Propisi o zekatu

Propisi o zekatu

28/05/2018 – Autor: Abdul-Hamid Mahmud Tuhmaz

Definicija zekata

Riječ zekat u arapskom jeziku ima značenje rast i čistoća. Ova dva značenja su prisutna u terminološkom značenju riječi „zekat“ koje ona ima u Šerijatu. Zekat čisti od grijeha osobu koja ga izdvaja. Takoder, čisti dušu od ružnog svojstva – škrtosti. Zbog ovih karakteristika, zekat nije bio stavljan u obavezu Allahovim poslanicima a.s., jer su oni bili sačuvani od škrtosti. Davanje zekata uzrokuje napredak i rast imovine, s obzirom na to da se dolazi do transfera jednog dijela imovine u posjed siromašnih i potrebnih. To dovodi do jedne vrste osvježenja u ekonomiji i razvoja trgovine. Allah dž.š. kaže: “Štogod vi udijelite, On će to nadoknaditi.”

A u hadisu se kaže: “Davanje zekata neće nikada umanjiti imetak.” (Navodi ga Taberani u Evsatu, i Haraiti u Mekarimul-ahlaki, od Ummu Seleme r.a. koja prenosi od Ebu Musa’a r.a.)

Nije obaveza davati zekat na onu imovinu koja se ne uvećava, ili za koju ne postoji tendencija da će biti unaprijeđena, kao što ćemo i izložiti kasnije.

U terminološkom značenju, zekat je stavljanje u posjed jednog određenog dijela imovine siromašnom muslimanu, kojem je potrebna. To podrazumijeva prestanak bilo kakvog korištenja od strane osobe koja ga daje, i to u ime Allaha dž.š.

Da bi se nešto smatralo zekatom, nije dovoljno dopustiti korištenje imovinom, jer se time ne ostvaruje davanje koje se spominje u riječima Uzvišenog: “I dajite zekat.”

Tako, ako bi neko nahranio siroče, imajući namjeru da mu to bude zekat, neće se ubrajati u zekat, osim ako mu je preda u posjed. Jer, predajući mu hranu, uz nijet da daje zekat, osoba je koristi kao svoju imovinu, za razliku od situacije kada davalac dozvoli da primalac jede hranu i ne stavi mu je na raspolaganje i posjed.

 

Mjesto i uloga zekata u islamu

Zekat je treći od temelja vjere islama koji su spomenuti u vjerodostojnom hadisu, a koji glasi: “Islam se temelji na pet stvari…”

Obaveza davanja zekata je ustanovljena Kur’anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. Allah dž.š. spominje zekat uporedo s namazom u velikom broju ajeta. Allahovom dž.š. Poslaniku a.s. je davana zakletva da će se ova obaveza izvršavati. Od Džerira ibn Abdullaha r.a. se prenosi da je rekao: „Dao sam zakletvu Poslaniku a.s. da du obavljati namaz, davati zekat i upućivati savjete svakom muslimanu.“(Buharijin Sahih, u poglavlju o zekatu 1401.)

Ebu Bekr je poveo borbu protiv onih koji su uskratili davanje zekata, a za taj svoj postupak je uzeo kao argument riječi Allahovog Poslanika a.s.: “Zaista se pravo na život i imovinu zasniva na izvršenju obaveza, a obaveza koja se nalazi u imovini je zekat.” (Fethul-bari, 3/263.)

Od Ebu Hurejre (r.a.) se prenosi da je rekao: „Nakon smrti Allahovog Poslanika a.s. hilafet je preuzeo Ebu Bekr r.a. Neki Arabljani su se vratili u ncvjerovanjer. Omer r.a. je upitao Ebu Bekra: “Kako ćeš povesti rat protiv ljudi, kada je poznato da je Allahov Poslanik a.s. rekao: Naređeno mi je da se borim sve dok ljudi ne izgovore: La ilahe illellah. Pa ko izgovori te riječi njegova imovina i život će biti zaštićeni osim u slučaju da učini kakav delikt koji ugrožava njegov život i imovinu, a konačan sud je kod Allaha dž.š.”

Ebu Bekr je odgovorio: “Tako mi Allaha, borit ću se protiv onih koji su napravili razliku između namaza i zekata. Zaista je zekat pravo koje se nalazi u imovini. Kada bi mi uskratili davanje samo jednog malog bravčeta koje su davali na ime zekata u vrijeme Poslanika a.s., ja bih poveo bitku protiv njih, zbog te utaje.” Omer r.a. je poslije toga rekao: “Tako mi Allaha, to nije ništa drugo osim Allahova uputa koja je raširila grudi Ebu Bekra r.a. i znao sam da je to istina.“ (Buharijin sahih u poglavlju o zekatu, 1399-1400.)

Obaveza zekata je kategorična. Onaj ko je zaniječe je nevjernik. Zekat je propisan druge godine poslije Hidžre prije nego što je naređen post ramazana. To je, poslije namaza, najvredniji ibadet. Grijeh onoga ko ne daje zekat je veliki, čak toliki da je imam Buharija rezervisao posebno poglavlje u svome Sahihu, u Knjizi o zekatu, pod nazivom Poglavlje o grijehu onoga koji ne daje zekat i riječima Uzvišenog Allaha dž.š.:

Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju. Na Dan kad se ono bude u vatri džehennemskoj usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što stegomilali!” (Sura Et-Tevbe, 34-35)

Zatim je naveo u ovom poglavlju, sa svojim lancem prenosilaca koji seže do Ebu Hurejre r.a., da je Poslanik a.s. rekao: “Napast će deve na svoga vlasnika, krupnije nego što su bile, ako ne bude na njih davao zekat, gazeći ga svojim papcima. Napast će bravčad na svog vlasnika, krupnija nego što su bila, ako ne bude na njih davao zekat, gazeći ga svojim papcima i bodući ga svojim rogovima. Zatim je rekao: Jedno od njihovih prava jeste da se muzu kod vode. Zatim je rekao: Neka mi niko ne dolazi na Sudnjem danu, noseći ovcu na svojim plećima, koja će blejati, dozivajući me: „O Muhammede!“ Ja ću reći: Ja ti ništa ne mogu pomoći, već sam te obavijestio. Neka mi niko ne dolazi na Sudnjem danu, noseći devu za vratom, koja će ričati, dozivajući me: „Muhammede!“ Ja ću mu odgovoriti: Ja ti ništa ne mogu pomoći, već sam te upozorio.”

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „Kome Allah dž.š. da imetak, pa ne daje zekat iz tog imetka, on će mu doći na Sudnjem danu u liku zmije otrovnice sa dvije crne tačke iznad očiju, koja će se omotati oko njega, stežući ga, a zatim će ga ščepati za vilice, govoreći mu: “Ja sam tvoj imetak, ja sam tvoje blago!“ Potom je proučio riječi Uzvišenog Allaha: “Neka oni koji škrtare u onom što im Allah iz obilja Svoga daje nikako ne misle da je to dobro za njih; ne to je zlo za njih. Na Sudnjem danu bit će im o vratu obješeno ono čime su škrtarili, a Allah će nebesa i Zemlju naslijediti; Allah dobro zna ono što radite.” (Buharijin Sahih, dva hadisa o zekatu 1402. i 1403. Ajet je iz sure Alu Imran, 180)

 Zašto je propisan zekat

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu’edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Treba istaći to da se, nakon što je došlo do materijalnog napretka u vrijeme Osmana r.a., došlo do uvjerenja da postoji određena neprijatnost za posjednike imovine u provjeri njene količine. Vlast im je dala slobodu u izvršenju ove obaveze, s obzirom na to da se u tome vidjela određena dobrobit.

Učenjaci su saglasni da pravo ovlaštene osobe nije prestalo samim uzimanjem zekata i zadovoljenjem njegove potražnje. Kada bi vladar saznao da stanovništvo nekog mjesta ne daje zekat, on će ga zatražiti od njih i prisilit će ih da ga daju.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.) Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Činjenice zbog kojih zekat nije obavezan

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzutpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana.( Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuđoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu.“ (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi „tajjib“ jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Onaj koji daje sadaku iz imovine koja je sigurno haram čini kufr, nevjerovanje. Ako bi siromah znao da je imovina haram i učio dovu za onoga ko je dao, a ovaj aminao, počinili bi kufr zajedno. Treba da je istovjetan propis i kada bi onaj koji amina bio treće lice, niti onaj koji daje, a niti onaj kome se daje. Većina ljudi ne poznaje ovaj propis, te ima onih koji, ne znajući ovaj stav, čine ovakve radnje. Nadati se nagradi, tamo gdje su očigledna odgovornost i kazna, spada u nevjerovanjej. (Reddul-muhtar, II/26)

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu navodi hadis koji prenosi Ikrime: U biserima i draguljima nema davanja zekata osim ako su trgovačka roba. A ako su namijenjeni trgovini, tada se daje na njih zekat. Bejheki navodi predaju čiji je lanac

prenosilaca prekinut, da je Alija r.a. rekao: „Nema zekata u biserima.“ Ibn Kudame u Mugniju kaže: „Nema zekata na ono što se vadi iz mora kao što su biseri, merdžani, amber i sl.“ Ovako nešto se prenosi i od Ibn Abbasa, a isto shvatanje zastupa i Omer ibn Abdul­-Aziz, Ata‘, Malik, Sevri, Šafija, Ebu Hanife i drugi.“ (Pogledaj: I`laus-sunen, IX/62)

Uvjetuje se da u ovakvoj imovini postoji nijjet da će se njome trgovati u trenutku kupovine. Trgovina je sticanje imovine imovinom putem kupovine, iznajmljivanja, traženja zajma. Zlato, srebro i stoka su imovina koja se plodi i u kojoj je obaveza davanja zekata iz kojih god ih razloga čovjek nabavi, kao što smo to i vidjeli.

Kada bi neko zanijetio da trguje, ali tek nakon sklapanja ugovora, ili kupio nešto da to zadrži za sebe, s namjerom da, ako bi imao dobru zaradu, to proda, nema zekata u takvoj imovini. Primjer za to je kada bi neko imao namjeru da trguje onim što nađe od prinosa na svojoj zemlji. Nema zekata u tome sve dok to ne proda i ne pridoda novac, dobiven za to, novcu koji je stekao trgovinom. Obaveza zekata spada s one osobe kojoj imovina bude upropaštena nakon proteka godine, bez obzira na to da li je bila u prilici dati zekat ili ne, jer je zekat obaveza koju treba izvršiti s raspoloživim dijelom. A to je imovina koja se uvećava, ili koju je moguće uvećati, kao što, je naprijed rečeno. Obaveza koja proističe iz raspoloživog dijela ne može postojati ako se njime ne raspolaže. Ali, ako osoba potroši tu imovinu, sa nje neće spasti obaveza davanja zekata. (Pogledaj: Reddul-muhtar, II/74)

Davanje zekata

Oni koji imaju obavezu davanja zekata dužni su je i ispuniti, izvršavajući Allahovu (dž.š.) naredbu: “I dajite zekat!”

Da bi davanje zekata postalo obaveza, uvjetuje se prolazak jedne godine, od momenta kada se u nečijem potpunom posjedu nalazi imovina količine nisaba, kao što smo naprijed vidjeli. Uvjet je, također, da nisab bude potpun, i na početku i na kraju godine. Bit će govora da prolazak perioda od jedne godine nije uvjet kod zekata na poljoprivredne prinose. Uvjet za ispravnost zekata jeste nijjet prilikom ispunjavanja ove obaveze, kao što je kod svih ostalih ibadeta. Dovoljan je i nijjet prilikom odvajanja dijela imovine koji se daje kao zekat, jer se izdvajanje zekata ne čini odjednom, pa je teško svaki puta donositi nijjet kod svakog davanja svakom pojedinom siromahu, ali ne i kada se daje ovlaštenoj osobi. Ako bi neko dao zekat bez nijjeta, a naknadno zanijjetio da to bude zekat, nijjet de biti ispravan, ako imovina još uvijek bude u posjedu siromaha, što ne vrijedi ako je imovina već potrošena. Nijjet će važiti, ako je imovina u posjedu siromaha, pa makar i nekoliko dana kasnije. (Reddul-muhtar, II/11) Ako bi izjavio siromahu da mu daje poklon, a zanijetio da je to davanje na ime zekata, bilo bi ispravno.

Ako bi opunomoćenik dao svoje novce na ime zekata s namjerom da ih kasnije vrati iz imovine osobe koja mu je dala punomoć, bit će to punovažno ako postoje novci osobe koja ga je opunomoćila. Opunomoćenik može dati zekat svome siromašnom punoljetnom djetetu, ako osoba koja ga je opunomoćila da dadne zekat nije oporučila davanje određenoj osobi. Također, on može usmjeriti zekat i svojoj siromašnoj ženi, ali ne i sebi, osim ako mu nije kazano: „Usmjeri zekat kome hoćeš!“ (El-Hedijjetul-`ala’ijje)

Osoba koja je obavezna dati zekat neće izaći izvan okvira šerijatskih propisa tako što će odstraniti imetak na koji treba dati zekat, osim da ga dadne onima koji imaju pravo na njega. Ako bi se zagubila imovina, obaveza zekata bi ostala, a ako bi davalac umro, njegovi nasljednici će dati umjesto njega.

Izvršenje zekata je dužnost koja se mora odmah izvršiti i ne smije se odlagati za vrijeme u kojem se može izvršiti. Kada neko ne bi dao zekat sve do prolaska dvije godine, učinio bi loše djelo i grijeh, jer je suština u tome da se usmjeri siromahu, kako bi zadovoljio neke svoje potrebe. Stoga je zekat obaveza s kojom se mora požuriti. Kada ne bi bila dužnost koja se mora izvršiti bez odlaganja, ne bi postigla svoj efekat.

S obzirom na to da je dužnost davanja zekata vezana za životnu dob, računat će se da ju je obaveznik izvršio, kada god da to učini, ali ima obavezu da se pokaje za odlaganje izvršenja. Ako ne izvrši ovu obavezu sve do kraja života, vrijeme za izvršenje se skraćuje, te mora požuriti čim prije može, postupajući prema naredbi Uzvišenog Allaha dž.š.: “I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekome od vas smrt dođe, pa da onda rekne: „Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!“ Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite.” (Sura El-Munafikun, 10-11)

Ako bi neko odgodio izvršenje obaveze zekata i ne dao ga sve dok se ne razboli, a onda htjedne pozajmiti novac za izvršnje ove obaveze, bolje je da pozajmi novac i izvrši ovu obavezu, ako bude siguran da može vratiti dug. U protivnom, neće to učiniti, jer je potraživanje zajmodavca prioritetnije.

Ako bi osoba koja ima nisab htjela unaprijed dati zekat za nekoliko godina, može to učiniti. Ako bi posjedovala manji iznos od nisaba, pa dala unaprijed pet novčanica iz dvije stotine, a godina se završila sa dvije stotine, to davanje ne bi bilo dozvoljeno. Tu su još dva uvjeta: da se ne istopi nisab u toku godine i da bude potpun na kraju godine. Kada bi neko posjedovao tri stotine dirhema, a platio dvije stotine za narednih dvadest godina, bit će mu ispravno davanje. Ako plati spomenutu stotinu na ime dvije stotine dirhema i za devetnaest nisaba koji će se ostvariti, pa mu se i ostvare u toj godini, bit će punovažno. Ali, ako se ostvare tek u narednoj godini, moraju se izdvojiti nova sredstva na ime zekata. Nije nepoznato da je bolje ne davati zekat unaprijed zbog neslaganja učenjaka u ovom pitanju.

Zekat na stoku

Es-saime je arapski izraz koji označava stoku koja se hrani dozvoljenom ispašom tokom većeg dijela godine, s ciljem muže i rasplodnje. Ako bi se držala na ispaši s ciljem trgovanja njome, tada se na nju daje zekat kao na trgovačku robu. Ako bi je neko tovio pola godine, ne bi se računala u stoku koja se napasa.

Zekat na stoku i trgovačku robu se razlikuju po količini i uvjetima.

Ne može se računati prolazak godine tako što će se ona upotpuniti drugom kategorijom stoke u odnosu na onu s kojom je početa godina. Ako bi kupio stoku s namjerom da njome trguje, zatim se odluči da je hrani na ispaši, računat će početak godine od onog momenta kada je učinio promjenu namjene stoke, iz trgovačke robe u stoku koja se napasa. Ako bi je prodao prije završetka godine za dirheme ili za drugu stoku koja se napasa, priključit će svotu koju dobije vrsti, pa će tako dodati dirheme dirhemima, a stoku sastaviti sa stokom. (Reddul-muhtar, II/16) U stoku koja se napasa spadaju deve, krave i bravi.

Količina zekata koji se daje na stoku

Za deve nisab je pet deva, na koje se daje jedna ovca na ime zekata. Kada broj deva dostigne deset, dat će se dvije na ime zekata, a zatim na svakih pet deva jedna ovca, sve dok broj deva ne dostigne dvadeset i pet. Kod ovaca se uvjetuje da su napunile jednu godinu, bez obzira na to da li se radilo o mužjaku ili ženki. Sve što je između dvije količine nisaba neće se uzimati u obzir i to je oprošteno od strane Uzvišenog Zakonodavca, koji nije propisao ništa u tom višku.

U hadisu kojeg prenosi Enes r.a. se navodi da mu je Ebu Bekr r.a. napisao ovo pismo kada ga je slao u Bahrejn: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je obavezno davanje zekata, koje je Allahov Poslanik a.s) stavio u dužnost muslimanima i koje je naredio svome izaslaniku. Pa, od kojeg muslimana bude zatraženo da je izvrši onako kako je propisano, neka to ispuni. Od koga bude zatraženo više od toga, neka ne daje. U dvadeset i četiri deve i sve što je manje, za svakih pet deva, daje se jedna ovca. Kada se ovaj broj upotpuni na dvadeset i pet, pa sve do tridest i pet, obaveza je dati na ime zekata jednogodišnju devu, kojoj je nastala druga godina života. Kada broj deva bude iznosio tridest i šest do četrdest i pet, obaveza je na ime zekata dati jednu dvogodišnju ženku kojoj je nastala treća godina. Kada broj deva bude od četrdeset i šest do šezdeset, obaveza je na ime zekata dati jednu trogodišnju devu, koja je prispjela za parenje s mužjakom. Kada broj deva dostigne od šezdeset i jedne do sedamdest i pet, obaveza je dati jednu četverogodišnju, koja je ušla u petu godinu. Kada broj deva bude od šezdeset i sedam pa sve do devedeset, obaveza je dati dvije dvogodišnje deve koje su ušle u treću godinu. Kada broj deva bude od devedeset i jedne do stotinu i dvadeset, obaveza je na ime zekata dati dvije trogodišnje deve, koje su prispjele za parenje s mužjakom. Kada se taj broj poveća iznad stotinu i dvadeset u svakih četrdeset deva će se dati deva koja je ušla u treću godinu, a u svakih pedeset obaveza je dati jednu trogodišnju devu koja je ušla u četvrtu godinu. Ko ne bude imao više od četiri deve, u toj količini nema nikakve obaveze, izuzev ako njihov vlasnik hoće dobrovoljno nešto da dadne. Kada broj deva dostigne pet, tada će se dati jedna ovca na ime zekata.

Zekat na bravčad je obavezan kada su na ispaši. Kada ih bude od četrdeset do stotinu i dvadeset, obaveza je dati jednu ovcu. Ako se ovaj broj poveća od stotinu i dvadeset do dvije stotine, obaveza je dati dvije ovce. Ako je broj sitne stoke veći od dvije stotine, pa sve do tri stotine, obaveza je izdvojiti na ime zekata tri ovce. Kada se ovaj broj poveća iznad tri stotine, u svakoj stotini bravčadi je jedna ovca zekat. Ako je brava koje se drže na ispaši manje od četrdeset za jednu, nema u tome obaveze zekata, osim ako to želi vlasnik.

Na čisto srebro se daje četvrtina desetine. Ako njegova količina bude manja od stotinu i devedeset, u tome nema nikakve obaveze, osim ako to htjedne vlasnik.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1454)

Ako vlasnik brava nije u mogućnosti da pronađe određenu starosnu dob, obaveza mu je, kada je riječ o zekatu na stoku, da plati razliku. To se i navodi u hadisu kojeg prenosi Enes r.a., da je Ebu Bekru r.a. napisano o obavezi zekata koju je Allah dž.š. stavio u dužnost Svome Poslaniku a.s.: „Kod koga zekat dostigne količinu da treba dati trogodišnju devu, a on ima dvogodišnju, ona će se primiti od njega i još će dodati dvije ovce ili dvadeset dirhema. Čiji zekat dostigne količinu da treba dati dvogodišnju devu, a on ima trogodišnju, on će je dati, a onaj ko prikuplja zekat vratit će mu nazad dvadeset dirhema ili dvije ovce. Onaj ko treba dati na ime zekata jednogodišnju devu, a ima dvogodišnju, može je dati a natrag će dobiti dvadeset dirhema ili dvije ovce.” (Buharijin Sahih o zekatu, 1454)

Ovo je dokaz da je na ime zekata dozvoljeno dati protuvrijednost, a vrijednost se određuje na dan davanja u mjestu u kome se nalazi imovina. Onaj ko skuplja zekat vodit de računa da primi na ime zekata stoku srednjeg kvaliteta, one starosti iz koje se uzima zekat. To se vidi iz riječi Muhammeda a.s. , upućenih Mu’azu r.a., kada ga je slao u Jemen: “Ti ćeš doći među sljedbenike Knjige. Prvo u šta ćeš ih pozvati neka bude iskrena pobožnost i ibadet Allahu dž.š. Kada spoznaju Allaha, kaži im da im je On stavio u dužnost obavljanje pet namaza u jednom danu i noći. Kada počnu obavljati namaz, obavijesti ih da im je Allah dž.š. stavio u dužnost zekat na imovinu, koji se vraća njihovim siromasima. Kada ti u tome iskažu poslušnost, uzmi od njih, ali se čuvaj da ne uzimaš najkvalitetniju imovinu.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1458)

Kao što neće uzeti najkvalitetniju stoku na ime zekata, isto tako neće primiti ni staru, jasno vidljivo, bolesnu stoku ili onu koja ima kakav nedostatak. U predaji koju prenosi Enes se navodi da je Ebu Bekr r.a. pisao: „Neka ne izuzima na ime zekata staru niti ćoravu stoku, niti jarca, osim ako tako htjedne onaj koji daje zekat.“ (Buharijin Sahih, O zekatu, 1455)

Sve spomenuto je u vezi sa zekatom na deve i sitnu stoku. Što se tiče obaveze davanja zekata na goveda, dokaz za to su Poslanikove a.s. riječi: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, ili: tako mi Onoga pored Koga nema drugog boga, nema ni jednog čovjeka koji posjeduje deve, krave ili bravčad i ne daje na njih zekat, a da one neće doći na Sudnjem danu veće i deblje nego što su bile, pa će ga gaziti svojim papcima i bosti svojim rogovima, kada god prođe jedna, za njom dođe druga, i tako sve dok se ne završi sa presudom svijetu.” (Buharijin Sahih, O zekatu na goveda, 1360)

U Tirmizijinom Sunenu se navodi hadis kojeg prenosi Ibn Mes’ud r.a. da je Muhammed a.s. rekao: “Na svakih trideset grla goveda daje se jednogodišnje june ili junica, a na svakih četrdeset grla daje se jedno dvogodišnje goveče.”

Autori sunena navode, a ovu predaju navodi Tirmizija u svom Sunenu, od Mu’aza (r.a.) da je rekao: „Vjerovjesnik a.s. me je poslao i naredio mi da na trideset grla goveda uzmem na ime zekata jednogodišnje june ili junicu, a na svakih četrdeset grla jedno dvogodišnje goveče.“ Potrebno je spomenuti da je Vjerovjesnik a.s. podsticao vlasnike stoke koja se hrani na pašnjacima da daju zekat. Ebu Se’id el-Hudri r.a. prenosi da je neki beduin pitao Allahovog Poslanika a.s. o Hidžri, na što mu je odgovorio: “Teško tebi, zaista je pitanje Hidžre veliko. Nego, imaš li ti deva na koje trebaš dati zekat? Beduin je odgovorio: „Da, imam.“ Poslanik a.s. je rekao: Radi, ako hoćeš, s onu stranu mora, Allah dž.š. neće umanjiti ništa od tvojih djela.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1452)

Hadis upućuje na činjenicu da je nagrada za ostanak ovog čovjeka u njegovom mjestu boravka, ako daje zekat na deve, kao nagrada za učinjenu hidžru i boravak u Medini.

Na zajedničku imovinu dvojice poslovnih partnera, ako dostigne nisab prije nego što se integriše, dužan je svaki od njih ponaosob platiti zekat. Ali, ako ta imovina prije integracije ne dostiže visinu nisaba, nije dužnost dati na nju zekat. (Reddul-muhtar, II/35)

Zekat na zlato, srebro i vrijednosne papire

Obaveza je dati zekat na zlato i srebro, bez obzira na to po kom osnovu ih posjeduje osoba, jer su to vrijednosti same po sebi, bez obzira na to da li su sirovina ili nakit, obrađeni ili neobrađeni, da li je dozvoljena nekome njihova upotreba ili ne. Ono što je relevantno za davanje zekata na ove metale jeste količina. Kada bi neko imao ibrik od srebra, čija je težina dvije stotine, a vrijednost tri stotine, zekat će iznositi pet, jer se ne uzima u obzir njegova povećana vrijednost zbog izrade. Ovako se postupa ako se radi o davanju zekata iz vrste plemenitog metala. U protivnom, u obzir će se uzeti stvarna vrijednost, u čemu postoji konsenzus islamskih učenjaka. (Reddul-muhtar, II/30)

U Buharijinom Sahihu se prenosi od Halida ibn Eslema da je rekao: „Izašli smo sa Abdullahom ibn Omerom r.a., a neki beduin je rekao: “Objasni mi Allahove riječi: Oni koji gomilaju zlato i srebro i ne troše ih na Allahovom putu. Ibn Omer r.a. je rekao: ‚Ko ih bude gomilao i skrivao u riznici, ne dajući na njih zekat, teško njemu‘. Ovo je bilo aktuelno prije nego je došao propis o zekatu. Kada je propisan zekat, Allah dž.š. ga je učinio sredstvom za čišćenje imovine.“ (Buharijin Sahih o zekatu, 1404)

Ibn Hadžer kaže: „Navodi ga, također, i Bejheki sa svojim lancem prenosilaca od Ibn Omera, a glasi: “Svaka imovina na koju se daje zekat, makar se nalazila ispod sedam zemalja, ne smatra se nagomilanom i skrivenom u riznici. A svaka imovina na koju se ne daje zekat, makar se nalazila na površini zemlje, smatra se gomilanom i skrivenom u riznici.“ Iz ovoga proizilazi da šerijatsko značenje pojma „nagomilan i čuvan u riznici“ (kenz) jeste da je to imovina na koju se nije dao zekat. (Pogledaj: Fethul-bari, III/272) Malik navodi od Ata’a da je rekao: „Doprlo je do mene da je Ummu Seleme rekla: ‚Nosila sam nakit od zlata i srebra i pitala sam: Allahov Poslaniče, je li ovo ’nagomilano zlato i srebro‘? On je odgovorio: Ako dostigne količinu da se na njega mora dati zekat, daj zekat i nije ’nagomilano zlato i srebro‘.“

Ako je zlato ili srebro dominantno u nekom metalu, tada se ta legura smatra zlatom ili srebrom. Ali, ako je dominantan neki drugi metal u zlatu ili srebru onda će se izvršiti procjena, kao kod robe.

Iznos zekata u zlatu i srebru je četrdeseti dio, kao što je već navedeno kad je bilo govora o zekatu na deve i bravčad: „A na srebro se daje četrdeseti dio.“ U Tirmizijinom Sunenu se prenosi od Alija r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Oslobodio sam vas od zekata na konje i robove, ali dajite zekat na srebro za koje se daje na svakih četrdeset dirhema jedan dirhem. U stotinu i devedeset dirhema nema obaveze davanja zekata, ali kada dostigne dvije stotine, obavezno je dati pet dirhema na ime zekata.”

Vrijednost trgovačke robe se obračunava zajedno sa zlatom i srebrom i pridoda im se prilikom davanja zekata, jer je Allah dž.š. dao zlato i srebro da se njima trguje, pa sve što se koristi u trgovanju pridodaje se zlatu i srebru. Vrijednosni papiri koji zamjenjuju zlato i srebro imaju isti tretman kao zlato i srebro.

Zekat na poljoprivredne proizvode

Allah dž.š. je propisao zekat u svim poljoprivrednim prinosima i plodovima. Dokaz za to su Njegove riječi: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…”

Na usjeve koji se navodnjavaju vještačkim putem daje se dvadesetina, a na ono što se navodnjava prirodnim putem, bez ljudskog truda, daje se desetina. U hadisu koji prenosi Salim ibn Abdullah, a on od svoga oca, Poslanik a.s. je rekao: “Na prihode dobivene iz usjeva koji su se navodnjavali prirodnim putem, kišom iz neba, vodom koja teče iz izvora ili zato što imaju duboko korijenje kojem ne treba navodnjavanje, daje se jedna desetina, a na prihode od usjeva koji su se napajali zalijevanjem daje se dvadesetina.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1483)

Zekat je obavezno izdvojiti iz svih plodova i usjeva koje daje zemlja, bilo ih mnogo ili malo, bez uvjetovanja nisaba, bez uvjetovanja mogućnosti skladištenja i prolaska jedne godine. Čak, ako bi zemlja davala plodove u više navrata u godini, obavezno je svaki puta dati zekat, jer tekst uopćeno govori o davanju zekata na poljoprivredne usjeve, bez dovođenja u vezu sa prolaskom godine.

Zekat na poljoprivredne usjeve i plodove se vezuje za ono što niče iz zemlje, a nije u vezi s osobom koja daje zekat. Zato se ne uvjetuje, i pored činjenice da je stroga obaveza, razum, punoljetnost i sloboda proizvodača. Ova vrsta zekata je obavezna na sve one prihode koje daje zemlja, pripadala ona maloljetniku ili osobi koja nema razuma, bez obzira na to da li ta zemlja bila vakuf ili unajmljena. Zekat nije obavezan u onim artiklima kod kojih ne postoji nikakva namjera eksploatacije zemlje, kao što su drvo, trska, sijeno i slama.

Obaveza se vezuje za vrstu poljoprivrednog usjeva, kao što smo istakli, bez izdvajanja sjemena, naknade za radnike ili troškova sjetve, na osnovu Allahovih dž.š. riječi:

„On je Taj Koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različitog okusa, i masline i šipke, slične i različite, – jedite plodove njihove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono što drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.“ (Sura El-En`am, 141)

Zekat se odnosi na ono što se požanje i prikupi na dan žetve i berbe. Obaveza zekata spada u slučaju da propadnu usjevi u elementarnoj nepogodi, od koje se ne može odbraniti, kao što je poplava, požar, skakavci, suša i vrelina, hladnoća i mraz. Ako bi neko prodao poljoprivredne usjeve prije nego što sazriju, zekat je dužan dati kupac. Ako bi prodao usjeve nakon sazrijevanja, vlasnikova dužnost je da dadne zekat. (Pogledaj Reddul-muhtar, II/54)

Kategorije korisnika zekata

Uzvišeni Allah dž.š. je jasno odredio kojim se korisnicima može dati zekat i ko ima pravo na njega, taksativno pobrojavši kategorije korisnika. Nije ga dozvoljeno dati mimo toga nekom drugom. Allah dž.š. kaže: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.” (Sura Et-Tevbe, 60)

Siromasi: U arapskom se kaže za siromaha faqir mn. fuqara‘. Siromah je onaj koji ne posjeduje imovinu u količini jednog nisaba, i koji se može unaprijediti i oploditi, ili posjeduje nisab, all kojeg treba iskoristiti u neku potrebu, ili potrošiti za nešto što je prijeko potrebno, kao što je kuća za stanovanje, odjeća, naučne knjige za kojima ima potrebu. Ako neko posjeduje nisab i nije ga potrebno usmjeriti u neku potrebu, ne smatra se siromašnim i zabranjeno mu je primiti zekat. Obaveza mu je da daje druge vidove davanja kao što su sadekatul-fitr, kurban i izdržavanje bliskih srodnika. (El-Hedijjetul-`ala’ijje)

Nevoljnici: U arapskom su označeni riječju miskin mn. mesakin, a označava osobu koja ne posjeduje nikakvu imovinu. On je u lošijem stanju od siromaha. Allah dž.š. kaže “ili ubogoga nevoljnika” (Sura El-Beled, 16.) Označava čovjeka koja boravi na prašnjavoj zemlji zbog velikog siromaštva. On je u potrebi da traži od drugih za neophodnu hranu i odjeću kojom de pokriti tijelo. To mu je dozvoljeno, ako nije u stanju da zaradi, za razliku od onoga koji je u mogućnosti da zaradi i kome nije dozvoljeno da traži, osim ako nije u mogućnosti da radi zbog zauzetosti džihadom ili sticanjem šerijatski utemeljene nauke. Allah (dž.š.) kaže: “I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarađuju, pa onaj koji u to nije upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaješ ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. A ono što od imetka drugima date, – Allah, sigurno za to zna.” (Sura El-Bekare, 273)

U Muslimovom Sahihu se navodi hadis koji prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik a.s. rekao: “Ko od svijeta traži milostinju, a nije u velikoj potrebi već da bi zgrtao novac, taj traži vatru.”

U ovom hadisu se misli na to da takva osoba traži više novca od onoga koji joj je potreban.

Od Ibn Omera se prenosi da je Poslanik a.s. rekao: “Neki čovjek neće prestati da prosi i traži od ljudi sve dok ne dođe na Sudnjem danu, a na licu neće imati ni jedan komadić mesa.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1474)

Hatabi kaže: „Moguće značenje jeste da de doći ponižen, bez ikakvog značaja i ugleda, ili da de njegovo lice podnijeti takvu kaznu sve dok ne spadne s njega meso, kako bi kazna dostigla onaj organ koji je učestvovao u grijehu, zbog činjenice da je ocrnio obraz, proseći. Ili, pak, da će biti proživljen, a cijelo njegovo lice de biti sama kost, što de biti obilježje po kome de se raspoznavati.“ (Fethul-bari, III/339)

Dozvoljeno je siromahu, onome ko je u velikoj potrebi i bijedniku, da uzme ono što mu se daje, bez traženja i pohlepe za imovinom. U hadisu kojeg prenosi Omer r.a. se navodi: „Poslanik a.s. bi mi dao neki poklon, a ja bih mu rekao: Daj to nekome ko je siromašniji od mene. On je na to rekao: “Ako ti dođe nešto od ovakvog dobra, ti to slobodno uzmi, bez žudnje za tim i bez traženja. A ako ti ne dođe, pa nemoj se time zamarati i za tim žuditi.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1478)

U arapskom jeziku jedno od značenja riječi išraf, koja je upotrijebljena u ovom hadisu, jeste izlaganje nečemu, pohlepa i srčana žudnja za tim. Ustegnuti se od traženja i prosjačenja je bolje. Ebu Se’id el-Hudri r.a. prenosi hadis od Allahovog Poslanika a.s. i kaže: „Neki ljudi iz grupe ensarija su prosili i tražili milostinju od Poslanika a.s. On im je dao, a oni su opet tražili. On im je ponovo dao, a oni su ponovo tražili. On im je opet dao, sve dok mu nije nestalo onoga što je imao za podijeliti. Tada je rekao: Ako ja imam kakvih dobara, ja ih neću od vas skrivati. Ko se ustegne od traženja i prosjačenja, Allah će ga učiniti dostojanstvenim. Ko nastoji da bude neovisan od ljudi, Allah će mu biti dovoljan i dat će mu zadovoljstvo i bogatstvo. Ko nastoji da se strpi u nedaćama, Allah će ga učiniti strpljivim. Nije nikome dat bolji i veći dar od strpljivosti.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1469)

Prenosi se od Hakima ibn Hizama r.a. da je rekao: „Tražio sam milostinju od Allahovog dž.š. Poslanika a.s. i on mi je udijelio. Ponovo sam tražio i on mi je udijelio, pa sam ponovo tražio i on mi je udijelio. Onda je rekao: Hakime, ovaj imetak je privlačan i sladak, pa koga uzme bogate duše bit će mu blagoslovljen, a koga uzme sa pohlepom i žudnjom neće mu biti dat bereket u njemu. Bit će sličan onome ko jede, a ne može se zasititi. Gornja ruka je bolja od donje ruke.“ (Buharijin Sahih, O zekatu, 1472)

Nekada može biti nevoljnik onaj koji ne traži milostinju od ljudi zbog dostojanstva. To potvržuje i ovaj hadis: “Nije nevoljnik onaj koji ide od čovjeka do čovjeka i koga zadovolji i odvrati od traženja jedan ili dva zalogaja, ili jedna ili dvije datule. Nvvoljnik je onaj koji se ne može zadovoljiti, koga ljudi ne prozriju, pa mu udijele milostinju, ko ne ustane da radi, već traži od svijeta.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1479)

Oni koji skupljaju zekat: To su aktivisti koji rade na skupljanju zekata i koji ga distribuiraju korisnicima. Uvjet njihova statusa je da ih angažuje odgovorna služba. Svakom pojedincu koji skuplja zekat daje se naknada za njegov angažman, onoliko koliko mu je potrebno, uzimajući u obzir sredinu.

Onome ko se angažuje na skupljanju zekata siromasima na volonterskoj osnovi nije dozvoljeno da uzme za sebe bilo šta od onoga što je prikupio, jer je on svoj angažman ustupio bez naknade, pa nema pravo na nju. Isti je slučaj s onima koji se ponude da izgrade džamiju i da je održavaju.

Oni čija srca treba pridobiti: Nekada ih je bilo tri grupe: Prva grupa su nevjernici kojima je Poslanik a.s. davao iz zekata da bi njihova srca pridobio za islam. Druga grupa su oni kojima je Poslanik a.s. davao kako bi spriječio njihovo zlo. Treća grupa su oni koji su primili islam, ali je njihova privrženost bila slaba, pa je tako htio da ih pridobije da bi se učvrstili u islamu.

Ovaj propis je bio važeći, utemeljen na tekstu, a zatim je njegova primjena prestala u vrijeme hilafeta Ebu Bekra es-Siddika, zbog prestanka postojanja razloga za njegovu primjenu i zbog snage islama. Ili je, pak, derogiran riječima Allahovog dž.š. Poslanika a.s. upućenih Mu’azu, kada ga je htio poslati u Jemen: “Ti ćeš doći narodu koji su sljedbenici Knjige, pa ih pozovi u vjeru koja se temelji na svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha dž.š. i da sam ja Allahov Poslanik. Kada ti se oni u tome pokore i odazovu, poduči ih da im je propisano obavezno klanjanje pet dnevnih namaza. A kada ti se i u tome pokore, poduči ih da im je propisano davanje zekata koji se uzima od njihovih imućnih i vraća se njihovim siromasima.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1496)

Sintagma u Poslanikovim a.s. riječima „njihovim siromasima“ se odnosi na muslimane, pa se stoga ne daje onima čija srca treba pridobiti od nemuslimana, ali se daje siromašnim muslimanima. (Reddul-muhtar, II/61)

Za otkup iz ropstva: To su oni robovi koji se dogovore sa svojim vlasnicima da će im dati određeni dio novca, a da će ih oni zauzvrat osloboditi i pustiti. Allahove dž.š. riječi za otkup iz ropstva znače oslobađanje od okova ropstva i potčinjenosti drugom čovjeku.

Islam je preporučio i propisao da se jedan iznos izdvaja za oslobađanje robova. Također, Uzvišeni Allah dž.š.)je podsticao na oslobadanje robova na ovaj način, riječima:

“A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka, koji je Allah vama dao.” (Sura En-Nur. 33)

Prezaduženi: Prezadužen je onaj koji ne posjeduje imovine u visini jednog nisaba, mimo sredstava koje je pozajmio. Dati zekat ovakvoj osobi je preče nego siromašnoj, koja nije zadužena, jer je ovakva osoba u većoj potrebi.

U svrhe na Allahovom putu: Na Allahovom putu je onaj ko se bori, a ne posjeduje nikakva sredstva zbog udaljenosti od kuće i siromaštva. Ima shvatanja da je u ovoj kategoriji i hadžija koji je ostao bez sredstava i nema kontakta sa rodbinom, ili da je to i onaj ko se u potunosti posvetio izučavanju korisnih islamskih nauka. Ima shvatanja da „u svrhe na Allahovom putu“ spada svako onaj ko obavlja neku aktivnost čiji je cilj ostvariti pokornost Allahu dž.š., ako je siromašan i bez sredstava. (Vidi: Reddul-muhtar, II/61)

Putniku-namjerniku: To je svako ko ima sredstava, ali nisu uz njega, bez obzira na to da li bio u tuđoj ili svojoj zemlji, ili onaj ko je pozajmio nekome novce, ali ne može da dođe do njih, ili nije prošao rok za njihovo vraćanje. Isti tretman ima svako onaj ko ne može doći do svojih sredstava, po bilo kom osnovu, makar se i nalazio u svojoj zemlji. Ovdje je relevantna potreba da bi se imalo pravo na zekat, a ona je evidentna. Osoba je faktički siromašna, iako je formalno materijalno situirana.

Važno je napomenuti da putniku nije dozvoljeno da uzme iz zekata više nego što mu je potrebno, za razliku od siromaha kojem je dozvoljeno da uzme više od njegove potrebe. Ako putnik može pozajmiti novac, to je bolje uraditi, ali to mu nije obaveza zbog činjenice da se može desiti da bude finansijski nesposoban da vrati pozajmicu. On je u istoj ravni kao siromah koji se obogati i koji je imao imovine koja mu je došla na ime zekata. On ne mora tu preostalu imovinu dati u dobrotvorne svrhe. (Vidi: Reddul-muhtar, II/62)

Ovo je osam kategorija korisnika zekata kojima je dozvoljeno dati zekat, ili nekima od njih. Prilikom davanja zekata uvjet je da se on da u formi bezuslovnog davanja u posjed, a ne u formi dozvole korištenja, kao što smo već naveli. Zekat se ne može dati u dobrotvorne svrhe u kojima ne postoji ovo stavljanje u posjed, kao, naprimjer, za gradnju džamije, ili opremanje mrtvaca, ili plaćanje njegovog duga.

Dozvoljeno je dati zekat za izmirenje duga siromašne žive osobe po njenom odobrenju i zahtjevu, jer i u tome postoji stavljanje u posjed, s obzirom na to da zajmodavac prima zekat na osnovu punomoći od strane siromašne zadužene osobe, pa je isto kao da siromašna osoba uzima za sebe.

Zekat se ne daje umno poremećenoj osobi, niti dječaku koji nije ušao u pubertet, s obzirom na to da ove osobe ne shvataju značenje preuzimanja dobara, osim ako bi za njih preuzeo sredstva neko ko je za to sposoban, kao što je otac ili opunomoćenik. Ako dječak shvata značenje preuzimanja zekata, tada mu ga je dozvoljeno dati.

Nije dozvoljeno dati zekat osobi koja je u užoj rodbinskoj vezi. To znači da između davaoca zekata i primaoca ne smije postojati bliska rodbinska veza, jer su njihovi interesi međusobno povezani, pa se ne može u potpunosti ostvariti stavljanje dobara u posjed. Stoga, nije dozvoljeno da osoba da zekat svojim direktnim precima, roditeljima, djedovima i nenama, kao ni direktnim potomcima koliko god bili udaljeni od njega, naprimjer, unucima iz legalnog braka ili vanbračnog odnosa. Tako, ne može se dati ni djetetu iz vanbračnog odnosa, ili onome koga se odrekao.

Ostaloj rodbini, kao što su braća, amidže, dajdže koji su siromašni dozvoljeno je dati zekat. Čak, takvima je preče dati zekat nego drugima, jer je u davanju zekata njima i dobročinstvo i jačanje rodbinskih veza u isto vrijeme. Zejneb, žena Abdullaha ibn Mes`uda r.a., prenosi hadis u kojem kaže: „Bila sam u džamiji i vidjela Allahovog Poslanika a.s., kako govori: Dajite sadaku, pa makar i od svoga nakita. Zejneba je izdržavala Abdullaha i siročad koja su živjela u njenoj kući, pa je rekla Abdullahu: ‚Pitaj Poslanika spada li sa mene obaveza davanja sadake time što izdržavam tebe i siročad?‘ On joj je rekao: ‚Pitaj ti Poslanika a.s.!‘ Ja sam krenula Vjerovjesniku i zatekla jednu ženu Medinelijku na vratima njegove sobe, koja je imala isto pitanje kao i ja. Pored nas je prošao Bilal, pa smo mu rekle: ‚Pitaj Poslanika a.s. da li spada s mene obaveza davanja sadake ako izdržavam svoga muža i siročad koja se nalaze u mojoj kući?‘ Još smo rekle: `Nemoj govoriti o nama ništa!‘ On je ušao kod Poslanika a.s.)i postavio mu to pitanje. On ga je pitao: Koje su njih dvije? Odgovorio je: `Zejneb.‘ Ponovo ga je upitao: Koja od Zejneba? Rekao je: ‚Abdullahova supruga.‘ On je tada rekao: Da, spada sa nje druga obaveza i još ima za to dvije nagrade, nagradu za održavanje rodbinske veze i nagradu za sadaku.“ (Buharijin Sahih, O zekatu, 1466)

Nije dozvoljeno dati zekat bračnom drugu. Čovjek ne može dati zekat svojoj ženi, makar bila i puštena, a nije joj istekao iddet. Ne može žena, koja je dužna dati zekat, usmjeriti ga svome mužu. Međutim, Ebu Jusuf i Muhammed kažu: „Žena može dati zekat svome mužu.“ Kao argument su uzeli gore navedeni hadis. Međutim, Imam drži da ovaj hadis tretira dobrovoljnu sadaku, a ne zekat, koji je obaveza.

Zekat nije dozvoljeno dati imućnoj osobi. To je ona osoba koja u svom posjedu ima količinu jdnog nisaba koji ne treba usmjeriti u neke osnovne potrebe, bez obzira na to iz koje vrste imovine on bio. Recimo, ko posjeduje hanove ili stanove koje iznajmljuje, ali to ne pokriva njegove potrebe i potrebe njegove djece, smatra se siromašnim, te mu je stoga dozvoljeno primiti zekat.

Postaje li žena imućnom sa opremom koju dobije i donese u kuću svoga muža prilikom vjenčanja?

Ono što je evidentno, ona tim ruhom, u koje ulazi namještaj kuće, ili nužna odjeća, posude za upotrebu koje žene njenog ranga obavezno moraju imati, ubraja se u osnovne potrebe. Stoga se ona ne računa bogatom, ako to posjeduje. Sve što pretiče preko toga, kao što je nakit, suđe koje služi za ukras, ako dostigne vrijednost nisaba, čini je bogatom, pa joj nije dopušteno primiti zekat.

Ono što treba istaći jeste da se dijete smatra bogatim, ako je njegov otac bogat. Zato mu nije dozvoljeno dati zekat. Različita od ovakvog djeteta je punoljetna bogata osoba, koja se ne broji bogatom, na osnovu bogatstva svoga oca. Također, otac se ne ubraja bogatim na osnovu bogatstva sina, niti žena bogatstvom svoga muža. U vezi sa kćerkom bogatog čovjeka, koja je udata i ima muža, postoji razlika u mišljenju kod islamskih učenjaka. Ono što je ispravnije jeste dozvola davanja zekata ovakvoj osobi. (Reddul-muhtar, II/66) Pokuđeno je dati siromašnoj osobi više od količine jednog nisaba, osim ako je ova siromašna osoba zadužena, ili ako ima mnogo djece. Lijepo je ovakvoj osobi dati onoliko koliko će je odvratiti od prosjačenja. Osnova je da bi osoba koja daje zekat trebala da razmotri šta zahtijeva situacija tog siromaha, potrebe njegove djece koje se ogledaju u nabavci nužne odjeće, plaćanju kirije za stan i dr.

Ono na šta treba obratiti pažnju kod zekata jeste mjesto u kome se nalazi imovina. Mekruh je imovinu prebacivati s jednog mjesta na drugo, osim ako ide rodbini, ili ako ide nekome ko je u mnogo većoj potrebi, ko je bolji, pobožniji, korisniji za muslimane, ili iz nemuslimanske sredine u muslimansku, pa je bolje dati siromasima, koji žive u muslimanskoj sredini nego onima koji žive u nemuslimanskoj. Izuzetak su zarobljenici, ako će im davanje zekata pomoći da se izbave od ropstva.

Taberani je naveo u svome Evsatu merfu‘ hadis, kojeg prenosi od Poslanika a.s., koji je rekao: “Sljedbenici Muhammedovi, tako mi Onoga Koji me je poslao sa istinom, zaista, Allah neće primiti sadaku od bilo kojeg čovjeka koji ima rodbinu koji imaju potrebu da im on pomogne, a on je usmjeri drugima. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, Allah neće takvog pogledati na Sudnjem danu.”

Najbolje je da neko počne od svoje braće, sestara, zatim djece, amidža, tetaka po ocu, dajidža, tetaka po majci, zatim ostalih rođaka, komšija, zatim stanovnika kvarta, i na kraju stanovnika njegove zemlje.

Dati sadaku učenom siromašnom čovjeku je bolje nego je dati neukom siromahu. Također, dozvoljeno je prenijeti zekat ako osoba koja ga daje čini to unaprijed, prije prolaska godine u potpunosti. (Reddul-muhtar, 11/69)

 (Poglavlje iz knjige: „HANEFIJSKI FIKH, Knjiga 1“, Izdavač: Haris Grabus, Sarajevo, 2002. god.)

Tags: Abdul-Hamid Mahmud Tuhmaz