Požuriti oprostu

Autor: Hafiz dr. Halil Mehtić  

Allah Svemilosni ovdje nas poziva, kao i na još dosta mjesta u Kur’anu, svome oprostu, jer On voli više da prašta svojim robovima nego da ih kažnjava. Kada jedan rob pokaže želju za Njegovom blizinom, Allah još više nastoji da bude u njegovoj blizini.

On nas poziva uz oprost i Džennetu prostranom koliko Nebesa i Zemlja koji je pripremljen za muttekije (bogobojazne). Allahovog magfireta, džennetskih ljepota i beskraja dostojni su samo muttekije, oni koji su istinski pokorni svome Gospodaru u tajnosti i u javnosti, u izobilju i u neimaštini, u veselju i u tuzi, kod kuće i na putu…

Dijeljenje

Uzvišeni nam u citiranim ajetima nabraja djela koja nas izdižu na stepen bogobojaznih, s kojima se zaslužuje Njegov oprost i koja nas uvode u Džennet. Tako Allah, dž.š., kaže da je Džennet pripremljen za one …koji, i kada su u obilju i kada su u oskudici, udjeljuju… tj. kada su u teškoćama ili raskoši, raspoloženi ili neraspoloženi, zdravi ili bolesni, te u bilo kojim drugim uvjetima, kao što Allah kaže: …oni koji dijele imovinu svoju, danju i noću, tajno i javno… (El-Bekare, 274)

To znači: da njih ništa ne može pokolebati i omesti da pokažu svoju darežljivost i da budu pokorni Allahu želeći Njegovu nagradu i zadovoljstvo. (Tefsir, ibn Kesir) Razumljivo nam je da čovjek dijeli na Allahovom putu kad je bogat i u izobilju, ali vidimo da uzvišeni od nas traži dijelenje kada smo i u oskudici. Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednom je pitao ashabe: Znate li vi koja je sadaka Allahu najdraža?, našto su ashabi ogovorili da Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju. On im je rekao: To je ona sadaka koju dijeliš u cvijetu svoje mladosti i kada si i sam potreban. (Tirmizi) Sasvim je razumljivo da se ovakva sadaka preferira iz razloga što se mlad čovjek tek kući i stasava kroz život. No, i pored njegovih silnih potreba, on se ne oglušuje o Allahov poziv već, nošen osjećajem darežljivosti i želje za Allahovim zadovoljstvom i oprostom, on uskraćuje sebi i svojoj porodici i daruje na Allahovom putu. Obično ljudi ovakve situacije koriste kao izgovor i oglušuju se o davanje jer su, doista, i sami potrebni. Međutim, Verovjesnik, s.a.v.s., rekavši …spasi se vatre makar s polovicom hurme… nije nikoga izuzeo od dijelenja. i najveći siromah bar ponekad je kadar udijeliti makar toliko koliko vrijedi polovica hurme. u biti, ljudi su više škrti nego što su darežljivi. Samo o svojim egoističkim interesima brinu.

Misle da daju drugima, u njihovu, a ne u svoju korist. i kada daju boje se da ne pretjeraju u davanju. Koliko naše braće u dijaspori, primjerice, izbjegava da plaća članarinu u mjestu boravka, pravdajući se da on plaća članarinu u BiH, iako su i jedna i druga članarina, zajedno, obična mizerija u odnosu na njegov standard. Boji se da ne preplati. A dobročinstva na Allahovom putu nikada ne može biti previše. u navedenim ajetima uzvišeni baš s darežljivošću započinje nabrajanje djela s kojima se postiže takvaluk, oprost i Džennet. Stoga o darežljivosti trebamo voditi brigu jer je to osobina koja je osnovno obilježje vjernika, kako jednom reče hazreti Omer, r.a.,: ’’Ne mjerite nečiji iman po tome koliko ostaje u namazu već po tome koliko daje na Božijem putu.” Suprotno darežljivosti je škrtost koja je nesvojstvena istinskim muminima, što razumijemo iz hadisa u kojem je Alejhisselam rekao: Dvije osobine kod vjernika nikada nećeš naći; – to su škrtost i laž. Škrtost i laž otkrivaju bezosjećajnost, krutost srca i bolest srca, a uzvišeni, kao što znamo, u Kur’anu prijeti bezosjećajnim i tvrdim srcima.

Savladavanje srdžbe

Druga osobina bogobojaznih je kontroliranje svoga nefsa i savladavanje u srdžbi. Uzvišeni veli: …koji srdžbu savladavaju i ljudima opraštaju, tj. ako ih obuzme bijes oni se strpe i savladaju ga, odnosno prikriju i ne pokazuju svoje stanje. u jednoj predaji stoji da je Allah uzvišeni rekao: O, sine Ademov, sjeti Me se kada se rasrdiš, pa ću se i Ja tebe sjetiti kada se rasrdim, i neću te uništiti s onima koje uništavam! (ibn Ebi Hatim) imam Ahmed navodi predaju od Ebu Hurejre, koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Nije junak onaj koji pobjeđuje druge, nego je junak onaj koji u srdžbi sobom vlada! (Buharija i Muslim)

Doista, toliko puta smo se uvjerili koliko je teško kontrolirati svoju srdžbu koja nas, ponekad, obuzme. Na njenom savladavanju insistira se stoga što ona vrlo često uzrokuje riječi ili djela zbog kojih se čovjek kasnije žestoko kaje.

S ljutitim i eksplozivnim osobama teško se postiže bilo kakav dogovor. To je posebno primijetno u izgradnji bračnih i porodičnih odnosa. upravo ljutnja je najčešći razlog konfliktnim situacijama zbog kojih se narušava harmonija bračnog i porodičnog života. ista je situacija i s radnim kolegama pa i u našim džematima. Većina se brzo naljuti, a malo je onih koji su spremni da osabure i da oproste zbog čega često ”varniči” među nama. imam Ahmed navodi predaju od Harisa ibn Kuddame es-Sadija, koji spominje da je pitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, kaži mi riječ koja će mi koristiti, a da je kratka, pa da je zapamtim!” Ne ljuti se!, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. To mu je ponovio više puta, stalno govoreći: Ne ljuti se! ibn-Merdevejh prenosi od ibn Omera, r.a., da je rekao: ’’Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: Allahov rob neće progutati gutljaj vrjedniji od gutljaja srdžbe koju savlada u težnji za Allahom! Treba znati gdje je prisutna ljutnja tu je i šejtan, la’netullahi alejhi. Ljutnja je jedna od kapija na koja on prilazi čovjekovom srcu kojim želi da zagospodari. Zato je nužno prakticirati prigodne dove i kur’anske ajete kojima se štitimo od prokletnika.

Jedan od načina čovjekove zaštite protiv šejtana zabilježio je imam Ahmed od Atijje ibn Sa’da es-Sa´dija, da je rekao: – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Srdžba je od šejtana; a šejtan je stvoren od vatre, a vatra se gasi vodom! Stoga, kada se neko od vas naljuti, neka se abdesti!” Abdest je, inače, efikasna mjera protiv šejtana, jer ga je Vjerovjesnika okarakterizirao kao ”oružje vjernikovo”. imam Ahmed, također, navodi predaju od Ebu Hurejre, r.a., koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Allaha uzvišenog …i koji srdžbu savlađuju… rekao: Onome ko savlada srdžbu, a može je iskaliti, Allah će napuniti nutrinu sigurnošću i vjerom! Trebamo znati da brzopleti i uobraženi brbljivci i svađalice ne mogu nositi epitet muttekije i zato su daleko od Allahovog oprosta i puta koji vodi Džennetu. Ljudi koji se za sitnicu naljute i koji zbog svoje oholosti ne pokazuju smisao za razumijevanje i oprost, pokazuju svoju uskogrudost i malodušnost. Samo ljudi velikog srca i snažnog imana mogu osaburiti i oprostiti. Vjerovjesnik, s.a.v.s., nikada se nije ljutio zbog ličnih uvrjeda, a ljutio se zbog uvrjeda Allahove vjere i uvrjeda nekog ashaba.

Praštanje

Allahu je draže da osaburimo na uvredu i nepravdu brata muslimana, nego da mu učinimo dobročinstvo. Jer ljudi se puno manje ljute ako izostane naše dobročinstvo nego ako im nepravdu nanesemo. Zato potrudimo se da budemo bezdan nepravdama naše braće. Jer osaburiti na nepravdu brata muslimana i oprostiti ubraja se u najveličanstvenija djela. Naša sloga u kući, na poslu i u džematu je stroga vjernička obaveza, a ljutnja i nepraštanje nagrizaju tu našu slogu bez koje ništa ne možemo postići na zajedničkom planu. Ako se osvrnemo na bijedno stanje muslimanskih zemalja vidjet ćemo da je nesloga jedna od osnovnih prepreka na putu njihovog napretka. Irak je u zadnjih dvadesetak godina sa svim susjednim muslimanskim zemljama bio u zategnutim ili neprijateljskim odnosima.

Svjedoci smo kakvu sudbinu preživljava. Riječi uzvišenog …i koji ljudima praštaju, znače, praštaju onima koji im nepravdu učine, tako da kod njih ne ostane išta protiv bilo koga. To je čovjekovo najsavršenije imansko stanje i jedan od najviših stupnjeva dobročinstva (ihsan). Zato Allah uzvišeni na kraju ajeta kaže Allah voli one koji dobro čine, što ukazuje na zaključak da je osaburiti i oprostiti drugom najviši stepen dobročinstva.. u hadisu stoji: Za troje se zaklinjem: da se imovina neće umanjiti onome ko daje milostinju (sadaku), da će Allah robu koji oprosti samo povećati veličinu, i da će Allah uzdići onoga koji radi Allaha bude skroman! Obično ljudi kažu: – Kako ću mu oprostiti kad me je ponizio!”

Razmisli malo o sebi prije nego se naljutiš. Možda si bio u nekim nerealnim visinama, možda imaš previsoko mišljenje o sebi pa te brat musliman samo spustio na stepen koji ti pripada, a nije te ponizio. Pa čak i da te je ponizio osaburi jer iza sabura dolaze istinski položaji i počasti našega Gospodara. Poslušajmo predaju koju bilježi El-Hakim u svom Mustedreku da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Kome je drago da ima ugled i čast, i da mu se podigne deredža (kod Allaha), neka oprosti onome ko mu je nepravdu učinio, dadne onome koji je njemu uskratio, i uspostavi vezu s onim koji ju je s njim prekinuo!

Traženje oprosta

I za one koji kada učine što loše, ili sebi nasilje učine Allaha se sjete i oprost za grijehe svoje mole! Ako učine neki grijeh, nakon toga se pokaju i traže oprost. imam Ahmed navodi predaju od Ebu Hurejre, r.a., koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Ako čovjek učini grijeh, pa kaže: ”Gospodaru moj, počinio sam grijeh, pa oprosti mi!” Allah Uzvišeni će na to reći: ”Moj rob je učinio grijeh i zna da ima Gospodara koji oprašta grijehe, ali i kažnjava za to. Zato Ja praštam Svom robu!” Ako, zatim, učini drugi grijeh, pa kaže: ”Gospodaru moj, počinio sam grijeh, pa oprosti mi!”, Allah Uzvišeni će reći: ”Moj rob zna da ima Gospodara koji oprašta grijehe, ili kažnjava. Pa ću mu oprostiti!” Ako, zatim, učini novi grijeh, pa kaže: ”Gospodaru moj, učinio sam grijeh, pa oprosti mi!”, Allah Uzvišeni će reći: ”Moj rob zna da ima Gospodara koji prašta grijehe, ili za njih kažnjava, pa oprostit ću mu!” Ako, zatim, ponovo učini grijeh, pa kaže: ”Gospodaru moj, učinio sam grijeh, pa oprosti mi!”, Allah Uzvišeni će reći: ”Moj rob je znao da ima Gospodara koji prašta grijehe, ili kažnjava za njih! Svjedočim da sam oprostio Svom robu, pa neka radi što hoće!”

Ovaj hadis nam kazuje o bezgraničnosti Allahove milosti koja dolazi nakon čovjekovog priznanja grijeha i kajanja. On nam također, ukazuje na činjanicu da su čak i muttekije sklone griješenju kao i ostali ljudi, ali razlika između njih i drugih ljudi je što se oni nakon učinjenog grijeha odmah sjete Allaha, osjete samoprijekor i kajanje u duši zbog učinjenog. upravo zbog toga Allah im daje stepen mutekkija kojima će se On smilovati i u džennetske bašče ih uvesti. Hazreti Alija pripovijeda da mu je Ebu Bekr govorio kako je čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: Nema čovjeka koji učini grijeh, pa se, zatim abdesti po propisu i klanja dva rekata, te zamoli Allaha za oprost, da mu On to ne oprosti! ”

Slična predaja navodi se i od vladara pravovjernih, Osmana bin Affana, r.a., da je uzeo abdest kako je to činio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim rekao: ’’Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: Onome ko se abdesti kako sam se ja abdestio, zatim klanja dva rekata ne razgovarajući čak ni sa samim sobom, bit će oprošteni prethodni grijesi.

Preporod.com