Home / Aktiv žena / Naređuj dobro i kloni se zla

Naređuj dobro i kloni se zla

Naređuj dobro i kloni se zla

Ljudima će najviše koristiti naređivanje dobra i odvraćanje od zla.

Ako ne mogu toplim savjetom, neka okrenu glavu od svega što šteti općem moralu i dobrobiti čovječanstva.

I napuštanjem društva koje ne njeguje te kriterije, vjernik čuva darovanu odabranost sljedbenika Muhammeda, a.s.

Kad vjernici napuste naređivanje dobra i odvraćanje od zla, u njima nestaje iskrenosti, čednosti, stida i posvećenosti.

Božiji Poslanik kaže: Ko od vas vidi zlo, neka ga otkloni rukom. Ko ne može, neka to učini jezikom. Ko ne može ni to, onda neka to odbije srcem – prezre u sebi, a to je najslabija vjera.

Znači, to je najslabiji čin onih koji imaju vjeru u svom srcu.

Neki kažu da se riječi neka ga otkloni rukom odnose na vladare, a jezikom na učenjake, dok srcem na ostali dio običnoga svijeta.

Neki misle da se to odnosi na svakoga ko može nešto učiniti da se zlo otkloni.

Božiji Poslanik, a.s., rekao je: Najbolji su oni koji koriste ljudima, a najgori su oni koji im štete.

Uzvišeni Allah kaže: Potpomažite se u dobročinstvu i pobožnosti, a ne potpomažite se međusobno u grijehu i neprijateljstvu.

Akšamski i sabahski istigfari

Bojati se Boga znači bojati Ga se u svojoj sobi, na ulici, u školi, na fakultetu, u klupi ili za katedrom, i kao nadređeni i kao podređeni, kao uposlenik i kao poslodavac, u sitnicama kao i u krupnim događajima ovog kratkog dunjalučkog života.

Redovno preispitivanje snage vlastite nam vjere u nama može donijeti samo boljitak. Ljudi smo i svojstveno nam je da se zaboravljamo i opuštamo, da svoje živote živimo po ustaljenim šablonima koji nas uspavljuju. Naš dragi Pejgamber nam je preporučio da stalno obnavljamo svoj iman-vjeru, jer se i on, kao i odjeća koju nosimo, vremenom haba.

Naši imami su imali običaj, zajedno sa džematlijama, obavezno, poslije svakog akšam-namaza i sabah-namaza, učiti tevbe-i istigfar, završavajući ga kelime-i šehadetom, te na taj način dva puta dnevno iskazati kajanje za učinjene pogreške, ujutro za noćne grijehe, a akšamom za dnevne. I tako svaki dan.

Zabrinuto srce

“O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. (Al-Hašr: 18)

Knjiga je stalno otvorena. U nju se zapisuje ono od jučer, i ono sada, i ono što će neminovno doći. Knjiga koja ne skriva ni mali ni veliki grijeh prestravit će grješnike. A svako će Knjigu svoju čitati. 

Hasanu El-Basriju pripisuju se riječi:„Vjernik ustaje zabrinut i zaspi zabrinut. Ništa mu ne preostaje između dvije vrste straha: jedan zbog počinjenog grijeha, neznanja šta će Bog odlučiti zbog tog grijeha i drugi strah je onaj koji je u vezi sa edželom (konačni ishod), budući da ne zna također kako će sve to završiti po njega. Mnogo smijanja umrtvljuje srce“.

 „Allah voli svako zabrinuto srce“, govore  bogobojazni.

Malik Ibn Dinar, zabrinutost za stanje počinjenog djela smatrao je naročitim načinom zikr- slavljenja Boga: „Veličajte Boga, o iskreni, glasovima zabrinutosti!“

Budi dobar – budi najbolji

„I reci: Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“  (Et-Tevba: 105).

Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah voli onoga koji – kad radi jedan posao – uradi ga temeljito, čestito.” (Ibn Hibban i Taberani)

Svako od nas na ovaj svijet došao je sa darom i sposobnošću koja se ističe među njegovim drugim sposobnostima, a ponekad ga ta sposobnost ističe među drugim ljudima. Islam je, kažemo to često, savršena vjera. Ne bi li onda trebalo i da su oni koji je slijede „savršeni“?, ili barem „najbolji Ummet“ kako ih Kur’an oslovljava?

Perfektnost se od muslimana  traži u svim njegovim djelovanjima: u onima prema Bogu (namaz, post, hadždž) i u onima prema svijetu koji ga okružuje, a posebno u onom čime se on bavi. Savršenstvo u onom čime se bavimo postiže se isključivo ljubavlju prema onom što radimo, temeljitošću u poslu, te stalnom nadogradnjom u intelektualnom i stručnom smislu. Kada abdest uzimaš, čini to temeljito i perfektno. Kada klanjaš isto tako. Kada spremaš ispit – spremi ga perfektno i temeljito – jer je perfekcija od Islama. I svaki svoj radni zadatak izvrši na način kao da ti od njega ovisi isplata cjelokupnog rada. Ukoliko ti ponestane volje – prouči euzu i bismillu.

Bilo da je u pitanju posao od kojeg živiš, ili hobi kojeg voliš – trudi se da se u njima ispneš do „levela“ prepoznatljivosti bez obzira na to kako društvena stvarnost valorizirala to što radiš. Doći će vrijeme kada će svaka aktivnost, mala ili velika biti tražena i popularna. Neka te ne obeshrabri to ako sada nije.

I rad je ibadet

„Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život, i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili“(Nahl: 97.)

Poslanik je rekao: „Nije upotpunjen iman bez djela, niti će biti primljena djela bez imana“ (Taberani)

Za nas je pokoran onaj koji klanja, posti, … , izvršava ono što zovemo šartima islamskim. To je temelj pokornosti! U dobra djela ubraja se i svako djelo učinjeno u ime Njega koje koristi ljudima i Božijim stvorenjima.

Taberani i Bejheki bilježe da je Poslanik rekao: „Sticanje dobara na halal način je farz poslije farza“.

Poslije kojeg farza? Poslije namaza, jer Poslanik zabranjuje da se poslije namaza sabahskog u postelju vraćamo. Naređuje nam da čim sabah klanjamo u potragu za nafakom krenemo: „Kada klanjate sabah namaz, ne spavajte, već u potragu za opskrbom idite“. (Taberani)

Vjerniku ne priliči da se ponižava, ni pred kim. Nerad i lijenost će ga sigurno u poniženje odvesti jer će biti prinuđen ruku za milostinjom pružiti. Neka svako zna da rad i sticanje dunjalučkih dobara osim što obezbjeđuje dostojanstvo na ovom svijetu čineći nas neovisnim od ljudi, donosi i ahiretsku korist. Poslanik kaže: „Ko omrkne umoran od rada- omrkao je i grijeha oproštenih“. (Ahmed).

Ovih dana postupit ćemo po Poslanikovom hadisu: „Ko oživi zemlju, ima za to nagradu“. (Taberani) Nemojmo se dvoumiti i sebe od obaveze da zemlju obradimo odvraćati razmišljanjem da nam to možda neće trebati. Daj Bože da nam ne zatreba, da nas, niti bilo koga na Zemlji ne snađe neimaština, oskudica, glad.

Sevapi, nagrade za halal i pošten rad, nema sumnje, trebat će nam i na Ahiretu!

Bićeš s onim koga voliš

“O smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi medu robove Moje i uđi u Džennet Moj!”  (El-Fedžr, 27)

Džerir bilježi od Mensura, koji to prenosi od Ebu Duhaa, a on od Mesruqa koji je rekao: “Muhammedovi ashabi su rekli: ‘Mi se ovdje, na ovome svijetu, nikako ne bismo trebali odvajati od tebe, jer kad ti umreš bit ćeš uzdignut iznad nas, pa te nećemo moći vidjeti!’ Na to je Allah objavio: “Oni koji se budu pokoravali Allahu i Poslaniku biće s onima kojima je Allah blagodat darovao: s vjerovjesnicima, pravednicima, šehidima i dobrim ljudima; a divno li je to društvo!”

EI-Sa’bi kaže: “Jedan ensarija je plačući došao kod Božijeg Poslanika, pa ga je on upitao zbog čega plače. ‘Božiji Poslaniče’, kazao mu je on, ‘tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, ti si mi zbilja draži i od moje porodice i od mojega imetka! Tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, draži si mi i od mene samoga! Ja i moji ukućani te spomenemo pa me uhvati takvo nekakvo osjećanje i ja moram doći da te vidim! Onda sam se sjetio da ćemo obojica jednoga dana umrijeti, pa sam shvatio da se mogu s tobom družiti samo ovdje, na ovom svijetu, jer ti ćeš biti uzdignut među vjerovjesnike a ja, ako i uniđem u Džennet, bit ću daleko ispod tvojega položaja!’

Poslanik mu na to ništa nije odgovorio, a Allah je potom objavio: „Oni koji se budu pokoravali Allahu i Poslaniku, bit će s onima … „, pa do riječi: „Dovoljno je to što Allah sve zna! “ (EI-Nisa’, 70).

Znanje je blago neiscrpno

Ističući prednosti i vrijednosti znanja nad drugim oblicima iskustva islamski izvori ne štede riječi hvale. Desetine kur’anskih ajeta uzdiže znanje iznad uobičajenih i neprovjerenih pretpostavki o životu i njegovoj kompleksnoj stvarnosti. …,,Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju“? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!“ (Az-Zumer: 9.), …“A Allaha se boje  od robova Njegovih – učeni.“ (Fatir: 28),…“ i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.“(Al-Mudžadela:11), “Tražiti znanje je obaveza (farz) svakome muslimanu.“ (Hadis: Ibn Madže), „Zaista je vrijednost učenog nad pobožnim kao što je moja vrijednost nad onim najnižim iz mog ummeta.“ (Hadis:Ibn Madže)

Znanje je u savremenoj zbilji svijeta postalo globalnom vrijednošću koju više niko samosvjestan ne dovodi u pitanje. Pomoću znanja i zahvaljujući znanju moguće je poboljšati životni standard, smanjiti siromaštvo i nezaposlenost, unaprijediti kvalitetu života na Zemlji, osnivati i razvijati fondove za socijalnu pomoć i podršku ugroženim kategorijama stanovništva, predvidjeti moralne, ekonomske i ekološke opasnosti koje nam donosi tehnološki progres praćen i podržan hegemonističkim politikama.

Status znanja, ipak, može biti kompromitiran i doveden u pitanje zloupotrebom naučnih otkrića kao i devalvacijom znanja koje se najčešće ogleda u poistovjećivanju znanja i neznanja kao i stavljanjem znaka jednakosti između korisnih, egzaktnih i primjenljivih znanja i pseudoznanja lišenih naučne i metodološke sistematičnosti.

Ustrajnim ponavljanjem kur’anske istine da nisu i da ne mogu biti na istoj razini poštovanja i ugleda, ali i prava na javnu zastupljenost i utjecaja, oni koji znaju i oni koji ne znaju, muslimani su danas, možda više nego ikada ranije, pozvani da se suprotstave zabrinjavajućem trendu devalviranja znanja.

Jedna od očitih manifestacija tog trenda ogleda se i u aferama kupovine i trgovanja diplomama, zvanjima i stručnim spremama. Društvo koje dopušta i blagonaklono je spram takve vrste devalvacije znanja na kraju snosi nepopravljive štete i neizlječive posljedice. Dovoljno je  zamisliti paradoks društva u kojem ljekar kojem se „progledalo kroz prste“ na ispitu iz anatomije“ brine o našem zdravlju, da inžinjer koji je diplomu stekao „sumnjivim putem“ projektuje mostove i zgrade, da vozač koji je „na brzinu“ ovladao pravilima gradske vožnje prevozi putnike u javnom saobraćaju.

Čak i ako prihvatimo da su navedeni primjeri čisto hipotetički i realno nemogući, ne možemo pobjeći od saznanja da svako pristajanje na prosječnost i osrednjost u našem obrazovnom sistemu u konačnici vodi ka devalvaciji znanja.

Uzdižući istinsko znanje nad onim koje to nije, nagrađujući i stimulirajući one koji se izdavajaju učenošću i praktičnim znanjima i vještinama činimo najveću uslugu zajednici i društvu. Investiranje u znanje pokazalo se na primjeru razvijenih društava kao kapitalno i strateško ulaganje koje nikada nije zakazalo. To je vjerovatno i zbog toga što se neiscrpno blago znanja ne zadržava samo u rukama njegovog  posjednika. Znanje kao opće društveno dobro svojom očitom efikasnošću, distribucijom i upotrebom svoje plodonosne darove neminovno pruža svuda oko sebe.  Kao što se samo na plemenitoj voćki može nakalemiti izdanak za zdravi plod tako se i u društvima istinskog znanja mogu razviti velike ideje i još veći tragovi uspjeha.

Uhud – poraz zbog neposluha

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.” (El-Ahzab, 36)

Sedmog dana mjeseca ševvala, treće godine po Hidžri, vojska koju je predvodio Muhammed a.s. iako četiri puta malobrojnija junački i hrabro odbijala je sve napade idolopoklonika na brdu Uhud. Muslimanski strijelci, vidjevši da se neprijatelj povlači, mada im je od Vjerovjesnika bilo naređeno da ne napuštaju položaj “čak i ako ugledaju ptice kako kljuju oči mrtvacima našim” i mada ih je vođa čete na to upozorio, većina ga ne posluša, već napusti svoje položaje u namjeri da pokupe ratni plijen. Nastupi pometnja, zbunjenost i rasulo u redovima muslimanske vojske. Muhammed a.s. u ovoj bici, koje se muslimani nerado sjećaju zbog teškog poraza i veleizdaje koja mu je prethodila,  ranjen je u lice, donju usnu i izbijena su mu dva zuba. Među sedamdeset zarobljenih muslimana na Uhudu, i isto toliko šehida i ranjenika, nalazilo se i tijelo Poslanikovog amidže hazreti Hamze.

Vakidi bilježi nesvakidašnji i dirljiv događaj koji se odvijao u sudbonosnim trenucima bitke na Uhudu. Tog dana u Medini se pronijela vijest: “Muhammed a.s., je ubijen! Nastupili su plač, jauci i vapaji koji su se uzdizali do Arša. Svi su bili na ulicama raspitujući se o događajima na bojnom polju. Hazreti Sumejra, jedna od Ensarijki, dobila je vijest o smrti dvojice sinova, oca, muža i brata, ali na to nije obraćala pažnju, već je brinula o tome šta je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Kada je vidjela ashabe koji su se vraćali iz boja, pitala je:

  • Šta je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s?
  • Hvala Allahu, on je dobro! Živ je – rekli su.
  • Moje srce se neće smiriti sve dok ga ne vidim! – rekla je Sumejra – Odvedite me k njemu!
  • Kada je vidjela Allahova Poslanika s.a.v.s., uhvatila je za rub njegove odjeće i rekla:
  • Preči si mi od oca i majke, Allahov Poslaniče! Kada si ti dobro, ja se ne brinem ni za što drugo!

U muslimanskom kalendaru Uhud je nezaboravni podsjetnik koji glasno opominje da  se ne može živjeti od minulih uspjeha, od  bedranske hrabrosti i slave. Oglušiti se o upozorenje Poslanika, a.s., otkazati lojalnost pravednim predvodnicima – to je put kojim se unosi razdor, nemir i nesigurnost u redove muslimana. Ranjivost muslimana i mogućnost da postanu lahak plijen svojim neprijateljima povećava se nespremnošću da se uhvate u koštac sa širenjem dezinformacija kao i neselektivnim  prihvatanjem vijesti od osoba sklonih neistinama i senzacionalizmu. Uhud je sinonim za lahkomislenost, neopreznost i nemar u sudbonosnim i odsudnim trenucima borbe za opstanak. Uhud asocira na opasnosti pohlepe i žudnje za ratnim plijenom prije nego što se bitka privede kraju. Muslimani su dužni neprestano učiti iz ove bitke. Svaka generacija muslimana pozvana je da sagleda poraz na Uhudu u perspektivi slabosti koje je iscrpljuju pred vidljivim i nevidljivim neprijateljima. Uhud je jedna od najvažnijih i najtežih životnih lekcija koju muslimani uvijek iznova i iskustveno proživljavaju kada god je potisnu iz živog i aktivnog sjećanja.

Islamskazajednica.ba

About SIF-N

Check Also

Požuriti oprostu

Autor: Hafiz dr. Halil Mehtić   Allah Svemilosni ovdje nas poziva, kao i na još dosta …