Odnos ashaba prema ramazanu

Nesumnjivo, najbolja generacija u povijesti čovječanstva koja je hodila zemljom su drugovi (ashabi) poslanika Muhammeda, s.a.v.s., posljednjeg vjerovjesnika i najodabranijeg Allahovog stvorenja.

O tome nas je sam Poslanik, a.s., obavijestio: “Najbolja generacija je moja generacija. Onda ona koja slijedi iza njih. Potom ona koja slijedi iza njih.”(Bilježe hadis Buhari, Muslim)

Stoga ne treba da čudi da je mubarek mjesec ramazan zauzimao posebno mjesto u životima ashaba. U nastavku ćemo govoriti o njihovom posebnom odnosu prema blagoslovljenom mjesecu posta i Kur’ana.

Cijela godina im je bila u znaku Ramazana – pola godine su ga ispraćali, a pola godine ga dočekivali: Muhammed, a.s., je imao običaj, kada nastupi mjesec redžeb, da uči sljedeću dovu: Gospodaru naš, blagoslovi nas u redžebu i šabanu, i uvedi nas u Ramazan! (Dovu bilježe Bezzar, Taberani i dr.)

• 

Poučeni vjerovjesničkim primjerom, ashabi su, kako pripovijeda Mulla ibn Fadl: Šest mjeseci dovili Uzvišenom Allahu da ih uvede u Ramazan, a šest mjeseci dovili da primi od njih (učini kabulom). Tabiini Jahja ibn Kesir i Mekhul su učili sljedeću dovu, za koju Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže da su je naučili od ashaba: Gospodaru moj, dovedi me Ramazanu, dovedi Ramazan meni i prihvati ga od mene na kabul način. (Dovu bilježe Taberani, Ebu Nuajm i dr.)

Nisu pretjerivali sa hranom ni na iftaru ni na sehuru: Muhammed, a.s., i ashabi su se i u toku Ramazana držali kur’anskog principa: Jedite i pijte, ali ne pretjerujte! Doista On ne voli one koji pretjeruju. (El-‘Araf, 31) Tako Ebu Hurejre, r.a., kazuje: ”Imao sam petnaest hurmi. Tako sam se iftario sa pet i sehurio sa pet, a ostavio sam pet za (drugi) iftar.” (Bilježi je Ebu Nuajm)

Dovili su na iftaru: Poslanik, a.s., je nasavjetovao ashabe i općenito muslimane da dove dok se iftare. Tako je, između ostalog, kazao: Doista postač tokom iftara ima dovu koja se ne odbija. (Bilježe ga Ibn Madže, Ibn Sunni i dr.)

Abdullah ibn Omer, r.a., je imao običaj doviti na iftaru: Gospodaru moj, doista Te molim Tvojom milošću (rahmetom), koja obuhvatava sve, da mi oprostiš. (Dovu bilježe Ibn Madže,Taberani i dr.)

Požurivali su sa sabahom nakon sehura: Ashabi su, slijedeći Vjerovjesnika, a.s., uobičavali da klanjaju sabah-namaz ubrzo nakon zapaštanja. Tako Enes, r.a., i Zejd ibn Sabit, r.a., prenose: Sehurili smo zajedno sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s. Onda je ustao da klanja (sabah). Prenosilac je pitao Enesa i Zejda: Koliko je bilo između ezana (za sabah) i sehura. Odgovorili su: Koliko je (učenje) pedeset ajeta. (Bilježe ga Buhari, Muslim, Ibn Madže i dr.)

Savremeni učenjaci, komentarišući navedeni hadis, uglavnom procjenjuju da je pauza između zapaštanja i ezana za sabah bila 10-20 minuta, koliko je ashabima trebalo da prouče spomenutih 50 ajeta. Naši bosanski džemati slijede u tome sunnet, budući da se i u Bosni uglavnom ezan uči 10-20 minuta poslije zapaštanja.

Jedni druge su ugošćavali i na iftaru i na sehuru: Poslanik, a.s., i ashabi su se međusobno posjećivali i ugošćavali na iftaru i na sehuru, dok je Muhammed, a.s., bio živ. Nakon njegovog preseljenja, ashabi su nastavili tu praksu ugošćavanja, želeći nagradu spomenutu u hadisu: ”Ko nahrani postača, imat će nagradu sličnu njegovoj. Međutim, ništa se neće umanjiti od nagrade postača.” (Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Nesai i dr.)

Iz ranije navedenog hadisa saznajemo da su Enes, r.a., i Zejd, r.a., bili kod Muhammeda, a.s., na sehuru. U sljedećem hadisu Abdullah ibn Zubejr, r.a., i Enes, r.a., prenose da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., došao kod Sa’da ibn Ubade, r.a. Tako je on iznio hljeb i ulje. Onda je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jeo. Potom je kazao: Kod vas su se iftarili postači, vašu hranu su jeli čestiti ljudi i meleki su donosili salavat na vas. (Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i dr.)

Postoji više predaja koje govore o zajedničkim iftarima i sehurima ashaba i tabiina. Tako Metar eš-Šejbani prenosi: Sehurili smo zajedno sa Abdullahom (ibn Mesudom). Onda smo izašli, te je uspostavljen namaz. (Bilježe je Abdurrezzak, Taberani i dr.)

Klanjali su teraviju u džematu dvadeset rekata: Muhammed, a.s., je klanjao teravih-namaz u džematu svega nekoliko puta. Onda je prestao iz bojazni da teravija ne postane obavezna njegovom ummetu. Tako je bilo i u vrijeme hilafeta h. Ebu Bekra. Kada je h. Omer izabran za halifu, on je uveo da se teravija klanja u džematu dvadeset rekata, sa čime su se složili svi ashabi, a to je stav i većine mezheba: hanefijskog, šafijskom, hanbelijskog i dijela malikijskog.

Abdurrahman ibn Abd el-Kari prenosi: Izašao sam sa Omerom ibn el-Hattabom r.a., jedne noći u Ramazanu u džamiju. Kad, ljudi su bili u grupama raštrkani: jedan čovjek klanja sam, drugi čovjek klanja, a za njim klanja grupa manja od deset ljudi. Stoga je Omer kazao: “Doista smatram, kad bih ove ljude objedinio oko jednog učača, bilo bi primjerenije.” Onda je donio odluku, te ih objedinio oko Ubejja ibn Ka’ba. Potom sam izašao sa njim drugu noć, a ljudi su klanjali za jednim učačem. Omer je kazao: “Kako je lijepa ova novotarija! (Bilježe ga Buhari, Malik i dr.)

Klanjali su noćni namaz: Ashabi su klanjali noćni namaz u Ramazanu, koliko su bili u mogućnosti, shodno hadisu: ”Ko provede Ramazan u (noćnom) namazu, vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni prethodni grijesi.” (Bilježe ga Muslim, Ibn Madže i dr.)

Enes ibn Malik, r.a., prenosi zanimljiv hadis u vezi ramazanskog noćnog namaza: Allahov poslanik, s.a.v.s., je bio klanjao u Ramazanu. Stoga sam ja došao, te stao sa njegove strane. Došao je neki čovjek, te stao također. Tako smo postali jedna grupa koju je činilo manje od deset ljudi. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., primjetio da smo iza njega, skratio je namaz. Onda je ušao u svoj dom, te klanjao namaz koji nije klanjao kod nas (tj. duži namaz). Enes dalje prenosi: Pitali smo ga, kada smo ustali ujutru: “Možeš li nam objasniti šta je bilo sinoć?” Odgovorio je: “Mogu. Vaš postupak me je naveo na ono što sam uradio.” (Bilježi ga Muslim) Očigledno je Poslanik, a.s., htio pokazati ashabima da je njima noćni namaz nafila koju ne moraju klanjati tako dugo kao on.

Zikrili su, učili Kur’an, udjeljivali sadaku: Ashabi su u mjesecu Ramazanu trudili da što više spominju Allaha, prouče makar jednom cijeli Kur’an (hatmu), dadnu što više sadake. Tako Abdurrahaman, sin Abdullaha ibn Mesuda, r.a., prenosi da bi njegov otac proučio cijeli Kur’an (hatmu) u ramazanu svaka tri dana, a van ramazana od džume do džume. (Bilježi je Seid ibn Mensur, Bejheki i dr.)

Na kraju, preostaje nam samo posavjetovati sve muslimane da se, koliko su u mogućnosti, ugledaju na ashabe, najuzoritiju generaciju muslimana, u njihovom posebnom odnosu prema najboljem mjesecu u hidžretskoj godini – ramazanu.

Autor: Jusuf Džafić  

preporod.com