Kultura ponašanja kod smrti i dženaze

Kultura ponašanja kod smrti i dženaze

Sadržaj

1. Uvod
2. Vjernik se često sjeća smrti
3. Šta činiti na samrti?
4. Šta je obaveza prisutnih kada neko umre?
5. Šta je dozvoljeno prisutnim kada neko umre?
6. Šta je dužna rodbina umrlog?
7. Šta je zabranjeno rodbini umrle osobe?
8. Simptomi dobrog završetka
9. Pohvala umrle osobe
10. Kupanje umrlog
11. Umotavanje umrlog – ćefini
12. Klanjanje, praćenje i nošenje dženaze
13. Dženaza namaz
14. Ukopavanje
15. Šta se izgovara ada umrlog spuštamo u kabur?
16. Izražavanje saučešća
17. Priprema hrane za porodicu umrlog
18. Koju korist umrli ima od živog?
19. Posjećivanje kabura
20. Šta je zabranjeno (haram) činiti uz kabur?
21. Novotarije u vezi s dženazom

Uvod

Smrt je čaša koju svaka osoba ispiti mora. Sjećanje na nju je najefikasniji mehanizam da se pohlepa za dunjalukom zauzda, plamen strasti i pohota ugasi a želje i težnje svedu na razumnu mjeru. Ovaj tekst nam pomaže da se podsjetimo na naše dužnosti i obaveze spram umrlih i pokazuje nam način kako prevazići, sukladno islamu, gubitak nekog od čianova naše porodice, bližnjih i prijatelja.

Jedna od prepoznatljivih karakteristika dobrog vjernika je njegovo konstantno podsjećanje na smrt i razmišljanje o njenoj blizini. To čovjeka drži u stalnom oprezu da se ne izgubi u ovodunjalučkom lavirintu i u bujici strasti i pohota. Posebno to može razumjeti onaj vjernik koji je u svojoj svijesti duboko oćutio Poslanikovu, s.a.v.s, poruku, koju od njega prenosi ‚Abdullah b. Omer, r. a, a koja glasi: Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili prolaznik, pa je Ibn Omer, r. a, nakon ove Vjerovjesnikove, s.a.v.s, preporuke imao običaj govoriti: Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš dočekati noć, a kada zanoćiš, nemoj očekivaii jutro. Iskorisi svoje zdravlje prije bolesti, a život prije smrti![1]
Razmišljajuči o naprijed citiranom hadisu dolazi se do jasnog zaključka da je ovaj svijet prolazan i kratkotrajan i da ga, kao takvog, vjernik ne treba uzimati za domovinu, niti za stalno i sigurno mjesto prebivališta, već samo kao odmorište na svom putovanju i privremeno boravište. Baš kao što kur’anski ajet lijepo definira: Život na ovom svijetu samo je prolazno užijvanje, a onaj svijet je, uistinu, Kuća vječna![2]
Otuda je lijepo da čovjek definira svoj život na ovome svijetu, da zna da je ovo prolazna faza koju on svakim danom sve više prelazi i da očekuje skori prelazak u drugu fazu svoga življenja koja je odvojena samo smrću, kao što veli Hasan el-Basri: Ti nisi ništa drugo do određen broj dana. Kada god prođe jedan dan, prošao je i dio tebe. Čovječe, budi svjestan da si samo putnik koji svaki dan presjeda s jedne na drugu jahalicu; s jahalice noći na jahalicu dana i sa jahalice dana na jahalicu noći, dok te ne donesu i ne predaju onom svijetu. Ima li, onda, čovječe, iko u većoj opasnosti od tebe?![3]

Vjernik se često sjeća smrti

Svjestan vjernik se konstantno sjeća smrti i prije samog njenog prikučivanja. Allahov Poslanik,s.a.v.s, u predaji Ebu Hurejre, r.a, podsjeća vjernike na to: Sjećajte se što više onoga koji prekida naslađivanja!,[4] tj. sjećajte se smrti.
Allahov Poslanik, s.a.v.s, je onu osobu koja se nejčešće sjeća smrti definirao kao najpametniju i najinteligentniju. ‚Abdullah b. Omer, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, bio upitan: Ko su, Allahov Poslaniče, najpametnji vjernici?  Odgovorio je: Oni koji se najčešće prisjećaju smrti i koji su za nju najspremniji, oni su najpametniji![5]
Upravo sjećanjem na smrt ovaj svijet biva postavljen u onu ravan koja mu i pripada, kao što kaže Hasan el-Basri: Ništavnost ovoga svijeta ništa ne razotkriva toliko kao smrt. Nikome ko ima imalo pameti, ona ne ostavllja nimalo prostora da se ovom svijetu raduje. Kadgod se osoba sjeti smrti, ovaj svijet i sve Moje na njemu u njegovim očima postanu bezvrijedni![6]

Šta činiti na samrti?

Osoba koja osjeti da mu je smrt blizu treba da izgovara što više šehadet, da se nada dobru i da ima lijepo mišljenje o Allahu Uzvišenom. Muaz, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Onaj kod koga posljednje rječi budu (na ovom svijetu): La ilahe illellah! / Nema boga osim Allaha, ući će u Džennet![7]
Ako se mi nađemo u prisustvu osobe koja je na samrti, treba ga pažljivo podsjećati da izgovori šehadet i da mu to budu posljednje riječi prije njegove smrti. To treba lagahno, poluglasno i nenametljivo izgovarati kako bi se osoba koja je na samrti podstakla da to izgovori. Ebu Se’id el-Hudri, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, u tom pogledu, preporučio: Podstičite one koji su na samrti da izgovore: La ilahe illellah![8]
U tom smislu je i predaja Ma’kila b. Jesara, u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s, preporučuje da se onima na samrti uči sure Ja Sin, kako bi im se olakšali posljednji trenuci života: Učite suru Ja Sin vašim umirućim![9]
Na žalost, kod mnogih je ovaj hadis shvaćen kako ovo kur’ansko poglavlje treba učiti umrlim. Međutim, Kurtubi, Nevevi, Sujuti i brojni drugi islamski učenjaci to nedvosmisleno tumače učenjem onim koji su na samrti, kako bi ih podsjetili na šehadet i olakšali posljednje dunjalučke trenutke.[10]

Čovjek na samrti treba što ljepše misliti o Allahu, tj. da će mu se Allah Milostivi smilovati i grijehe oprostiti. Džabir, r.a, u tom pogledu, prenosi Vjerovjesnikove, s.a.v.s, riječi: Neka niko od vas ne umre, sve dok o Allahu Uzvišenom ne bude lijepo mislio![11]
Najbolju potvrdu da bi morali imati lijepo mišljenje o Allahu Uzvišenom i vjerovati da će nam, uistinu, oprostiti i smilovati nam se, nalazimo u pouzdanoj hadisi-kudsijji koji prenosi Enes b. Malik, na, a u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s, kaže: Allah Uzvišeni veli: Čovječe, sve što me Zamoliš i zatražiš da ti oprostim, ja ću ti oprostiti.  Čovječe, kada bi tvoji grijesi do neba doprli, pa Me Zamolioda ti oprostim, ja bih ti oprostio. Čovječe, kada bi Mi došao sa grjesima kolika je Zemlja, pa onda Me sreo, ne pripisujući Mi nikakva sudruga, ja bih ti, kolika je ona, oprosta dao![12]

 Šta je obaveza prisutnih kada neko umre?

1. a) Govoriće o njemu samo dobro
   Kada neko umre o njemu treba iskljućivo govoriti dobro, jer tada meleki mole Allaha Uzvišenog da bude kako se o njemu govori. Ummu Seleme, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, preporučio: Kada ste prisutni kod bolesnog ili umrlog, govorite samo dobro, jer meleki aminaju na ono što govorite![13]
2. b) Zatvoriće mu oči i moliti Allaha, dž. š. za njega
   Ovo se temelji na vjerodostojnoj predaji Ummu Seleme, r.a, u kojoj se kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s, je ušao kod Ebu Seleme (kada je umro), čiji se pogled ukočio, pa mu je Zatvorio oči a zatim rekao: Kada duša izađe pogled je prati! Tada su neki ukućani počeli plakati, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s, savjetovao: Prizivajte samo dobro, jer meleki aminaju na sve što izgovorite, a Zatim je proučio dovu: Allahu, oprosti Ebu Selemi, podigni mu deredžu među onima koji su uputu slijedili i budi mi Zastupnik među potomcima. Oprosti, Gopodaru svjetova, i nama i njemu, i učini mu kabur prostranim i svijetlim![14]
3. c) Prekriti će kompletno njegovo tjelo
   Buharija i Muslim navode predaju Aiše, r.a, koja kaže da su Vjerovjesnika, s.a.v.s, prekrili sa ogrtačem kada je preselio na Ahiret.[15]
   To se ne čini sa osobom koja preseli na Ahiret u ihramima, na hadžu. Ona će, tada, biti prekrivena ihramima a glava i lice trebaju biti otkriveni. Tako se navodi u predaji ‚Abdullaha b. ‚Abbasa, r.a, koji navodi da je jedan čovjek na Arefatu pao sa jahalice i umro, pa je Poslanik, s.a.v.s, naredio da ga okupaju, umotaju u ihrame, ali da mu ne prekrivaju lice i glavu i da ga ne namirisavaju, dodavši da de ta osoba biti proživljena na Sudnjem danu učeći telbiju.[16]
4. d) Požuriće sa opremanjem mejjita i nošenjem dženaze
   Pravilo je da se ne odugovlači sa opremanjem umrle osobe, ako se stvarno konstatira njena smrt. Ibn Kudame navodi da najveći broj islamskih učenjaka smatra da sa opremanjem umrle osobe treba požuriti i to smatraju mustehabom, dok Ibn Hazm to čak drži vadžibom. Kod nošenja same dženaze treba ići, kako je to tumačio Ebu Bekr, r.a, umjereno žurećim korakom.[17]
   Poslanik islama, s.a.v.s, je preporučio da sa dženazom požurimo, kako stoji u predaji Ebu Hurejre, r.a: Požurite sa dženazom, jer ako je bila dobra osoba, biće joj dobro kuda je nosite, a ako nije bila dobra,onda je to zlo koje skidate sa svojih vratova![18]
   Treba reći da čak i umrla osoba želi da je brzo nose na njeno odredište, kao što ističe Vjerovjesnik, s.a.v.s, u predaji Ebu Se’ida el-­Hudrija, r.a: Kada se umrli opremi i ljudi ga ponesu na svojim ramenima, ako je bila dobra osoba, kaže: Požurite sa mnom, a ako nije bila dobra, kaže onima koji je nose: Teško njoj! Kuda je nose? Ovo čuje sve osim čovjeka, a kada bi ovo čovjek čuo pao bi onesviješćen![19]
5. e) Ukopaće ga u mjestu gdje je umro
   Umrlu osobu treba ukopati u mjestu gdje je i umrla. Tako je radio Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada je Hamzu, r.a, i druge pokopao na Uhudu, nakon bitke, zabranivši muslimanima da umrle nose u njihova mjesta rođenja ili boravišta.[20]
   Na temelju ove i drugih predaja islamski učenjaci smatraju haramom prenositi umrlog ili ukopanog iz mjesta gdje je umro u drugo mjesto, pa čak ako je to umrli prije svoje smrti i oporučio. Manji broj učenjaka smatra da je to mekruh. Imam Šafija dopušta prenošenje umrlog u Mekku, Medinu ili Jerusalim, ako se to čini radi berićeta tih mjesta.[21]
6. f) Vratiće njegov dug
   Ukoliko umre osoba a iza sebe ostavi kakav dug, oni koji ostaju iza nje dužni su to učiniti odmah nakon njene smrti, a prije klanjanja dženaze-namaza. Poslanik, s.a.v.s, nije htio klanjati dženazu dok dug ne bi bio vraćen, kao što se navodi u predaji Džabira b. Abdillaha, r.a. Tek kada je Ebu Katade vratio dug od dva dinara-zlatnika za tu umrlu osobu, Allahov Poslanik, s.a.v.s, je pristupio i klanjao joj dženazu.[22]

Šta je dozvoljeno prisutnim kada neko umre?

Kada neko umre, prisutnima je dozvoljeno da otkriju lice umrloga, da ga poljube i plaču za njim tri dana. Enes b. Malik, r.a., prenosi hadis u kome se vidi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, uzeo svoga mrtvog sina Ibrahima, poljubio ga, pomirisao i zaplakao, pa na primjedbu ‚Abdurrahmana b. ‚Avfa, r.a: Zar i ti, Allahov Poslaniče?, odgovorio je: To je samilost, sine Avfov, a zatim je dodao: Oko mi samo suzi a srce tuguje, a mi nećemo ništa reći čime nije Zadovoljan naš Gopodar. Uistinu smo mi, Ibrahime, zbog rastanka s tobom, tužni![23] Dakle, tuga i plač su dozvoljeni, ali ne tuga i plač sa vriskom, jadikovanjem i naricanjem!

 Šta je dužna rodbina umrlog?

1. a) Biti strpljiva i zadovoljna sa Allahovom, dž.š., odredbom
   Rodbina umrlog treba biti prisebna i zadovoljiti se sa onim što je Allah Uzvišeni odredio. Oni, u času smrti njihovih najmilijih, trebaju znati da je Allah Svemoćni odredio trenutak njihove smrti baš tada, da smognu snage da se pomire sa tim i da priznaju da smo svi Allahovi i Njemu se svi vraćamo – neko prije a neko poslije. Oni se trebaju ponašati shodno kur’anskom ajetu: “one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti![24]

Posebno je bitan taj prvi momenat u času preseljenja nekog od naših najbližih. Vjerovjesnik, s.a.v.s, je savjetovao jednu ženu, da u času preseljenja na Ahiret nekoga od njenih najbližih, bude bogobojazna i strpljiva, rekavši joj: Prava strpjivost je pri prvomudarcu![25]
Nagrada za tako strpljivo prevladano iskušenje je džennet. Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, u tom pogledu, izrekao hadisi-kudsijju: Allah Uzvišeni kaže: Kada oduzmem Mome robu vjerniku najdražu osobu na ovom sv jetu, a on mirno i strpljivo podnese taj gubitak, nadajući se Mojoj nagradi – jedina nagrada mu je Džennet![26]

Divan primjer istinske strpljivosti i stvarnog zadovoljstva Allahovom odredbom, nalazimo u primjeru supruge poznatog ashaba Ebu Talhe. Naime, njihov sinčić je bio bolestan i dok je on boravio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, njegov sin je umro. Njegova supruga ga je sklonila u jedan kraj kuće i pripremila mu sve za dženazu. Kada se Ebu Talha, r.a, vratio upitao je za bolesno dijete, pa mu jesupruga odgovorila, da mu se duša smirila i da se nada da se dječak odmorio. Ebu Talha, r.a, je mislio da mu je sin ozdravio, pa je legao sa suprugom i, tom prilikom, imao intimni odnos, pa kada se rano okupao i htio izaći iz kuće, ona ga je obavijestila da im je sin umro. Kada je klanjao dženazu svome djetetu sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s, ispričao mu je taj slučaj, a Poslanik, s.a.v.s, je rekao:Da vas Allah blagoslovi u vašim noćima! Allah je učinio da je baš u toj noći, u kojoj im je umro dječak, supruga zanijela drugog dječaka koji im se uskoro rodio. Sufjan prenosi da je jedan od ensarija izjavio: Vidio sam im kasnije devetero djece i sva su već učila Kur’an. [27]

1. b) Moliti Allaha, dž. š., da nadoknadi boljim
   Prilikom smrti nekoga od naših najbližih članova porodice, njegova rodbina će priznati svoju nemoć nad takvim stanjem a Allahovu, dž.š., moć i moliće Gospodara svjetova da nadoknadi taj gubitak sa boljim nego što je izgubljeno.
   Ummu Seleme, r.a, kaže: Čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da kaže: Nema nijednog roba kojeg zadesi neka nesreća pa rekne: Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un. Allahumme edžurni fi musibeti ve ehlif li hajren minha / Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Nagradi me, Allahu, Za moju nesreću i daj mi bolje od nje, a da ga Allah neće nagraditi za njegovu nesreću i namiriti mu bolje od onog što je izgubio. Ummu Seleme, r.a, na kraju kaže: Nakon što je umro Ebu Seleme izgovorila sam ono što mi je naredio Allahov Poslanik, s.a.v.s, pa mi je Allah nadoknadio boljeg od njega – dao mi je Allahovog Poslanika, s. a. v. s.[28]

 Šta je zabranjeno rodbini umrle osobe?

1. a) Naricanje
   Dozvoljeno je žaljenje i plakanje za umrlom osobom, ah je strogo zabranjeno naricanje i jadikovanje. U hadisima u kojima se prijeti da će umrla osoba biti kažnjavana u kaburu, zbog plača onih koji je žale, misli se, kako istiće Ibn Hadžer, na plakanje sa jadikovanjem, naricanjem i velikim puštanjem glasa.[29]Allahov Poslanik, s.a.v.s, je plakanje sa jadikovanjem i naricanjem strogo osudio, a uz to je naricanje definirao džahilijjetskim postupkom, kao što se prenosi u hadisu Ebu Malika el-Eš’arija, r.a: Četvero je u mom ummetu džahilijetsko i ummet se još toga nije rješio: razmetanje plemićkim rodom, vrijeđanje zbog porijekla, traženje kiše posredstvom zvijezda i naricanje za umrlim. Ako se naricateljka ne pokaje prije svoje smrti, na Sudnjem danu će ustati a na sebi će imati košulju od katrana a pancir od šuge![30]
2. b) Udaranje po licu i cijepanje odjeće
   Strogo je zabranjeno rodbini i ostalima, nakon smrti nekog njenog člana, udaranje po licu ili drugim dijelovima tijela, cijepanje odjeće ili proklinjanja samoga sebe kao što to rade pripadnici drugih religija, ateisti ili idolopoklonici. ‚Abdullah b. Mes’ud, r.a, prenosi eksplicitnu Vjerovjesnikovu, s.a.v.s, zabranu takvoga čina: Nije naš onaj ko se udara po obrazima, cijepa izreze na košulji i proklinje se poput predislamskog proklinjanja. [31]
3. c) Brajanje ili odsjecanje kose
   Uz naprijed spomenuto, strogo je zabranjeno i brijanje ili odsijecanje kose od strane rodbine umrle osobe. To je spomenuo Ebu Musa, r.a, kada je bio toliko bolestan da se onesvijestio i kada je, ponovo, došao svijesti, plašeći se, da će njegovi ukućani, nakon njegove smrti raditi ono što je islamom zabranjeno, jasno upozorio: Ja se ograđujem od sveg onoga od čega se ograđivao Allahov Poslanik, s.a.v.s. On se ograđivao od žene koja prilikom nesreće kuka i jauče, žene koja brije ili odsijeca kosu i žene koja cijepa odjeću na sebi![32]

Simptomi dobrog svršetka

Mi ne znamo kako i šta je koja osoba kod Allaha zaradila i kako de skončati na Sudnjem danu. Međutim, po njegovim posljednjim trenucima ovodunjalučkog života, uočavamo simptome koji upućuju na njegov dobar svršetak. Ti simptomi se kreću od njegovih posljednjih riječi koje je izgovorio na ovom svijetu, a koje su glasile: La ilahe illellah, preko njegove pogibije na Allahovom putu, smrti u petak ih uoči petka, smrti od kuge, stomačnih oboljenja, utopljenja u vodi, skončavanje u ruševinama, umiranje žene pri porođaju, pogibijom braneći svoju vjeru, domovinu i imetak, pa do smrti pri činjenju nekog hairli djela, kao što su zikr, post, sadaka i sl.[33]

Pohvala umrle osobe

Ako umrlog pohvale pravedni i iskreni ljudi, nakon njegove smrti, to de biti jedna vrsta svjedočenja za tu osobu, jer meleki bilježe šta se o njemu govori. Otuda je preporučljivo o vjernicima govoriti pozitivno nakon njihove smrti. Time ćemo, iako možda nekada nismo ni svjesni, pomoći umrlom da lakše prevlada kaburska i ahiretska iskušenja. Ovo bi trebali svjesno činiti i tako ih obradovati poslije njihove smrti, jer Poslanik islama, s.a.v.s, u predaji Omera b. el-Hattaba, r.a, jasno naglašava: Za kojeg god muslimana četverica posvjedoče da je dobar, Allah je ga uvesti u džennet! Upitali smo: A trojica? Odgovrio je: I trojica. Upitali smo: I dvojica? Odgovorio je: I dvojica. Nakon to ga ga nismo pitali za jednog.[34]

Kupanje umrlog

Koliko islam pridaje važnost čistoći i higijeni svake osobe, najbolje de ilustrirati činjenica da se čak i umrli kupa i okupan spušta u kabur. To se, između ostalog, temelji na autentičnom hadisu koji prenosi Ummu Atijje, r.a, a u kojem se navodi da je, nakon smrti, Poslanikove, s.a.v.s, kćerke naredio: Okupajte je vodom sa sidrom tri ili pet puta, ili više od toga, a u Zadnje stavite kamfor i… počnite sa desne strane njena tijela i perite prvo one dijelove koji se peru prilikom abdesta. [35]
Izuzetak je šehid. On se ukopava sa svojom krvlju, koja se ne sapire, kako bi mu ona bila najbolji svjedok na Sudnjem danu o njegovoj žrtvi i angažiranju na Allahovom putu. Zna se da je Poslanik, s.a.v.s, nakon Bitke na Uhudu, kada su ukopavali šehide, naredio: Zakopajte ih sa njihovom krvlju![36]
Buharija navodi, doduše, predaju u kojoj se kaže da Poslanik, s.a.v.s, nije tada klanjao šehidima dženazu. Međutim, hanefije ovaj navod imama Buharija smatraju usamljenim, pa na temelju hadisa koji je zabilježen u Hakimovom El-Mustedreku, Taberanijevom El-Mu’džemu, Bejhekijevom Es-Sunenu i Bezzarovom Musnedu, smatraju da se šehidu dženaza klanja.

Umotavanje umrlog – ćefini

Islam nalaže prekrivanje ne samo žive, već i umrle osobe. Njeno tijelo, također, treba biti prekriveno i za tu priliku preporučuju se bijeli ćefini, što na neki način simbolizira čistoću, nevinost i našu nadu da sa ovoga prelazimo u drugi svijet nezaprljani, čisti od grijeha i natruha dunjalučkog života. Poslanik islama, s.a.v.s, preporučio je, inače, da oblačimo bijelu odjeću, jer se na njoj, očito je, odmah primjeti neka mrlja ili prljavština. Bijelu odjeću je preporučio i kao ćefine za umrle osobe, što, eksplicite, govori o brizi islama za čovjeka u svakoj situaciji. U hadisu koji prenosi Semure b. Džundub, r.a, Vjerovjesnik, s.a.v.s, preporučuje: Oblačite bijelu odjeću, jer je ona čistija i bolja, a i zamotavajte vaše umrle u bijele ćefine![37] 

Klanjanje, praćenje i nošenje dženaze

Vrijednost klanjanja, praćenja i nošenja dženaze umrle osobe visoko je pozicionirana u islamskom učenju. U hadisu Ebu Hurejre, r.a, jasno se nazire vanredno velika nagrada za one koji klanjaju dženazu umrloj osobi i koji je isprate do njenog kabura. Allahov Poslanik, s.a.v.s, obećava: Ko klanja dženazu imaće za to nagradu jednog kirata, a ko umrlu osobu isprati do mezara i bude tamo dok se ne ukopa, imaće nagradu u visini dva kirata. Jedan od njih, ili manji od njih je koliko brdo Uhud![38]
U Buharijinoj predaji, na pitanje: Kolika su ta dva kirata? Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Kao dva velika brda!
Dozvoljeno je, kada pratimo dženazu, ići ispred ili iza nje, sa njene desne ili lijeve strane, izuzev onoga koji jaše ili se vozi nekim od prevoznih sredstava, on tada, isključivo ide iza dženaze. To se temelji na hadisu čiju predaju bilježe poznati muhaddisi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban, Bejheki, Tahavi i Tajalisi. Treba napomenuti da, iako je dozvoljeno ići ispred i iza dženaze, i za to postoje autentične predaje od Poslanika, s.a.v.s, ipak se preferira praćenje dženaze hodanjem iza nje. Alija, r.a, je rekao: Koračanje iza dženaze vrednije je od koračanja ispred dženaze, kao što je namaz u džematu vredniji od namaza koji se klanja pojedinačno![39]

Dženaze-namaz

Iako dženaza nema ni rukjua ni sedžde, ipak se naziva namazom. To je, prije svega, dova za umrlu osobu, u kojoj molimo Allaha Uzvišenog da joj se smiluje i olakša joj polaganje računa u kaburu i na Sudnjem danu. Otuda je izuzetno važno da dženazi prisustvuje određen broj ljudi, ali  je vrlo bitno da su vjernici i da Allahu Uzvišenom ne pripisuju nikakvog sudruga. U Ebu Hurejreovoj, r.a, predaji Allahov Poslanik, s.a.v.s, ističe: Kada umre neki musliman, pa mu dženazu klanja stotinu muslimana i mole se Za njega, njihova dova će biti primljena![40]
U Ibn ‚Abbasovoj, r.a, predaji broj prisutnih klanjača je daleko manji. U toj predaji Vjerovjesnik, s.a.v.s, poručuje: Neće umrijeti ni jedan musliman, pa mu dženazu klanja četrdeset ljudi, koji ni u čemu Allahu ne pripisuju sudruga, a da im dova Za njega neće biti primljena![41]
Prilikom klanjanja dženaze-namaza bitno je izgovoriti četiri tekbira. Prilikom izgovora prvog tekbira podižu se ruke, a u slučaju ostala tri tekbira to se ne čini. Ruke se vežu kao i prilikom klanjanja ostalih namaza. Izvjesnih razlika u vezi s učenjem u namazu ima, zavisno od mezheba kojem oni koji klanjaju pripadaju. U hanefijskom mezhebu, nakon prvog tekbira, uči se Subhaneke, sa dodatkom: Dželle senauke; nakon drugog – salavati, a nakon trećeg – dova, dok se nakon četvrtog tekbira predaje selam i završava klanjanje dženaze-namaza.

Ukopavanje

Kabur će se iskopati u dubinu koliko za pola ljudskog stasa ili koliko do grudi, a preporučljivo je još i dublje. Pri dnu kabura, od strane Kible, iskopaće se jedno udubljenje, takve duljine i širine da umrla osoba može stati, tako da se ona tu položi a kabur praktično ostane prazan i predviđen samo za daske koje se poredaju i zemlju koja se vrati u njega. To udubljenje naziva se lahd.Takva praksa ima uporište u Ibn ‚Abbasovoj, r.a, predaji koji prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, napomenuo: Za nas je lahd a Za druge je šekk![42] Šekk, ustvari, znači ukopavanje umrle osobe na sredini kabura, pa je tako Vjerovjesnik, s.a.v.s, želio da se i u tome razlikujemo od drugih.
Svaka osoba ukopava se odvojeno u zasebnom kaburu, međutim, ako je nužda, dozovljeno je ukopavanje više umrlih osoba u jedan kabur, ali se tada svaka osoba odvaja od druge zemljom koja se ubaci između njih.
U slučaju da osoba umre na otvorenom moru, daleko od obale, okupaće se, umotati u ćefine, klanjaće joj se dženaze-namaz i biće položena u morske dubine.[43

Šta se izgovara kada umrlog spuštamo u kabur?

Prilikom spuštanja urnrle osobe u kabur, proučićemo: Bismillahi ve ‚ala milleti Resulillahi. To se temelji na predaji ‚Abdullaha b. Omera, r.a, u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, nekada proučio: Bismillahi ve ‚ala milleti Resulillahi / Sa Allahovim imenom i u vjeri Allahovog Poslanika, nekada: Bismillahi ve ‚ala sunneti Resulillahi / Sa Allahovim imenom i shodno sunnetu Allahovog Poslanika, a nekada: Bismillahi ve fi sebilillahi ve ‚ala milleti Resulillahi / Sa Allahovim imenom, na Allahovom putu i u vjeri Allahovog Poslanika.[44] 

Izražavanje saučešća

Smrt drage osobe gubitak je koji se dunjalučki namiriti ne može. Jedini način da, bar donekle, umanjimo bol i tugu takvoj osobi je lijepa i utješna riječ, koja može biti izuzetnim mehlemom na načinjenoj rani u srcu te osobe. U praksi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, taj vid izražavanja saučešća bio je prepoznatljiv. On je, kako se primjećuje iz brojnih predaja, našao načina da se priblii ožalošćenim članovima porodice, tješeći ih i podsjećajući ih na nagradu od Gospodara svjetova ukoliko ostanu strpljivi i dostojanstveni u tim teškim trenucima, čime ih je psihološki rasterećivao.
Pogledajmo kako nas Poslanik islama, s.a.v.s, podstiče da lijepom riječju i iskazivanjem islamskog saosjećanja pridemo porodici umrle osobe. Muhammed b. ‚Amr b. Hazm, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, istakao: Allah Uzvišeni je svakog vjernika koji u času smrti iskaže saučešće i saosjećanje sa svojim bratom, zaogrnuti odjećom časti i dostojanstva na Sudnjem danu.[45]
U drugoj predaji, koju od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi ‚Abdullah b. Mes’ud, r.a, naglašava se: Ko izrazi saosjećanje i podstakne onoga kome je neko umro na strpljenje, ima nagradu kao i onaj kome je neko umro, pa se strpio! [46]
Izražavanje saučešća se može učiniti na više načina. Uglavnom, tim riječima utjehe treba zamoliti Allaha Uzvišenog da nagradi onoga koji se nalazi u žalosti, da ga učini jakim, da lijepo podnese to iskušenje i da oprosti i smiluje se umrloj osobi.
Tako Usame b. Zejd, r.a, prenosi da je jedna od Vjerovjesnikovih, s.a.v.s, kćerki, poslala mu izaslanika da ga pozove i obavijesti o smrti njenog dječaka, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao izaslaniku: Otiđi joj i obavijesti je da, uistinu, Allahu pripada ono što je uzeo i ono što je dao i sve kod Njega ima određen rok, pa joj naredi neka se stipi i očekuje Allahovu nagradu! [47]

Priprema hrane za porodicu umrlog

Kada se desi smrtni slučaj, a pogotovo kada je to neko ko je bio posebno omiljen: kao roditelji, djeca, supružnici i sl., onda su članovi porodice u posebnom stanju žalosti i tuge, tako da i ne pomišljaju da spremaju hranu za jelo. Tada, po kodeksu islamskog ponašanja, ostala rodbina, komšije i prijatelji treba da se pobrinu za to i da im pripreme hranu i donesu je u njihovu kuću. To se temelji na predaji ‚Abdullaha b. Dža’fera, r.a, u kojoj se navodi: Kada dođe vjest o Džaferovoj smrti,[48] Vjerovjesnik, s.a.v.s, reče: Pripremite hranu Za Džaferovu porodicu, jer njih trenutno zaokuplja nešto drugo! [49]
Pogledajmo kako islamskom kodeksu ponašanja ne promiče nijedan detalj u životu čovjeka i s kakvim osjećanjem pažnje i brige prati svaku situaciju u kojoj se čovjek nađe i rješava je na najbolji mogući način. Međutim, umjesto da oćutimo ljepotu islamskog kodeksa ponašanja i tako sebi olakšamo stanje kada nam se desi smrtni slučaj, mnogi od nas su, nažalost, prihvatili neislamski običaj i počeli spremati obilnu hranu za prisutne na dženazi, odnosno kada se vrate sa dženaze u kuću umrlog!!!

Koju korist umrli ima od živog?

1. a) dova za umrlog

Umrla osoba će imati koristi od dove živoga. Otuda je veoma bitno da, prilikom klanjanja dženaze ili nakon nje, proučimo neku dovu za umrloga. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je jednom prilikom proučio dovu nekom od ashaba. Navodi se da je prenosilac ove dove ‚Avf b. Malik, r.a, rekao: Tako me se ta dova dojmila, da sam poželio da sam ja taj umrli! Šta je Poslanik, s.a.v.s, proučio za umrlog? Pogledajmo: Allahummegfir lehu verhamhu, ve ‚afihi va’fu ‚anhu, ve ekrim nuzulehu, ve vessi‘ mudhalehu, vagsilhu bi-l-mai ve-s-seldži ve-l-beredi, ve nekkihi mine-l-hataja kema nekkajte-s-sevbe-l-ebjeda mine-d-denesi, ve ebdilhu hajren min darihi, ve ehlen hajren min ehlihi, ve zevdžen hajren min zevdžihi, ve edhilhu-l-Džennete ve e’izhu min ‚azabi-l–kabri ve min ‚azabi-n-nari. / Allahu, oprosti mu i smiluj mu se. Sačuvaj ga i oprosti mu grijehe. Učini ugodnim njegovo prebivalište i učini ga prostranim. Operi ga vodom, snijegom i ledom i očisti od grijeha kao što čistiš bijelu odjeću od prljavštine. Zamijeni mu kuću boljom, porodicu boljom i ženu boljom. Uvedi ga u Džennet i spasi od kaburske kazne i kazne u Vatri. [50]

1. b) upotpunjavanje neizvršenih ibadeta (post, zavjet i sl.)

Ukoliko je umrla osoba bila obavezna izvršiti neki ibadet, a nije ga obavila, to će nadoknaditi neko od njene porodice ili nasljednika. Tako ‚Aiša, r.a, prenosi hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s, ističe: Ko umre, a bude ostao dužan post, napostiće za njega njegov bližnji![51]
U Muslimovoj predaji, Burejde, r.a, prenosi da je neka žena upitala Allahovog Poslanika, s.a.v.s: Allahov Poslaniče, majka mi je bila dužna postiti mjesec dana, pa hoću li ja to nadokanditi? Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Posti za nju!  Žena je primjetila: Ona nikada nje obavila hadž , pa mogu li ja to učiniti za nju? Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Obavi hadž za nju![52]

1. c) vraćanje duga

Ako umrla osoba bude imala kakav dug, njegovi najblži dužni su vratiti taj dug. To je najbolje učiniti prije klanjanja dženaze. Brojni su primjeri iz Poslanikove, s.a.v.s, prakse koji govore tome u prilog. Tako, naprimjer, u predaji Džabira b. ‚Abdullaha, r.a, spominje se da Vjerovjesnik, s.a.v.s, nije htio klanjati dženazu nekom čovjeku koji je umro pod dugom, dok Ebu Katade, r.a, nije preuzeo obavezu platiti njegov dug, pa je tek tada Poslanik, s.a.v.s, prešao pred džemat i klanjao mu dženazu![53]

1. d) dobro djelo koje učini dijete umrlog

Sve što dijete uradi od dobrih djela, ide u prilog i umrlim roditeljima i oni u tome imaju nagradu, a djetetu se ništa od sevapa ne umanjuje. Brojne su predaje koje bilježe Buharija, Muslim, Nesaija, Tirmizija, Ebu Davud, Ibn Madže, Malik, Ahmed, Bejheki i dr. u kojima ashabi pitaju da li de imati nagradu i oni i njihovi roditelji, ako oni za njih podijele sadaku ili učine neko dobro djelo. Poslanik, s.a.v.s, je odgovarao potvrdno.
Također, dova djeteta za svoga roditelja itekako se uvažava i uveliko doprinosi umrlom roditelju. Ebu Hurejre, r.a, prenosi Vjerovjesnikove, s.a.v.s, riječi koje to potvrđuju: Kada čovjek umre njegova djela se prekidaju, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi iza njega koriste i dobro odgojeno dijete koje mu dovu čini![54]

1. e) trajna sadaka – vakuf

Umrla osoba će imati izuzetnu korist od trajne sadake, odnosno vakufa, bilo da je ona to ostavila ili neko to čini od njene imovine nakon njene smrti. To može biti gradnja džamije, puta, bolnice, česme ili bilo šta što koristi ljudima i sve dok traje taj hajrat njemu će nagrada teći i on će od toga imati koristi, što vidimo, eksplicite, iz citiranog hadisa.

1. f) učenje koje je ostavio

Svako učenje, knjiga, savjeti i sl. koje čovjek ostavi iza sebe, a što koristi ljudima, biće vrednovano na Sudnjem danu a umrla osoba će od toga imati koristi i nakon svoje smrti. Ako to čini neko od njegove porodice, podstaknut njegovim učenjem, također će mu doprinositi i poslije njegovog nestanka sa životne pozornice, kako je i istaknuto u spomenutoj Muslimovoj predaji.

Posjećivanje kabura

Posjećivanje kabura je korisno i za umrlog, ali i za živog. Otuda je zabrana posjećivanja kabura, koja je bila u početku aktuelna, derogirana hadisom kojim se to dopušta. Burejde, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Bio sam vam zabranio posjećivanje kabura, a od sada ih posjećujte![55]

1. a) koristi posjetioca kabura

Ogromne su koristi onome koji zijareti kaburistan, zbog toga što se podsjeti da treba i on leći u tu hladnu i vlažnu zemlju i biti samo hrana za crve. U brojnim predajama koje bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki, Hakim i drugi, podvlači se da se zijaretom kabura zadobijaju ogromne pouke, povećava dobro, podsjeća na ahiret, te izazivaju suze u očima, a srca postaju osjetljivija i suptilnija.

1. b) koristi umrlom

Od posjete kaburu umrla osoba ima izuzetnu korist. To se očituje i selamom koji se uputi umrloj osobi i dovom Allahu Uzvišenom da joj oprosti grijehe i sačuva je kaburskog azaba. Otuda, kada posjećujemo kabure, treba da se obratimo njihovim stanovnicima, jer oni nas čuju, iako mi to ne primjećujemo. Na upit ‚Aiše, r.a, kako da se obrati mrtvima, Vjerovjesnik, s.a.v.s, joj je savjetovao da kaže: Es-Selamu ‚ala ehli-d-dijari mine-l-mu’minine ve-lmuslimine. Ve jerhamullahu-l-mustakdimine minna ve-l-muste’hirine. Ve inna inša Allahu bikum lelahikun! / Neka je mir na vjernike i muslimane, stanovnike ovih kuća. Neka se Allah smiluje onima koji su ranije i skoro umrli. Mi ćemo se, inša Allah, sigurno vama pridružiti![56]
Preporučljivo je, kada selam nazivamo umrloj osobi, stati u pravcu njenog lica, a kada učimo dovu za nju, onda se treba okrenuti prema kibli.[57]

1. c) učenje Kur’ana na kaburu

Učenjaci imaju različite stavove kada je u pitanju učenje Kur’ana na kaburu. Neki to strogo zabranjuju, smatrajući to zabranjenom novotarijom dok drugi to dozvoljavaju i smatraju pohvalnim.
Oni koji smatraju da je učenje Kur’ana kod kabura novotarija i da ga je pokuđeno učiti, temelje svoje stavove na činjenici da ne postoji nijedan autentičan hadis koji, eksplicite, govori o učenju Kur’ana na kaburu. Jedino što dozvoljavaju je nazivanje selama umrloj osobi i učenje dove za nju. Traženje oprosta za umrlu osobu oni temelje na hadisu Osmana b. ‚Affana, r.a, koji kaže da bi Vjerovjesnik, s.a.v.s, kada bi se završilo sa ukopavanjem umrle osobe, stao iznad nje i rekao: Tražite oprosta za vašeg brata i molite Allaha da ga učvrsti, jer njega sada ispituju![58]
Oni koji dozvoljavaju i prakticiraju učenje Kur’ana na kaburu, temelje svoje stavove na hasen-predaji imama Bejhekija koji u Sunenu navodi da je ‚Abdullah b. Omer, r.a, smatrao mustehabom proučiti početak i završetak sure El-Bekare, na kaburu, nakon ukopavanja.[59]
Imam Nevevi, također, navodi mišljenje imama Šafije i učenjaka iz njegove pravne škole, koji su smatrali mustehabom da se nešto prouči iz Kur’ana na kaburu, a ako bi bio proučen i kompletan Kur’an – to su smatrali još boljim.[60]
Treba spomenuti da nema nikakve smetnje da neko za umrlog prouči u džamiji ili u svojoj kući nešto iz Kur’ana, moleći Allaha Milostivog da ga obdari Svojom milošću i obaspe ga Svojim oprostom. Međutim, okupljanje u kući umrlog u svrhu učenja Kur’ana ili neke druge vrste ibadeta nema nikakve podloge u Poslanikovoj, s.a.v.s, praksi i praksi njegovih časnih ashaba, niti praksi prvih generacija muslimana

Šta je zabranjeno činiti uz kabur?

Uz kabur, shodno vjerodostojnim predajama Allahovog Poslanika, s.a.v.s, zabranjeno je sljedeće:

1. a) klanje kurbana

Zabranjeno je uz kabur klati kurban. To se jasno vidi iz Enesove, r.a„ predaje u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Nema klanja (uz, kabur) u islamu! Abdurrezzak, u nastavku te predaje, pojašnjava: Uz kabur su imali običaj klati kravu ili ovcu![61]

1. b) izdizanje kabura iznad nivoa Zemlje

Kabur ne smije biti izdignut iznad nivoa zemlje. To se čini jedino u slučaju da bi se prepoznalo da je to kabur, kako napominje imam Šafija, da se po njemu ne bi sjedilo i gazilo.[62] ‚Ali el-Kari smatra da se to odnosi na izdignute i ukrašene kabure koji se danas grade od mermera i betona.[63]
Ebu-l-Hejjadž el-Esedi veli da ga je Alija b. ebi Talib, r.a, upitao: Hoćšč li da te zadužim onim čime je mene Allahov Poslanik, s.a.v.s. zadužio? Naredio mi je da svaki kip (spomenik) srušim i svaki uzdignuti mezar poravnam.”[64]

1. c) podizanje nadgrobnih spomenika

Podizanje nadgrobnih spomenika strogo je zabranjeno, što je već naglašeno u prethodnoj (Muslimovoj, Tirmizijinoj i Ebu Davudovoj) predaji, u kojoj Alija b. ebi Talib, na, ističe da mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s, naredio da svaki nagrobni spomenik poruši!
Očito je da gradnja nišana na kaburima na našim prostorima ima svoje razloge u razlikovanju od drugih naroda i religija i pokušaj izbjegavanja asimilacije s drugima. Može se primijetiti da se isključivo po nišanima na kaburima može odgonetnuti, nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, te rušenja i paljenja kuća i vjerskih objekata, da su tu živjeli muslimani. To, donekle, opravdava takvu vrstu obilježavanja, ali pod uvjetom da to obilježavanje bude skromno i da ne prelazi u nedozvoljeni luksuz!

1. d) pisanje po kaburima

Džabir, r.a, prenosi hadis da je Vjero jesnik, s.a.v.s, Zabranio da se piše po kaburima.[65]
Imam Es-Sindi, komentirajući ovaj hadis, navodi da postoji mogućnost da se ova zabrana odnosi na ispisivanje bilo čega po kaburima: imena umrlog, godinu rodenja ili smrti, kao i kur’anskog teksta ili Allahovih imena. On, dalje, navodi da Hakim ovaj hadis smatra vjerodostojnim, ali kaže da se po njemu ne postupa, zato što muslimanski učenjaci, slijedeći praksu prvih generacija, ispisuju imena i određene podatke umrlih osoba po njihovim kaburima. Imam Zehebi, pak, svako ispisivanje smatra novotarijom. Hafiz Iraki, kako navodi Sujuti, smatra da je zabrana pisanja kur’anskih ajeta ili Allahovih imena na kaburima uzrokovana time da to što je napisano neće pasti na zemlju, pa da se po tome ne bi gazilo.[66]

1. e) građenje na kaburima

Svaka vrsta gradnje na kaburima strogo je zabranjena. Ranije je spomenuta zabrana gradnje nadgobnih spomenika. Iz Džabirove, r.a, predaje u kojoj Poslanik, s.a.v.s, jasno zabranjuje da se na kaburima gradi,[67] razumije se, kako ističe hafiz El-‚Iraki, da se to odnosi na svaku vrstu građevine, bilo da se radi o nagdrobnom spomeniku, turbetu, džamiji, medresi ili nečem sličnom. Dopuštena je samo blago izdizanje nad zemljom, kako bi se označilo da se radi o kaburu, kako se to mjesto ne bi gazilo, dok je svaka druga gradnja u koliziji sa sunnetom Allahovog Poslanika, s.a.v.s.[68]

1. f) sjedenje na kaburima

Sjedanje na kabur strogo je zabranjeno. Poslanik islama, s.a.v.s, u predaji Ebu Merseda el-Ganevija, r.a. jasno ističe: Ne sjedajte na kabure![69]
Tu zabranu još bolje ilustrira hadis koji Ebu Hurejre, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s: Da neko od vas sjedne na žeravicu, pa mu ona spali odjeću i dopre do kože, bolje je nego da sjedne na mezar!”[70]

1. g) klanjanje na kaburima

Klanjanje na kaburu, uz kabur i prema njemu strogo je zabranjeno Poslanikovim, s.a.v.s, hadisom koji prenosi Ebu Mersed el-Ganevi, r.a: Nemojte sjediti na kaburima niti klanjati prema njima![71]
Ta zabrana posebno je drastična kada je u pitanju namaz u kome smo okrenuti prema kaburu. Ako to činimo uz kabur, odnosno u kaburistanu, onda naš namaz neće biti valjan jer ga klanjamo na nečistom mjestu, kao što veli Vjerovjesnik, s.a.v.s, u predaji Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a: Kompletna Zemja je mjesto za klanjanje, izuzev kaburistana i kupatila.”[72]
Ako se to čini prema kaburu iz neznanja – to je haram, a ako se svjesno okreće ka umrloj osobi u kaburu, onda je to – kako tvrdi šejh ‚Ali el-Kari – otvoreni širk![73] Ibn Tejmijje smatra da je strogo zabranjeno klanjati na kaburu, pored kabura ili prema kaburu, upravo radi sasijecanja bilo kakve mogućnosti pojave širka. Takav čin osuđuju, kako tvrdi Ibn Hazm, i Ebu Hanife, Evzai, Sufjan i dr.

1. h) gradnja džamija na kaburima

Svaka gradnja na kaburima je zabranjena, čak ako se radi i o gradnji džamija. To je posebno potcrtavao Allahov Poslanik, s.a.v.s, upozoravajući svoje sljedbenike da ne dođu u takvo iskušenje. Aiša, r.a, prenosi da su Ummu Seleme i Ummu Habiba, r.a, vidjele crkvu u Abesiniji, sa brojnim slikama i kipovima, kada su za vrijeme hidžre boravile u toj zemlji, pa im je Poslanik, s.a.v.s, tada rekao: To su oni koji, kada umre dobar čovjek sagrade, na njegovom kaburu bogomolju i potom u njoj naslikaju slike. Takvi su kod Allaha najgora stvorenj.”[74]
Iz predaje Ebu Hurejrea, r.a. eksplicite se vidi da je takve osobe Allah Uzvišeni prokleo. Vjerovjesnik, s.a.v.s, jasno to nagovještava: Allah je prokleo židove i kršćane koji su grobove svojih vjerovjesnika uzeli kao bogomolje.”[75]
Već i ove dvije autentične predaje jasno ilustriraju islamsko poimanje života i svijeta. Otuda svaka vrsta gradnje na kaburima treba biti dobro analizirana prije nego što se nađemo u timu onih na koje će se sručiti Allahovo prokletstvo. Zato, gradimo van kabura, a ne na njima i dajmo šansu životu a ne smrti![76]

1. i) putovanje radi obilaska kabura

Putovanje radi obilaska kabura je, kako smatra najveći dio islamskih učenjaka, strogo zabranjeno, pa makar se radilo i o samom kaburu Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Oni taj stav temelje na autentičnom hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji od njega prenose Ebu Hurejre i Ebu Se’id el-Hudri, r.a: Putovanje se organizira isključivo radi tri džamije: Mesdžidu-l-harama, Mesdžidu-l Aksaa i ove moje džamije.”[77]
Toj tvrdnji ide u prilog i Kaz’aova predaja, kada je htio zijaretiti Et-Tur, pa je upitao ‚Abdullaha b. Omera, r.a, o tome, našto mu je on odgovorio: Zar nisi čuo da je V ero jesnik, s.a.v.s, rekao: Putovanje se organira isk jučivo radi tri džam je: Mesdžidu-l-Harama, Poslanikove, s.a.v.s, džamije i Mesžidu-l—Aksa’a; Zato ostavi Et-Tur i ne putuj tamo.”[78]
Šejh Ebu Muhammed el-Džuvejni, poznati imam u oblasti tefsira i fikha i otac poznatog Imamu-l-Haremejna, na temelju citiranog hadisa koji bilježe Buhari i Muslim, kategorički zabranjuje putovanje u svrhu posjećivanja bilo čijeg kabura, a imam es-San’ani tvrdi da su sve predaje koje aludiraju na posjećivanje kabura poslanika i dobrih ljudi slabe ili apokrifne, pa, prema tome, ne može se, u ovom pogledu, na njih osloniti.[79]
Međutim, putovanje u svrhu traženja nauke, ekonomskih i poslovnih razloga je, prema stavu učenjaka, apsolutno dozvoljeno i u tom pogledu nema nikakvih zapreka.

1. j) paljenje svijeća ili svjetiljki na kaburima

U nekim područjima uobičajilo se i na kaburima umrlih muslimana ili mjestima njihove pogibije paliti svijeće ili koristiti neku drugu vrstu svijetiljke, što je, svakako, poistovjećivanje s praksom kršćana ili vatropoklonika. Poslanik islama, s.a.v.s, kategorički je to zabranio, što vidimo iz Ibn ‚Abbasove, r.a, predaje u kojoj se kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s, prokleo je žene koje često posjećuju kabure, one koji na kaburima grade džamije i one koji pale svjetiljke na kaburima![80]
Taj čin koji prakticiraju neki muslimani, osim bojazni da se čovjek identificira s osobama drugog svjetonazora i religijskih opredjeljenja, nosi sa sobom i bespotrebno trošenje materijalnih sredstava, što se kosi sa učenjem islama, da treba pomoći živima, a ne razbacivati sredstva od kojih koristi nemaju ni živi a ni mrtvi![81]

Novotarije u vezi s dženazom

Nažalost, u praksu muslimana vremenom se infiltriralo puno stvari koje nemaju nikakvog utemeljenja u fundamentalnim izvorima islama: Kur’anu i Sunnetu, niti u praksi prvih časnih generacija muslimana. To je i razumljivo budući da se islam sve više širio i dolazio u područja čiji su stanovnici pridodali nešto iz svoje ranije, neislamske tradicije i, tako, bezbojnom islamu, dodali čitav spektar različitih boja i nijansi.
Najefikasniji način da se različiti dodaci i prijepci otklone je u dobrom poznavanju Kur’ana i sunneta, ali i svijetloj praksi prvih generacija muslimana, koji su se natjecali da što striktnije primijene kompletan šerijatski program.
Ovom prilikom navest ćemo samo neke elemente koje prakticiramo u slučaju smrti i dženaze a za koje ne nalazimo uporište u temeljnim izvorima islama. Očito je da su to produkti našeg promišljanja ili infiltriranja iz drugih religija, koje su, vremenom, postale sastavni dio naših običaja.

Spomenimo neke:

• stavljanje Kur’ana uz ili iznad glave umiruće osobe;
• paljenje svijeća u kući umrle osobe sedam a ponegdje i po četrdeset noći, za dušu umrle osobe;
• paljenje svijeća ili ostavljanje upaljenog svjetla u kući umrle osobe sve do svanuća;
• stavljanje čaše napunjene vodom na prozoru sobe umrle osobe i to četrdeset dana da bi se – vele duša dotične osobe imala iz čega napiti kada dođe kući. Neki stavljaju i na sam kabur čašu ili posudu s vodom;
• apstinencija ukućana umrlog od konzumiranja jela i pića, sve dok se ne završi ukopavanje;
• izbacivanje iz kuće hrane koja je bila spremljena i vode koja se nađe u posuđu;
• prekrivanje platnom ili nečim drugim svih kućnih ogledala;
• žaljenje za umrlim čitavu godinu dana i apstiniranje žene od knivenja ili oblačenja bilo kakve lijepe i ukrasne odjeće;
• puštanje brade iz žalosti za umrlom osobom;
• izbjegavanje konzumiranja mesa i drugih ukusnih jela dok traje žalost;
• ostavljanje neoprane odjeće umrlog da stoji tri dana, vjerujući da će ga to zaštititi od kaburskog azaba;
• ne usisavati i ne mesti kuću sve dok se umrla osoba ne iznese iz nje, jer – navodno – mogla bi se zamesti kompletna porodica;
• donijeti brašna, mekinja i soli, te promiješati to rukom umrle osobe i dati da hajvan jede, vjerujući da će nakon toga u izobilju biti mlijeka, sira, masla i kajmaka;
• čuvati da mrtvaca ne preskoči mačka;
• hvatanje vode sa tenešira dok se kupa umrla osoba i to davati ukućanima da piju kako im rahmetlija ne bi «izlazio na san»; bračnim drugovima radi harmonije u braku ili pijanici kako bi se prošao alkohola;
• muškom djetetu, koje je umrlo neosunnećeno, dok je još ne teneširu, prelomiti mali prst na ruci;
• imam se ne smije okrenuti prema kući umrlog, kada se ponese dženaza, kako ne bi još neko iz nje umro;
• kad se ponese dženaza da se za njom razbije bokal ili nešto od stakla, kako bi se na toj žalosti sve završilo;
• onima koji su došli na žalost, ne okreće se obuća, kao što se to, inače, čini;
• otac, majka, brat, sestra ili neki član porodice uzima grumen zemlje sa kabura i nosi ga sa sobom, kako bi umrlu osobu što prije zaboravio i prežalio;
• kad se dijete spušta u kabur pomjeriti ga tri puta naprijed kako mu majka nakon njegove smrti ne bi postala nerotkinja;
• dijeljenje novca, kao sadake, na kaburu i to svim prisutnim – bili bogati ih siromašni;
• prilikom zakopavanja umrlog, ne uzimati lopatu nego je bacati, da bi je drugi uzeo. Otuda se i ne govori: Daj lopatu, nego: Baci lopatu!
• oglašavanje smrti umrle osobe sa munara;
• da gasal zikr čini prilikom pranja svakog organa umrle osobe;
• činjenje zikrullaha naglas dok mejjit bude gasuljen;
• nošenje cvijeća, vijenaca ili fotografije umrle osobe ispred dženaze;
• davanje sadake dok se dženaza kreće prema kaburistanu;
• sporo hodanje za dženazom;
• pričanje, rasprave i bespotreban govor prilikom praćenja dženaze;
• učenje zikra ili Kur’ana naglas dok se prati dženaza;
• donošenje hrane i pića do kabizra da se posluže oni koji prate dženazu;
• posipanje vode po kaburu (izuzetak je ako je zemlja suha, pa postoji bojazan da je vjetar neće raznijeti);
• izražavanje saučešća uz kabur;
• sastajanje i okupljanje na određenom mjestu kako bi se izrazilo saučešće;
• izražavanje saučešća više od tri dana osim za onog ko je bio odsutan; – spravljanje hrane i ugošćavanje u kući umrlog;
• ugošćavanje ljudi povodom prvog, sedmog i četrdesetog dana i nakon godinu dana od smrti umrle osobe;
• oporuka da se kabur umrlog obilazi četrdeset noći i da se, tom prilikom, uči nešto iz Kur’ana;
• završavanje hatme za umrlog uz kabur;
• pripremanje kabura prije nego što osoba umre; – obilazak kabura umrlih roditelja svaki petak;
• davanje novca ili neke druge naknade onome koji uči Kur’an mrtvome i pokloni to učenje umrloj osobi;
• obilazak kabura s nijjetom da se uz njega prouči dova, iščekujući da će tu biti primljena;
• putovanje u svrhu obilaska vjerovjesničkih ili kabura dobrih ljudi;
• nošenje mushafa na kabur i učenje iz njega;
• gradnja kuća u kaburistanu i stanovanje u njima;
• dodirivanje i ljubljenje kabura;
• tavaf i obilaženje oko kabura vjerovjesnika i dobrih ljudi;
• klanje i prinošenje žrtve i kurbana uz kabur;
• obilazak kabura da bi se klanjalo uz kabur ili prema njemu;
• traženje pomoći od mrtvih osoba;
• oporučivanje da se na kaburu umrle osobe nešto gradi ili podiže;
• traženje pomoći od Vjerovjesnika, s.a.v.s;
• dodirivanje njegovoga kabura;
• ljubljenje Poslanikovog, s.a.v.s, kabura;
• priljubljivanje stomaka ili leđa uz Poslanikov, s.a.v.s, kabur;
• okupljanje oko Poslanikovog, s.a.v.s, kabura radi učenja hatme, učenja ilahija i kasida ili citiranja poezije.

____________________________
Bilješke:

¹ Hadis bilieži Buhari u Sahihu: 81 – Kitabu-r-rikak, 3 – Babu kavli-n-Nebijji, sallallahu ‚alejhi ve sellem: Kun fi-d-dunja keenneke garibun ev ‚abiru sebilin, hadis br. 6216; Tirmizi u Sunenu: 37 – Kitabu-z-zuhdi, 25 – Babun ma džae fi kisari-l-emeli, hadis br. 2333 i Ahmed u Musnedu, 2/24 i 41
² Gafir, 39.
³ Ahmed Ferid, Bistro more pobožnosti i suptilnosti, str. 250.
⁴ Hadis bilježe Tirmizi u Sunenu: 37 – Kitabu-z-zuhd, 4 – Babun ma džae fi zikri-l-mevti, hadis br. 2307 i ocjenjuje ga kao hasenun-garibun; Nesai u Sunenu: Kitabu-l-dženaiz, 3 – Babu kesreti zikri-l-mevti i Ibn Madže u Sunenu: 37 – Kitabu-z-zuhd, 31 – Babu zikri-l-mevti, hadis br. 4258. Ovaj hadis je autentičan. (Vidi: Sahihu-l-Džami’i-s-sagiri ve zijadetuhu, hadis br. 1210.)
⁵ Hadis bilježi Ibn Madže u Sunenu: 37 – Kitabu-z-zuhd, 31 – Babu zikri-l-mevti, hadis br. 4259. Hadis je, zbog mnoštva predaja, ocijenjen dobrim. (Vidi: Albani, Silsiletu-l-ehadisi-s-sahiha, hadis br. 1384).
⁶ Ahmed Ferid, Bistro more pobožnosti i suptilnosti, str. 257.
⁷ Hadis bilježe Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-dženaiz, 20 – Babun fi-t-talkini, hadis br. 3116; Ahmed u Musnedu, 5/233 i Hakim u Mustedreku, 1/35 1. Hakim ovu predaju ocjenjuje autentičnom a Šu’ajb Arnaut hasen-predajom. (Vidi: Rijadu-s-salihin, hadis br. 917, izdanje Mektebetu dari-s-selam).
⁸ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 1 – Babu talkini-l-mevta: La ilahe illellah, hadis br. 916 i 917.
⁹ Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-dženaiz, 24 – Babu-l-kiraeti `inde-l-mejjiti, hadis br. 3121; Ibn Madže u Sunenu: 6 -Kitabu-l-dženaiz, 4-Babun ma džae fima jukalu `inde-l-meridi iza hudire, hadis br. 1448 i Ahmed u Musnedu, 5/26 i 27. Ovaj hadis Albani ocjenjuje slabom predajom (Vidi: Da’ifu-l Džami’i-s-sagiri ve zijadetuhu, hadis br. 1072).
¹⁰ Vidi komentar Imama Sujutija na Nesain Sunen, 4/5. (Izdanje: Daru-l-fikr, Bejrut, 1930, štampan zajedno sa Sunenom).
¹¹ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 51 – Kitabu-l-dženneti, 19 – Babu-l-emri bihusni-z-zanni billahi te’ala `inde-l-mevti, hadis br. 2877.
<sup>12</sup> Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu: 49 – Kitabu-d-da’vat, 99 – Babun fi fadli-t-tevbeti ve-l-istigfari ve ma zukire min rahmetillahi li ‚ibadihi, hadis br. 3540 i ocjenjuje ga garib-predajom i Ahmed u Musnedu, 5/154 i 172. Ovaj hadis Albani smatra dobrom predajom. (Vidi: Silsiletu-l-ahadisi-s-sahiha, hadis br. 127).
<sup>13</sup> Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 3 – Babun ma jukalu `inde-l-meridi ve-l-mejjiti, hadis br. 919.
¹⁴ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 4 – Babun fi igmadi-lmejjiti ve-d-du’au lehu iza hudire, hadis br. 920.
¹⁵ Provjeri: Buhari u Sahihu: 77 – Kitabu-l-Iibas, 18 – Babu-l-burusi ve-l-hiberi ve-š-šemleti, hadis br. 5814 i Muslimova zbirka hadisa, Poglavlje o dženazama, hadis br. 457.
¹⁶ Hadis bilježe Buharija u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 19 – Babu-l-kefeni fi sevbejni, hadis br. 1265 i Muslim u Sahihu: 15 – Kitabu-l-hadždž, 14 – Babun ma juf alu bi-l-muhrimi iza mate, hadis br. 1206.
¹⁷ Vidi: Buharijeva zbirka hadisa, 2/342.
¹⁸ Hadis bilježe Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 51 – Babu-s-sur’ati bi-1dženazeti, hadis br. 1315 i Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 16 – Babu-l-isra’i bi-l-dženazeti, hadis br. 944.
¹⁹ Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 52 – Babu kavli-l-mejjiti ve huve `ale-l-dženazeti: Kaddimuni, hadis br. 1316.
<sup>20</sup> Pogledaj hadis kod Ebu Davuda, Sunen: Kitabu-l-dženaiz, Babun fi-l-mejjiti juhmelu min erdin ila erdin ve kerahetun zalike, hadis br. 3165.
<sup>21</sup> Pogledaj: Nevevi, El-Ezkar, 240.
<sup>22</sup> Hadis bilježi Ahmed u Musnedu, 3/330. Ovaj hadis bilježi Hakim u Mustedreku, 2/58 i njegov sened ocjenjuje kao autentičan a s njim se slaže i hafiz Zehebi. Ovu predaju, također, navode i Bejheki i Tajalisi. Inače, ova Ahmedova predaja je ocijenjena kao dobra. (Provjeri: Albani, Ahkamu-l-dženaiz, str. 16)
<sup>23</sup> Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 43 – Babu kavli-nNebijji, sallallahu ‚alejhi ve sellem: Inna bike lemahzunun, hadis br. 1303.
<sup>24</sup> El-Bekare, 156.
<sup>25</sup> Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-I-dženaiz, 42 – Babu-s-sabri ‚inde-s-sadmeti-l-ula, hadis br. 1302.
<sup>26</sup> Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 81 – Kitabu-r-rikak, 6 – Babu-l-`amelillezi jubtega bihi vedžhullahi, hadis br. 6424.
²⁷ Ovaj zanimljiv hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 41 – Babun men lem juzhir huznehu `inde-l-musibeti, hadis br. 1301.
<sup>28</sup> Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 2 – Babun ma jukalu `inde-l-musibeti, hadis br. 918.
²⁹ Vidi o tome: Fethu-l-Bari, 3/192.
³⁰ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 10 – Babu-t-tešdidi fin-nijahati, hadis br. 934.
³¹ Hadis bilježe Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 35 – Babun lejse minna men šekka-l-džujube, hadis br. 1294 i Muslim u Sahihu. (Vidi: Muslimova zbirka hadisa, 1/411, hadis br. 464).
³² Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 37 – Babun ma junha `ani-l-halki `inde-l-musibeti, hadis br. 1296.
³³ Pogledaj o ovom segmentu opširnije: Albani, Ahkamu-l-dženaiz ve bide’uha, str. 34-43.
³⁴ Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 85 – Babu senai-n-nasi `ale-l-mejjiti, hadis br. 1368.
<sup>35</sup> Hadis bilježi Buharija, cit. djelo i kitab, 9 – Babun ma justehabbu en jugsele vitren, hadis br. 1254.
<sup>36</sup> Hadis bilježi Buharija u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 74 – Babun men lem jere gasle-š-šuhedai, hadis br. 1346.
<sup>37</sup> Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu: 44 – Kitabu-l-edeb, 46 – Babun ma džae fi lubsi-lbejadi, hadis br. 2810 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun; Nesai u Sunenu: Kitabu-z-zineti, Babun: El-Emru bi lubsi-l-bejdi mine-s-sijabi i Ibn Made u Sunenu: 32 – Kitabu-l-libas, 5 – Babu-l-bejadi mine-s-sijabi, hadis br. 3566.
<sup>38</sup> Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 58 – Babun menintezare hatta tudfene, hadis br. 1325; Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 17 – Babu fadli-s-salati `ale-l-dženazeti ve ittiba’uha, hadis br. 945 Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 49 – Babun ma džae fi fadli-s-salati `ale-l-dženazeti, hadis br. 1040 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun.
<sup>39</sup> Albani, Ahkamu-l-dženaiz ve bide’uha, str. 74.
<sup>40</sup> Muslimova zbirka hadisa, 1/42 1, hadis br. 482.
<sup>41</sup> Muslimova zbirka hadisa, 1/422; hadis br. 483.
<sup>42</sup> Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-dženaiz, Babun fi-l-lahdi, hadis br. 3208; Nesai u Sunenu: 21 – Kitabu-l-dženaiz, 85 – Babu-l-lahdi ve-š-šekki i Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 53 – Babun ma džae fi kavli-n-Nebijji, sallallahu ‚alejhi ve sellem: El-Lahdu lena ve-š-šekku lihajrina, hadis br. 1045 i ocjenjuje ga kao hasenun-garibun.
<sup>43</sup> Vidi o tome: M. S. Serdarević, Fikhu-l-`ibadat, str. 85.
⁴⁴ Hadis bilježe Ebu Davud u Sunenu: 20 – Kitabu-l-dženaiz, 65 – Babu-d-du‘ ai li-l-mejjiti iza vudi’a fi kabrihi, hadis br. 3213; Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 54 – Babun ma jekulu iza udhile-l-mejjitu-l-kabre, hadis br. 1046 i ocjenjuje ga kao hasenun-garibun i Ibn Madže u Sunenu: 6 – Kitabu-l-dženaiz, 38 – Babun ma džae fi idhali-l-mejjiti-l-kabre, hadis br. 1550.
⁴⁵ Hadis bilježi Ibn Made u Sahihu: 6 – Kitabu-l-dženaiz, 56 – Babun ma džae fi sevabin men ‚azza musaben, hadis br. 1601.
⁴⁶ Hadis bilježi Ibn Made u citiranom djelu, kitabu i babu, hadis br. 1602.
⁴⁷ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 6 – Babu-l-bukai `ale-l-mejjiti, hadis br. 923.
<sup>48</sup> Dža’fer b. ebi Talib, na, amidžić Allahovog Poslanika, s.a.v.s, poginuo je kao šehid u bici na Mu’ti, u blizini Tebuka, 8. godine po Hidžri.
<sup>49</sup> Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 21 – Babun ma džae fi-t-ta’ami jusne’u li ehli-l-mejjiti, hadis br. 998 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun; Ebu Davud u Sunenu: 20 – Kitabu-l-dženaiz, 26 – Babu san‘ ati-t-ta‘ ami li ehli-lmejjiti, hadis br. 3132 i Ibn Madže u Sunenu: 6 – Kitabu-l-dženaiz, 59 – Babun ma džae fr-t-ta’ami jub’asu ila ehli-l-mejjiti, hadis br. 1610.
<sup>50</sup> Muslimova zbirka hadisa, 1/418-419; hadis br. 477.
<sup>51</sup> Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 30 – Kitabu-s-savmi, 42 – Babun me mate ve `alejhi savmun, hadis br. 1952 i Muslim u Sahihu: 13 – Kitabu-s-sijam, 27 – Babu kadai-s-sijami `ani-l-mejjiti, hadis br. 1147.
<sup>52</sup> Hadis bilježi Muslim u Sahihu: Cit. kitab i bab, hadis br. 1149. Vidi, također: Muslimova zbirka hadisa, 1/517; hadis br. 606.
<sup>53</sup> Hadis bilježi Ahmed u Musnedu, 3/330 sa dobrim senedom. Ovaj hadis bilježe još Bejheki, Tajalisi i Hakim, koji ga ocjenjuje autentičnom predajom a s njim se slaže i hafiz Zehebi. (Vidi: Albani, Ahkamu-l-dženaiz, str. 16).
<sup>54</sup> Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 25 – Kitabu-l-vasijjeti, 3 – Babun ma julhaku-l-insanu mine-s-sevabi ba’de vefatihi, hadis br. 1631.
<sup>55</sup> Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 36 – Babu isti’zani-n-Nebijji, sallallahu ‚alejhi ve selleme, Rabbehu ‚azze ve dželle fi zijareti kabri ummihi, hadis br. 977.
<sup>56</sup> Muslimova zbirka hadisa, 1/434; hadis br. 497.
<sup>57</sup> Vidi: Ahkamu-l-dženaiz, str. 196.
<sup>58</sup> Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-dženaiz, 69 – Babu-l-istigfari `inde-lkabri li-l-mejjiti, hadis br. 3221. Ova predaja je dobra. Ovaj hadis, također, prenosi i Hakim u Mustedreku, 1/370 i ocjenjuje ga autentičnom predajom, a s tim se slaže i hafiz Zehebi. (Vidi: Rijadu-s-salihin, str. 313 i El-Ezkar, str. 236-237).
⁵⁹ Provjeri: Nevevi, El-Ezkar, str. 237.
⁶⁰ Isti izvor i ista strana.
⁶¹ Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu: 20 – Kitabu-l-dženaiz, 70 – Babu kerahijeti-z-zebhi `inde-l-kabri, hadis br. 3222 i Ahmed u Musnedu, 3/197.
<sup>62</sup> Vidi: Tirmizi, Sunen, 3/367. (lzdanje: Daru-l-kutubi-l-`ilmijje, Bejrut, 1987.)
⁶³ Vidi: Tirmizijina zbirka hadisa, 3/441.
⁶⁴ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 31 – Babu-l-emri bitesvijeti-lkabri, hadis br. 969; Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 56 – Babun ma džae fi tesvijeti-l-kuburi, hadis br. 1049 i ocjenjuje ga kao hasen i Ebu Davud u Sunenu: 20 – Kitabu-l-dženaiz, 68 – Babun fi tesvijeti-l-kabri, hadis br. 3218.
⁶⁵ Hadis bilježi Nesai u Sunenu: 21 – Kitabu-l-dženaiz, 98 – Babu tedžsisi-lkuburi; Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 58 – Babun ma džae fi kerahijeti tedžsisi-l-kuburi ve-l-kitabeti ‚alejha, hadis br. 1052 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun i Ebu Davud u Sunenu: 20 – Kitabu-l-dženaiz, 72 – Babun fi-l-binai `ale-l-kabri, hadis br. 3226.
<sup>66</sup> Vidi o ovome: Sujutijev komentar Nesaijinog Sunena i Sindijevu Hašiju, štampanu zajedno sa Sunenom imama Nesasija, 4/87 (izdanje: Daru-l-fikr, Bejrut, 1930.). Vidi, također: Tirmizijina zbirka hadisa, 3/444.
<sup>67</sup> Hadis bilježe Muslim u Sahihu: 11 – Kitabu-l-dženaiz, 32 – Babu-n-nehji ‚an tedžsisi-l-kabri ve-l-binai ‚alejhi, hadis br. 970; Nesai u Sunenu: 21 – Kitabu-ldženaiz, 97 – Babu-l-binai `ale-l-kabri; Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 58 – Babun ma džae fi kerahijeti tedžsisi-l-kuburi ve-l-kitabeti ‚alejha, hadis br. 1052 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun i Ebu Davud u Sunenu: 20 – Kitabu-l-dženaiz, 72 – Babun fi-l-binai `ale-l-kabri, hadis br. 3225.
<sup>68</sup> Vidi o tome: Sujutijev komentar Nesainog Sunena, štampan zajedno sa Sunenom, 4/86. 986 Hadis bilježi Muslim u Sahihu: 11- Kitabu-l-dženaiz, 33 – Babu-n-nehji `ani-l džulusi `ale-l-kabri, hadis br.972; Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 57 – Babun ma džae fi kerahijeti-l-mešji `ale-l-kuburi ve-l-džulusi ‚alejha ve-s salati ilejha, hadis br. 1050 i Ebu Davud u Sunenu: 20 – Kitabu-l-dženaiz, 73 – Babun fi kerahijeti-l-ku’udi ‚ale-l-kabri, hadis br. 3229.
⁶⁹ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: Isti kitab i bab, hadis br. 971. Pogledaj, također: Muslimova zbirka hadisa, 1/434, hadis br. 498. Ovaj hadis prenosi i Ebu Davud u Sunenu: cit. kitab i bab, hadis br. 3228.
⁷⁰ Hadis bilježi Muslim u Sahihu: cit. kitab i bab, hadis br. 972; Muslimova zbirka hadisa, hadis br. 499; Tirmizi u Sunenu: 8 – Kitabu-l-dženaiz, 57 – Babun ma džae fi kerahijeti-l-mešji `ale-l-kuburi ve-l-džulusi ‚alejha ve-s-salati ilejha, hadis br. 1050 i Ebu Davud u Sunenu: cit. kitab i bab, hadis br. 3229.
<sup>71</sup> Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu: 2 – Kitabu-s-salat, 119 – Babun ma džae enne-lerda kulleha mesdžidun ille-l-makberete ve-l-hammame, hadis br. 317; Ebu Davud u Sunenu: 2 – Kitabu-s-salat, 23 – babun fi-l-mevadi’illeti la tedžuzu fi-s-salat, hadis br. 492; Ibn Madže u Sunenu: 4 – Kitabu-l-mesadžid, 4 – Babu-lmevadi’illeti tukrehu fihe-s-salat, hadis br. 745 i Ahmed u Musnedu, 3/83 i 96.
<sup>72</sup> Vidi o tome detaljnije: Ahkamu-l-dženaiz ve bide’uha, str. 211.
<sup>73</sup> Provjeri: Ahkamu-l-dženaiz ve bide’uha, str. 214.
<sup>74</sup> Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 70 – Babu binai-lmesdžidi `ale-l-kabri, hadis br. 1341 i Muslim u Sahihu: 5 – Kitabu-lmesadžid, 3 – Babu-n-nehji `an binai-l-mesadžidi `ale-l-kuburi, hadis br. 528.
⁷⁵ Hadis bilježi Buhari u Sahihu: cit. kitab, 61 – Babun ma jukrehu minettihazi-lmesadžidi `ale-l-kuburi, hadis br. 1330 i Muslim u Sahihu: cit. kitab i bab, hadisi br. 529-532.
<sup>76</sup> Koga bude inetersiralo ovo podrućje, neka pročita Albanijevu knjigu Tahzirus-sadžid meni-t-tihazi-l-kuburi mesadžid, koja sadrži 240 stranica i tretira zabranu gradnje džamija i mesdžida na kaburima, potkrijepljenu brojnim hadisima koji upućuju na tu zabranu sa svih aspekata. (Izdanje: Mektebu-lislami, Damask-Bejrut, 1398.g. po Hidžri).
<sup>77</sup> Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 30 – Kitabu-s-savmi, 67 – Babu savmi jevme-nnahri, hadis br. 1995 i Muslim u Sahihu: 15 – Kitabu-l-hadždž, 74 – Babu seferi-l-mer’eti me’a mahremin ila hadždždin, hadis br. 827 i cit. kitab, 95 – Babun: La tušeddu-r-rihalu illa ila selaseti mesadžide, hadis br. 1397.
<sup>78</sup> Hadis bilježi Taberani u El-Mu’džemu-l-kebiru i El-Mu’džemu-l-evsatu. Lanac ove predaje je autentičan, kako navodi Hejsemi u Mu’džemu-z-zevaidu, 4/4. Tu predaju, također, bilježi El-Ezreki u Ahbaru Mekka, str. 304. (Vidi: Ahkamu-l-dženaiz ve bide’uha, str. 226).
<sup>79</sup> Vidi o tome: Ahkamu-l-dženaiz, str. 227-231.
<sup>80</sup> Hadis bilježe tri autora poznatih sunena: Tirmizi u Kitabu-s-salatu, 121 – Babun ma džae fi kerahijeti en jettehize `ale-l-kabri mesdžiden, hadis br. 320 i ocjenjuje ga kao hasen; Ebu Davud u Kitabu-l-dženaiz, 78 – Babun f zijaretin-nisai-l-kubur, hadis br. 3236 i Nesai u Kitabu-l-dženaiz, Babu-t-taglizi fi-ttihazi-s-surudži `ale-l-kuburi i Ahmed u Musnedu, 1/229, 287, 324 i 337.
⁸¹ Pogledaj u vezi s ovim zabranama hadiske zbirke Buharije, Muslima, Tirmizije, Nesaije, Ebu Davuda, Ibn Madžea i dr. Također, konsultiraj: Albani, Tahziru-s-sadžid min ittihazi-l-kuburi mesadžid, str. 11-204 (izdanje: El-Mektebu-l-islami) i Ahkamu-l-dženaiz ve bide’uha, str. 203-238 i Ebu Bekr el-Džezairi, Minhadžu-l-muslim, str. 199-200.

(Poglavlje iz knjige: ISLAMSKI BONTON, Autor: Šefik Kurdić, Izdavač: Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2005. god.)