Ja sam Muhammed i Ahmed

Ja sam Muhammed i Ahmed

Autor: Rifet Šahinović  Novembar 20, 2018

„A kada Isa, sin Merjeme, reče: O sinovi Israilovi, ja sam vam doista Allahov poslanik, – da vam potvrdim istinitim Tevrat prije mene objavljen, i da vam vijest radosnu o Poslaniku, imena Ahmed prenesem, koji će doći nakon mene. Pa kad im dođe s jasnim dokazima, oni rekoše: Ovo je jasna vradžbina“. Kur’an ( LXI:6 ) „Ja imam više imena: ja sam Muhammed i Ahmed, ja sam el-Mahi – kojim Allah, dž.š., briše nevjerstvo, ja sam i el-Hašir, prvi koji će biti oživljen i poslije koga će ljudi biti oživljeni, a ja sam i el-Akib -poslije mene neće više biti poslanika“. ( Hadis bilježi Buharija i Muslim )

Ibn Kesir navodi u svom komentaru Kur’ana da je događaj sa vlasnicima slona, spomenut u suri El-Fil, bio priprema i nagovještaj dolaska Allahovog Poslanika, a.s., jer je on, po najvjerodostojnim predanjima, rođen upravo te godine. Naime, pomenuta sura aludira  na abesinsku kampanju protiv Mekke. Ebrehe, kršćanski kralj Jemena ( kojim su u to vrijeme upravljali Abesinci ), podigao je veliku katedralu u Sena′i, nadajući se tako da će skrenuti godišnje arapsko hodočašće  iz mekkanskog svetišta Kabe u novu crkvu. Kada se nisu ostvarila njegova nadanja, krenuo je sa velikom vojskom, uključujući i slonove, da sruši Kabu. U komentaru se veli da bi slon  legao kada bi ga okrenuli prema Kabi. Kada bi ga njegovi vlasnici okrenuli prema drugoj strani, ustao bi i krenuo. Zatim je Allah, dž.š., na njih poslao nepregledne grupe ptica ( ebabil), od kojih je svaka nosila po tri kamenčića (glina u obliku kamenja-bi hidžaretin min sidždžil), po dva u nogama i jedan u kljunu. Kad bi iznad njih naletjele, graknule bi, a onda na njih izručile kamenčiće iz kandži i kljuna. Takva je bila kazna  koja ih je pogodila. Allah, dž.š., ih je učinio kao lišće koje su crvi istočili ( keasfin me′kul). Riječ „el-Asfu“ koristi se za opis lišća od bilja i povrća, koje, kada životinje pojedu, rastoče. Kazna Božija je pokosila nadmenu  Ebrehinu vojsku da nisu bili vrijedni ni sažvakanog bilja u ustima životinje.

Kada je Uzvišeni Allah poslao kao poslanika Muhammeda,a.s., On je među blagodate i dobrotu prema Kurejšijama ubrojao i to kad je od njih odvratio Abesince.

RAZUMJEVANJE POSLANIČKE MISIJE

      Da bi shvatili bit islama od posebne je važnosti shvatiti značaj Poslanika sa stanovišta tradicionalnih muslimana. Odakle tolika ljubav muslimana prema svom Poslaniku kada su posrijedi kako njegove riječi  tako i njegova djela, odakle ta silna želja da se to pretoči u svakidašnju razinu života kako individualnog tako i porodičnog? Zaista na ovakvu zapitanost ostaće uskraćen za odgovor svaki onaj koji je udaljen od vjere, zapravo, svaki onaj koji nije teoretski ni praktično dokučio i osjetio ulogu Poslanika kao navjestitelja Božije Poruke.

Kur an jasno tvrdi da je Poslanik čovjek a ne božanstvo ali dodaje da ga je Uzvišeni Allah odabrao kao Poslanika, da mu je dat najuzvišeniji i najplemenitiji karakter, te da je odabran kao uzor muslimanima.

U ovih nekoliko navedenih činjenica, naravno koje su utemeljene na kur’anskom tekstu, krije se najvažnija misao i sadržina razumjevanja  poslanstva u islamu i ulozi Muhammeda, a.s., u njoj. Vrlo važno je imati na umu da je Poslanik smrtan čovjek ali također i najsavršenije Božije Stvorenje. Takvo razumjevanje uloge Poslanika demistificira kako njegovu ulogu tako i poruku vjere.

Muhammed, a.s., znao je, i bio je uvijek opominjan, da je on samo čovjek. Njegova prednost je bila u Božijem izabranju za Poslanika kome je Objava dolazila.

„ Ti reci: Ja sam samo čovjek poput vas, meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, pa k njemu se iskreno upravite i oprosta od Njega tražite! A teško li mnogobošcima“.  (XLI:6)

„ Ti reci: Ne govorim vam-Allahove riznice ja imam! Ne govorim vam- Nevidljivi svijet ja znam! Ne velim vam – Ta, doista, melek sam! Ja slijedim samo ono što mi se objavljuje…“  (VI:50 )

Pored ovakvog opisa ličnosti Poslanika, ipak, u Kur’anu se nalaze mjesta koja ukazuju na njegovu iznimnu ulogu. On je poslat kao milost svjetovima, Uzvišeni Allah i meleki ga blagosiljaju, on je najljepše ćudi, pokoravanje i ljubav prema Uzvišenom Allahu se dovodi u vezu sa pokoravanjem i ljubavlju prema Poslaniku. Iz ovakvih i sličnih ajeta u Kur’anu, ubrzo se razvilo poštovanje Poslanika koje dostiglo neviđene razmjere.

Muslimani smatraju Poslanika najsavršenijim čovjekom od svih Allahovih stvorenja jer ga je On izabrao i obdario svim vrlinama i savršenstvima koje neki čovjek može posjedovati. „ Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate za onoga ko se u Allaha uzda, i Onom Svijetu nada, i puno spominje Allaha“. (XXXIII:21)

Svaki vjernik smatra Poslanika primjerom za uređenje svog vlastitog života, svaka generacija, od Poslanika do danas, proučava njegov životopis sa željom pretakanja u svoj vlastiti život Poslanikova sunneta i boljeg razumjevanja Kur ana.

Poslanikova duhovna genealogija je utemeljena u činu predodređenja, preizabranja, koje se desilo u preegzistenciji. Stoga, otkrivamo dvostruki rodoslovni lanac,   kako to primjećuje prof. Hafizović, transpovijesni i hijeropovijesni, Poslanika islama, koji ima svoje dvostruko egzistencijalno ukorijenjenje, u prethodnim ciklusima poslanstva i u tekstovima ranijih objava.

Jedno od Poslanikovih imena je Ahmed kao vid preegzistentnog Poslanikova, a.s., izabranja i punina svih ranijih Objava. Ovo izabranje ogleda se u činu neopozivog polaganja svih Božijih Riječi na njegov duh koji je prethodio svakom tjelesnom obliku postojanja. Poslanik Ahmed a.s.,  već je bio primio Objavu kod čina ovog pre/izabranja, a njegov rast, kako duhovni tako i tjelesni, izvodi se pod nadzorom Božijim kako bi bio kadar primiti Kur’an.

Poslanik je govorio da ga je odgojio njegov Gospodar. Aiša je kazala da je Poslanikov ahlak bio Kur’an. U Kur’anu se kaže da je Poslanik najljepše ćudi, karaketera.

Da se još malo vratimo Poslanikovim imenima. Naime, svako od Poslanikovih imena nosi posebnu snagu, povezano je potpuno tajnim načinom. Ime Muhammed  sadrži u sebi i glagol koji znači hvaliti, slaviti / H M D. Prema tome, Muhammed je onaj koji je hvale dostojan, ko  je veoma slavljen. Ahmed je u značenju najhvaljenijeg imena. Ime Ahmed označava se kao nebesko ime Muhammeda, a.s. Upravo kroz ovo potonje ime možemo razumjeti ulogu Poslanika kao velijja, Allahovog prijatelja, što se nije zbilo samim biološkim rađanjem. To primordijalno prijateljstvo kojega Allah, dž.š., prevenstveno uspostavlja sa Poslanikom, a.s., prenosi se njegovim rađanjem na cijeli svijet u znaku sveopće milosti:

„ A tebe smo kao milost svjetovima poslali“ (XXI:107)

Na toj milosti počivaju svi prijašnji poslanički likovi i sve božanske poruke što su ih oni donosili različitim povijesnim pokoljenjima. Upravo, metapovijesnom Ahmedu, a.s., je data punina svih božanskih riječi, leksička i semantička punina je utisnuta na Poslanikovom srcu. Na osnovu toga Muhammed, a.s., zna ranije Poslanike, a oni nisu znali ništa doli da je on najodabraniji među njima.

Samo takva osoba je mogla svojom porukom zasjeći u samo središte idolopokloničke vjere, u izvor moći i bogatstva svojih sunarodnjaka i uspjeti u tome. Snažna  kontemplativnost koja je odlika Poslanika,a.s., je bila unutrašnja, dok se izvanjski on suočio sa skoro svakom mogućom ljudskom situacijom. Snaga vjere ga potpomaže u tom suočenju, daje mu smjernice djelovanja. Poslanik ne bježi od tog susreta. Poslanik, a.s., naglašava da je poslan da usavrši plemenite ćudi kod ljudi. On svu snagu svoga uma isrcrpljuje u ispunjenju zapovijedi da trajno njeguje prirodu svakog stvorenja. Nikoga nije odbacivao, u razgovoru sa svojim ashabima je tražio rješenja za probleme, izgrađivao čvrste i nepokolebljive ličnosti a potom gradio zajednicu. Ključni momenat je da nije bježao od realnosti ovoga svijeta, da je svu svoju snagu iscrpljivao kako da popravi stanje i ljudi i zajednice.

MILOST SVIJETOVIMA

Ako znamo da je još pretpovijesnom Ahmedu, a.s., ukazana milost kakva nije ukazana nijednom poslaniku a koja jeste sadržana u Allahovoj, dž.š., odluci da, upravo, Muhammed, a.s., bude dovršitelj ciklusa poslanstva, da Kur’an bude „punina“ svih ranijih Njegovih Objava, univerzalna poruka za sva buduća pokoljenja, tek tada nam se razotkrivaju sva značenja Poslanika, a.s., kao milosti svim svjetovima. Poslanik, a.s., je dokaz Božije milosti čitavom čovječanstvu / rahmeten lil alemin/.

U Kur’anu stoji ( VII :157 ) da Allahova milost prekriva one koji budu slijedili, poštivali i pomagali Posalanika, a.s., koga će naći opisano u Tevratu i Zeburu, jer njemu je poslan Kur’an čija je poruka univerzalna. Poruka Kur’ana  je upućena čovječanstvu kao cjelini, nije vremenski  omeđena, niti ograničena na bilo koje posebno geografsko, kulturno područje.

Kur’an je iste vrijednosti danas kao i prije 1400 godina. Njegova po(r)uka  je jednako snažna kako na istoku tako i na zapadu. Muhammed, a.s., je taj poslanik, Božiji izabranik preko kojeg je Kur’an kao takav, prenesen ljudskom rodu.

Pomenuta univerzalnost Kur’ana, kao vid milosti prema ljudima, ogleda se u slijedećim činjenicama:

–Kur’an se obraća čitavom čovječanstvu neovisno o porijeklu, rasi ili kulturnom okruženju,

-Kur’an se obraća čovjekovu razumu, prema tome, ono što saopštava Poslanik, a.s.,  nije nikakva dogma koja bi mogla biti prihvaćena samo na osnovu slijepe vjere,

-Kur’an je ostao neizmijenjen u svom doslovnom tekstu za razliku od svih drugih svetih knjiga poznatim povijesti. Naravno, to je u skladu sa Allahovim obećanjem da će ga čuvati od svakog izopačenja do Sudnjeg dana.

Upravo na temelju ovih činjenica Kur’an predstavlja konačni stupanj Božije Objave a Muhammed, a.s., je posljednji od vjerovjesnika ( hatemen-nebijjin) kao što pečat ( hatem)obilježava kraj nekog dokumenta.

Poslanik, a.s., je jednom prilikom kazao da je poslan da usavrši plemenitu ćud kod ljudi. Vrlo zanimljivo viđenje te Poslanikove uloge dao je prof. Hafizović u Traktatima, kao bezuvjetne božanske zapovijedi Poslaniku, a.s., da da trajno njeguje i do savršenstva odnjeguje temeljnu prirodu svakog stvorenja. Vrlo je zanimljiva upotreba prenaglešenog prezentnog oblika od strane Poslanika, a.s.,  čija semantička trajnost jednovremeno hvata značenje minulog preterita i stalno prizivajućeg i uprisutnjujućeg futura /an utemmime/.Prema tome,  trajnost Poslanikove poruke zrači kao :

–perfekatska – ukoliko se očituje u duhovnom njegovanju personaliteta Poslanika islama kao božanskog izabranika,

–prezentna – tako što se njome u konkretnom povijesnom času zrači živi poslanički primjer i

–futuralna– ukoliko kroz sve nadolazeće vijekove svjedoči neprolaznu mladost Poslanikovih, a.s., riječi, djela i postupaka.

Doista, milost koja nam je ukazana u Poslaniku, a.s.,  je moguće pravilno shvatiti i razumjeti u smislu njene trajnosti. Poslanik, a.s., je bio paradigma za uređenje vjerničkog života prije četrnaest vijekova, dan-danas on je uzor vjernicima a tako će biti do Sudnjega dana.

Nepregledni su svi vidovi Allahove,dž.š., milosti u slanju Poslanika, a.s.. Zato vjernik  pri svakoj prilici blagosilja svog Poslanika, na takav način sudjeluje u blagosiljanju  kojeg čine Allah, dž.š., i meleki.

„ Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Vjerovjesnika, o vjernici, blagosiljajte ga i vi, i pozdrav mu šaljite“ ( XXXIII:56 )

Po Maverdiju, zadnji dio ajeta ve sellimu teslimamože biti protumačen u značenju da budemo predani i pokorni potpuno Poslanikovoj zapovijedi.

Svaki vjernik prilikom poziva na namaz/ ezana, uči dovu, moli Allaha, dž.š.,  da da Poslaniku a.s., vesilet-visoko i najljepše mjesto u Džennetu, i fadilet-svako dobro, / ati muhammedinil vesilete vel fedileh/, te da ga uzdigne na najhvaljenije mjesto/ mekamen mahmuden/ kojeg je obećao. Allahovo obećanje će zasigurno biti ispunjeno i bez naše dove ali mi sa svojom  dovom  se uključujemo u kosmičko blagosiljanje našeg Poslanika, a.s., tragajući za Allahovom milošću koja nam je poslata njegovim poslanjem.

O MEVLUDU

I kod nas  se razvila nepotrebna polemika oko mevluda, jesu li dozvoljeni ili  spadaju pod kategoriju bid′ata.

Običaj održavanja velikih svečanosti povodom sjećanja na dan rođenja Muhammeda, a.s.,  prvo se pojavio u doba Fatimija u Egiptu. Mevludske svečanosti su bile prisutne od 1207. godine u gradu Arbel u sjevernom Iraku, gdje se već u prvom mjesecu godine počinjalo sa pripremama. Održavani su naučni skupovi, posebne svečanosti i predavanja, dijeljeni slatkiši, sirotinja dobijala sadaku.

Ove svečanosti koje su se održavale povodom mevluda, kao vid prisjećanja na rođenje i ulogu Poslanika, a.s., su bile osuđene od jednog dijela uleme kao unošenje novotarija u vjeru.

Kada je posrijedi razumijevanje mevluda u Bosni, treba imati na umu nekoliko stvari:

-muslimani ne shvataju mevlud kao rođenje (samo) u biološkom smislu određene osobe, u konkretnom smislu Poslanika, a.s. Prije bi se kazalo da je to rađanje jednog novog duha, nadolazak jednog novog vremena, dokidanje sa starim vjerovanjem.  Bošnjak svaki mevlud  doživi upravo na takav način, vraćajući ga ka izvoru i iskonu koje počesto zaboravlja  u vrtlozima ovog brdovitog Balkana,

– mevlud je dio islamske tradicije u povijesti Bosne koja nas poput „pupčane vrpce“ veže za vrijeme i prostor naše Zemlje Bosne i našeg (mogućeg ) razumjevanja islama. Ovdje ističemo ključne pojmove, Zemlja i razumjevanje. Zemlja je širi i obuhvatniji pojam od države. Zemlja Bosna je u stoljetnoj borbi da postane država koja ne znači ništa drugo doli ljudske organizacije Zemlje za pravedan i dostojanstven život. U tom kontekstu postoji moguće razumijevanje i prakticiranje vjere. Mevlud je okvir u kojem su se Bošnjaci okupljali i prisjećali svoga Poslanika, a.s.,   u svjetlu već kazane njegove uloge, koja zrači kao perfekatska, prezentna i futuralna. Tako je poznato da Bošnjaci svoje najveličanstvenije događaje obilježavaju mevludom, useljenje u novu kuću, hajirli završetak nekog posla.

Ako se osvrnemo na prepoznavanje bošnjačkog etničkog identiteta u Bosni, nailazimo da mevlud predstavlja jedan od simbola našega etničkoga identiteta, simbola pripadnosti  jednoj zajednici na ovim prostorima.  Svako od nas nosi u sjećanjima stihove recitirane na mevludima, u našim ušima još odzvanja ona muzikalnost ilahija i kasida koje su se izvodile u našim mahalskim džamijama.

Drugo je pitanje shvatanje tradicije u tradicionalističkom smislu. Naravno da treba i moramo  upozoravati  da to nije obredni dio vjere jer obrede daje Zakonodavac, Allah dž.š., ali jeste dio naše tradicije koja je imala i ima specifičnu ulogu za Bošnjake,

-oni koji lahko posežu za odbacivanje drugog  i drugačijeg shvatnja i razumijevanja tradicije trebaju shvatiti da samo jedno razumijevanje, jedno tumačenje ne daje poruci atribut univerzalnosti, primjenjivosti u svakom vremenu i prostoru. Mevlud nije obred koji otključava vrata Dženneta ali jeste prilika da se okupimo, zbližimo i prisjetimo našega Poslanika, a.s., u vremenima kakva jesu.

Ako u tom kontekstu razumijevamo mevlud zasigurno ćemo bolje shvatiti Poslanikovu, a.s., poruku u našoj Zemlji Bosni.

preporod.com