Tu su, dakako, i kazivanja svetih knjiga koje na svojim stranicama govore o Prisutnom Bogu, Njemu se čovječanstvo obraća u drugom licu, kao dragom sagovorniku.

U krajnjemu, načini takvih diskursa o Bogu raspoznaju se samo “ovamo“, na “našoj ljudskoj strani“. Bog je Apsolut, on ne podliježe ljudskim ograničenjima i relativiziranjima kakva su odsutnost, daljina, distanca, mjesto, i sl.

Ovo rečeno sve od praskozorja islama znaju i komentatori Kurʼāna. Ima stranica Kurʼāna gdje Bog kaže “Ja“ (usp. 20:12-14), i gdje se diskurs vidi u, gramatički gledano, prvom licu. Ima stranica Kurʼāna gdje Bog razgovara sa čovjekom, a i čovjek sa Bogom, tu se Bog, gramatički gledano, pomalja u drugom licu. Napokon, opet gledano gramatički, imamo i velikih dionica Kurʼāna gdje se o Bogu govori u trećem licu.

Sve je to i zato jer je moć jezika i govora svete knjige Kurʼāna velika, u neku ruku mi smo tim govorom obuhvaćeni na sličan način na koji su i stanovnici okeana obuhvaćeni njegovim nesagledivim prostranstvima.

Zanimljivo je ovom prilikom osloviti jedno važno pitanje – rekli bismo: jednu važnu dionicu Kurʼāna – onu gdje čovjek “zapovijeda“ Bogu, gdje čovjek “naređuje“ Bogu ovo ili ono… Dakako, zanimljivo je kroz Kurʼān pratiti te čovjekove zapovijedi Bogu (o nekoliko njih će biti riječi u drugim esejima).

Sada je važno da se pozabavimo Prvom Zapovijedi koju ljudski dvonožac saopćava Bogu. U kurʼānskoj Prolegomeni zvanoj al-Fātiḥa (sura Prva, ili ona “kojom se otvara Kurʼān“) nalazi se ova Prva Čovjekova Zapovijed kazana dragome Bogu. Ta Zapovijed kazana je u obliku jednoga imperativnog prototipa – dat je veoma jasno:

– Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Slijedimo li Kurʼān njegovim knjiškim redoslijedom, to je Čovjekova Prva Zapovijed upućena Bogu. Praktički, ovom čovjekovom Zapovijedi prva kurʼānska sura al-Fātiḥa dijeli se, ili se razlama, na dva dijela. Prvi dio je od Boga objavljeni Božanski Prolog Bogu (njega izgovara čovjek):

U ime Boga, Svemilosnog, Samilosnog!

Hvala Bogu, Gospodaru svjetova,

Svemilosnom, Samilosnom,

Vladaru Dana Sudnjega!

Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.

(Al-Fātiḥa, 1:1-4)

Drugi dio Prve kurʼānske sure Al-Fātiḥe (1:5) počinje od Boga objavljenom izravnom Čovjekovom Zapovijedi kazanom Bogu:

– Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Kako jasno vidimo, prvi dio Prve sure Kurʼāna čovjek izgovara krotko, ponizno, prihvatanjem. I sve to kazano je kao da se govori o, prividno, “Odsutnom Bogu“. A onda, u drugom dijelu ove sure dolazi do čovjekove inicijative. Kao da je čovjek, sa svoje strane, primijetio da i on, ljudski dvonožac, postoji! I da i on može Boga osloviti, štaviše – zapovjediti Mu! I on, čovjek, može se i treba osoviti na svoje noge i na svoju volju, i glasno zazvati dragoga Stvoritelja:

– Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Dolaze ove riječi u al-Fātiḥi, najednom, rekli bismo – iznenada! Slijedi obraćanje Bogu, u drugom licu, u upravnom govoru. Čovjek traži uputu na Pravi Put. Ali i sam Bog traži da Mu čovjek baš to “zapovjedi“.

A kad je Pravi Put posrijedi, preliminarno se može reći da sva druga poglavlja Kurʼāna, nakon Prve sure al-Fātiḥe, izlažu smisao, značenje i svrhu Pravoga Puta. Kao i to kako su njime hodili, ili se na njemu pokliznuli, znameniti pojedinci čovječanstva, ali i narodi, pokoljenja, naraštaji, drevne civilizacije…

Te civilizacije, naraštaji, pokoljenja, narodi i pojedinci – nestali su. Pravi Put je ostao, a ostala je i potreba za onim čovjekovim imperativom Bogu:

– Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Sa ove stranice Kurʼāna jasno se raspoznaje potreba deriviranja kulture jedne svojevrsne verbalne komunikacije između čovjeka i Boga. Mnoge stranice Kurʼāna u tome nam mogu biti od velike pomoći.

(…)

preporod.com