Home / Aktuelno / Ispituj sam sebe

Ispituj sam sebe

Published in April 2, 2020

Mudrost je smatrati sebe robom, pokornim Gospodaru. Razboritost je biti spreman da dočekaš smrt. Oštroumnost je prezirati obmane ovoga svijeta. Hrabrost je  boriti se protiv iskušenja šejtana. Iskrenost je naoružati se uvjerenjem da se djela čine u ime Boga, a ne zbog hvalisanja pred drugima. Odgovornost je biti svjestan posljedica naših postupaka u odnosu na naše bližnje. Opasnost  je činiti grijehe,  biti potčinjen taštini i nemaru koje ne donose ništa drugo osim poniženja i prezrenosti.

Mejmun Ibn Mehren je rekao: „Čovjek ne može biti pobožan ukoliko ne preispita sebe samog“

Hasanu El- Basri je govorio, „O čedo Ademovo! Umireš sam, ulaziš u grob sam, bit ćeš proživljen sam i odgovarat ćeš sam!“

Ostalo je upamćeno da je Ibrahim Ibn Edhem kazao:„Čovjek treba da položi odgovornost pred sobom prije nego što položi odgovornost pred drugima“.

Salavati petkom

Enes ibn Malik, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: Ko na mene donese jedan salavat, Allah, dž. š., na njega donese deset salavata, oprosti mu deset grijeha i podigne mu ugled za deset deredža (stepeni).

Lijepo je učiti salavate u svako doba i na svakom lijepom i čistom mjestu. No, petkom, najboljim danom u sedmici, posebno je to lijepo.

Ebu Davud prenosi od Evsa ibn Evsa, r. a., da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: Petak je jedan od najboljih dana: u njemu je stvoren Adem, u njemu je umro, u njemu će se puhnuti u rog i u njemu će se desiti krik. Zato petkom donosite što više salavata na mene, jer će oni doprijeti do mene. Prisutni upitaše: „Allahov Poslaniče, kako će naši salavati doprijeti do tebe kada će tvoje tijelo propasti, tj. istruhnuti?“ On reče: Allah je zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika.

O značaju učenja salavata petkom Ibn Kajjim el-Dževzi u svom čuvenom djelu Zadu-l-me’ad, kaže: „Allahov Poslanik, a. s., prvak je stvorenja, a petak je prvak dana. Tako je donošenje salavata na Poslanika, a. s., u ovom danu posebna počast za Poslanika, a. s., koja ne obuhvata nikog drugog.“

Okoristi se svojim znanjem

Jedan je mladić zatražio od Ebu Hamida el-Gazalija da ga uputi u bit nauke, pa mu je on odgovorio:

Poštovani mladiću! Savjet je nešto vrlo lahko i jednostavno. Primiti savjet, međutim, nije lahko, a naročito onima koji se povode za svojim strastima. Slično je i s onima koji traže službenu znanost, to jest uče da bi došli do položaja i do ovozemnog bogatstva i raznovrsnih uživanja. Ovakvi misle da je nauka sama po sebi spas i sreća i da učenost isključuje rad i borbu. To je uvjerenje i mišljenje neznalica. Bože, Tebi hvala. Oni ne znaju da nauka bez djela ne daje nikakve koristi i da oni rade protiv sebe.

Muhammed a.s. veli: „Najviše će biti kažnjen onaj koji se nije koristio svojim znanjem.“ Priča se da je neko vidio u snu Džunejda i pitao ga kako je, na što mu je on odgovorio: „Otišle su riječi i nestalo je znakova. Jedino sam se okoristio djelima i namazima koje sam obavljao u dubokoj noći.

Njih se ne bojte, Mene se bojte

Ispraćamo drugu polovinu blagoslovljenog mjeseca ša’bana. Postom i drugim ibadetima u ša’banu vjernici se nastoje prikučiti neizmjernoj Milosti Božijoj koja se naročito raskošno pokazuje u odabranim i blagoslovljenim mjesecima. Mjesec ša’ban učvrščuje vjernike u uvjerenju da konačna riječ i presuda pripada isključivo Bogu, Gospodaru svjetova.

Budući da On, Svevišnji Gospodar, poznaje vidljivo i nevidljivo i da Mu ništa skriveno nije, vjernici nimalo ne sumnjaju niti gube nadu da će  konačni ishod ovozemaljskih događaja biti upravo onakav  kako to Svevišnji odluči i presudi.

Upravo u mjesecu ša’banu Poslaniku Muhammedu a.s., i njegovim čestitim drugovima, ashabima obznanjena je jedna takva spoznaja: dugo očekivana vijest o promjeni Kible.

Objava bilježi potištenost i žudnju Alahovog odabranika Muhammeda a. s. u iščekivanju Božije odluke da se vjernici prilikom obavljanja namaza ponovo  okrenu Časnom Haremu u Meki. Nakon što su se prvi muslimani prilikom obavljanja namaza  okretali prema Haremu u Jerusalemu, šesnaest mjeseci nakon Hidžre u mjesecu ša’banu Poslaniku Muhammedu a.s. objavom  je napokon saopštena sretna vijest.

,,Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu i Mi ćemo sigurno učiniti da se okreneš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Mesdžudu-l-Haramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu! Oni kojima je data Knjiga sigurno znaju da je to istina od Gospodara njihova, a Allah motri na ono što oni rade.“ (El-Bekare: 144)

Prenosi El-Berra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao okrećući se prema Bejtu-l-Makdisu, šesnaest ili sedamnaest mjeseci, a želio je da njegova kibla bude Ka’ba, pa je prvi namaz koji je klanjao (cio) prema Ka’bi ikindija namaz, a sa njime je klanjao jedan broj ashaba, pa je jedan od njih prošao pored mesdžida dok su ovi bili na ruku’u i rekao: “Allah mi je svjedok, da sam klanjao sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u pravcu Ka’be, pa su se svi okrenuli prema Ka’bi!”

U svim vremenima Istina dolazi sa istog Izvora, iz istog pravca. Željni i žedni Istine ne prestano okreću srca i lica lice svoja prema Časnom Hramu, znajući da bez Njegove upute i utjehe srce nemože biti mirno, a duša spokojna.

Opominjući nas u Časnoj Knjizi da ustrajemo u okretanju lica prema Kibli i Časnom Hramu u Meki, Dragi Bog nas poziva da se neodložno suočimo sa svim bespotrebnim, nestvarnim i samonametnutim strahovima i zebnjama- „Njih se ne bojte, Mene se bojte“, hrabri nas Milostivi.

Neko je s pravom primjetio: ,,Od kako se prestao bojati Boga, čovjek se boji svega ostaloga. Problem je naše epohe što se sistematski proizvode strahovi koji nemaju nikakve veze sa temeljnim ljudskim strahovima, koji nemaju stvarnog izvora, nemaju stvarnog razloga nego se samo proizvode zastrašujućim slikama, koje nam uskraćuju svako stvarno iskustvo. „

Blagoslovljeni ša’ban još jednom dolazi kao podsjetnik da strah prema Bogu oslobađa čovjeka nepodnošljivih i izmišljenih strahova.  Suštinu tog oslobađajućeg straha sažeo je poslanik Muhammed a.s., u čuvenom savjetu Ibn Abbasu.

Imam Ahmed bilježi od Haneša es San’anija da je Ibn Abbas radi Allahu anhu rekao: “Jahao sam iza Vjerovjesnika s.sv.s.  pa je rekao: ‘Mladiću, da te poučim nekim riječima sa kojima će te Allah okoristiti?’ Rekoh: ‘Svakako’. Pa reče: ‘Čuvaj Allaha – čuvat će te. Čuvaj Allaha – naći ćeš Ga pred sobom. Znaj za Allaha u izobilju – znat će za tebe u oskudici. Kada moliš – moli od Allaha. A kada pomoć tražiš – traži je od Allaha. Pero je presahlo za ono što će biti, pa kada bi sva stvorenja htjela da ti neku korist, koju ti Allah nije odredio, pribave – ne bi bili to u stanju. I kada bi htjeli da ti neku štetu, koju ti Allah nije odredio, nanesu – ne bi bili u stanju. Znaj da je u strpljivosti na onome što ti je mrsko – veliko dobro. I da je pobjeda sa strpljenjem. A da je razgala sa teškoćom. I da je sa mukom olakšanje.’”

Pobožnost ne poznaje sebičnost

Na svakom namazu učiš: „Na pravi put nas Bože uputi.“ Ne moliš za svjetlo Upute samo za sebe. U tvojoj dovi, čak i kada toga nisi svjestan, Stvoritelja moliš za znanu i neznanu braću i sestre svoje. Čuvaj se pretjerivanja koje je na stranputicu odvelo neumjerene i ohole. Oni skrenuše sa staze čestitih onda kada umisliše sebi da oni a ne Svevišnji na pravi put upućuju.

Ali’ Sallabi lijep savjet uputi:,, Musliman vodi brigu o svojoj vjeri, a onaj koji pretjeruje vodi brigu o stanju tuđe vjere. Musliman se trudi da sebe i druge dovede do Dženneta a onaj koji pretjeruje gleda kako će dokazati ko će u Džehennem. Musliman traži opravdanje za ljude kako bi im oprostio i prešao preko njihovih grešaka, a onaj koji pretjeruje istražuje greške i mahane drugih kako bi govorio o tome.“

Traži znanje i učenoga slijedi

„Ikre“, „Uči, čitaj…“ odjeknuše u pećini Hira. Te prve riječi Objave koje Poslaniku Muhamedu a.s.,  uputi plemeniti Džibrlil rasvjetliše staze znanju i učenosti. Mektebi i kiraethane, medrese i kutubhane izrastoše visoko iz korijena tog blagoslovljenog sjemena „Ikre“. Zato, kada zbunjen tražiš savjet, kada ne znaš kako da postupiš, osluhni riječi Miljenika Allahovog: ,,Budi učen ili traži nauku, ili slušaj što učeni ljudi govore, ili ih voli, a ne budi nešto peto pa da propadneš.“

Znanje je vrlina sa kojom se bogobojazni rese, čestiti se njome ne hvale i ne  razmeću a lahkoumnima poput sjene stalno izmiče. Nečasni ljudi posežu za znanjem poput lopova koji koristi svijeću da bi se domogao onoga što mu ne pripada. 

Ostalo je zapisano: „ Čovjek koji  zna i zna da zna-taj je učen, slušajte ga; čovjek koji zna i ne zna da zna-taj nije svjestan, razbudite ga; čovjek koji ne zna i zna da ne zna- taj pita za savjet, poučite ga; i najzad, čovjek koji ne zna i ne zna da ne zna-njega ostavite, s njim je uzaludan svaki trud.

Dosta mi je Allah moj

I kada se tamni oblaci nadviju nad horizontom, prisjeti se čija je vlast na nebesima i na Zemlji. Svevišnji nas je Svojoj Milosti prikučio kada nam je u Knjizi obećao: „ Od mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.“ ( Tāhā 123.)

Ako osjetiš jednoga dana veliku tugu i brigu, ne reci: “O, Gospodaru, imam veliku brigu”, nego reci: “O, brigo moja, ja imam Velikog Gospodara!”.

,,Nikada,“ kaže Šejh  Širazi,  ,,nisam plakao niti se žalio na tok vremena i nisam se mrštio na sudbinu osim jedanput kada sam bio bos a nisam imao mogućnosti da kupim obuću. Tako tužan, dođem u džamiji u Kufi i primjetim čovjeka bez nogu. Tada zahvalim Gospodaru na Njegovom daru i strpljivo podnesem svoje stanje bez obuće.“

Povremeno osamljivanje je poželjno

Kada se čovjek osami sa sobom (nefs) i svojim mislima prođe kroz carstvo nebesa i Zemlje to pozitivno utječe na njegovo srce (kalb). Ovo je situacija radi koje je potrebno povremeno osamljivanje. Sve dok se čovjek miješa sa ljudima čistoća njegovog srca je slaba, a utiskivanje raznih sadržaja u njega je snažno, pa osama i, u njoj, razmišljanje, uz zikr, pomažu mu da izglača ogledalo svog srca. Sve dok se čovjek miješa s drugima mnogi porivi (šehvet) mogu da privuku njegovo srce, a osamljivanje to prekida. Ono pomaže srcu u oslobađanju iz ropstva porivima i to je druga strana u kojoj pomaže osama. Sve dok se čovjek miješa s drugima nemar (gaflet) spram duhovnog ovladava njime, ali kad mu se pruži osama, sa zikrom i razmišljanjem (fikr), to mu pomogne u buđenju njegovog srca. Sve dok se srce puno miješa s drugima, mnogo griješi. To mu se onda ispriječi između njega i razumijevanja prefinjenosti duhovnih tajni. Osama mu pomaže u oslobađanju od pogreški srca i čini ga podesnim za razumijevanje tih prefinjenosti duhovnih tajni.

Ovo je nekoliko stvari radi kojih je poželjna povremena potpuna ili djelimična osama kao vid borbe protiv strasti (nefs), uz napomenu da to treba biti samo povremena praksa u čovjekovom životu, te da ne bude na račun njegovih redovnih obaveza koje zahtijeva dato vrijeme i njegovih pravila ponašanja (adab), te da ne uzrokuje zanemarivanje dužnosti.

Vjera je povjerenje

Ovo su dani kad iznova potvrđujemo brojna povjerenja: u sebe, u svoje ukućane, svoj komšiluk, prijatelje, rodbinu, svoje predstavnike, izgrađene društvene sisteme.

Riječ povjerenje u arapskom izvedena je iz riječi iman – vjera. Ko čuva Allahovo povjerenje Allah će mu čuvati vjeru.                

Božiji Poslanik, a.s., kaže: Nema imana ko nema povjerenja, niti vjere ko ne čuva obavezu.” Također je rekao:

Vjernik prihvata svako ponašanje u kome nema izdaje i laži.

Moj ummet će biti dobro sve dok ne vidi u povjerenom plijen (ličnu korist), a sadaku globom.

Daj povjerenje onom ko ti je povjerio, a nemoj iznevjeriti ko je tebe iznevjerio.

Čuvanje emaneta je svojstvo meleka bliskih Allahu i Poslaniku, svojstvo Vjerovjesnika, običaj dobrih i pobožnih.

Njemu pripada svaka hvala

Description: allah 4

Gospodar vaš je rekao: „Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!” (El-Mu’min: 60)

Dova je čovjekovo obraćanje Allahu Uzvišenom, obraćanje Allahu duša je svakog ibadeta, a ibadet je svrha zbog koje je čovjek i stvoren.

Namaz, po pravilu započinje dovom-pohvalom. Jer, u pohvali se čovjek udaljava od samog sebe i upravlja svoje srce Onome kome svaka pohvala pripada. Iz pohvale Bogu izrasta moralno ponašanje jer se putem dove pokušava doseći mjesto među onima koji su Mu pristupili kako treba.

Kur’an jasno kazuje na činjenicu da je cilj čovjekovog stvaranja ibadet. Allah kaže: “A džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi ibadet čine!” (Ez-Zarijat: 56) Ovo je ona posljednja tačka egzistencije! 

A vrijednost ibadeta ogleda se u spoznaji da ibadet čovjeka približava Stvoritelju i vezuje ga za Njega.

Što je čovjekova potreba za Allahom veća, njegova ovisnost o Njemu snažnija a potreba za Njim izraženija, predanost Allahu u dovi sve je veća.

A odnos između čovjekovog osjećaja ovisnosti o Allahu i potrebe za Njim, na jednoj strani, te čovjekove predanosti Allahu u dovi, na drugoj strani, jeste srazmjeran, jer potreba i nužda čovjeka tjeraju da utočište potraži kod Allaha. U onoj mjeri u kojoj čovjek osjeća ovu potrebu, biva i njegova predanost Allahu, a i obrnuto. Uzvišeni kaže:

“Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti!” (El-‘Alek: 6–7)

“O ljudi, vi ste ovisni, vi trebate Allaha, a Allah je Neovisan i hvale Dostojan!” (Fatir: 15)

Svevišnji uzdiže skromne

„U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Lukman: 19)

Spoznaj svoju vrijednost. Budi skroman radi Allaha, jer onaj koji bude Allaha radi ponizan, Allah će ga uzdići. Koliko li je Zemlja, po kojoj čovjek nadmeno hodi, zatrpala velikana, bogataša, zapovjednika i kraljeva?

Tvoj kraj je smrt koja izjednačava velikana i podanika, bogataša i siromaha. Svako će stići na ta cilj, pa zašto se onda oholiš?

Aišra, r.a., pripovijeda: „Najbolji ibadet vjernika je skormnost – kao što je Poslanik, a.s., bio najskromniji od ljudi. On bi išao iza svojih drugova kao jedan od njih. Sjedio bi sa njima i ne bi se od njih prepoznavao. Tako je jednom neki stranac došao i rekao: ‘Koji je od vas Muhammed? Ko je od vas sin Abdulmutalliba?’“

Neki duhovni velikan u dovi je molio: „Bože, učini me u vlastitim očima malim, a u očima dobrih ljudi – velikim.“

Ako poželiš  privilegije i počasti na osnovu porijekla i statusa u društvu, zapitaj se slijediš li sunnet Pejgambera, a.s. Zar on nije krpio svoju odjeću i obuću?! Nije dozvoljavao da se ljubi u ruku i da mu se klanjaju, govoreći da on nije rimski car niti perzijski imperator.

Skromnost se rađa u skrušenom srcu. Ne pretvaraj se da si skrušen pred Bogom ako se oholo ponašaš pred ljudima.  Oholost u ibadetu prepoznaje se po bogoštovlju punom pretvaranja.

Omer, r.a., je vidio jednog čovjeka kako je u namazu pognut i da klanja povijenog vrata, pa mu je bičem podigao vrat i rekao: „O ti, podigni glavu i nemoj umrtviti našu vjeru, Allah te umrtvio. Skrušenost je u srcu, a ne u vratu.“

Neki imaju srca poput kabura

Autor: Ismet ef. Bašić  Mart 30, 2020  

Da li je potrebno da neko umre, pa da spoznamo njegovu vrijednost i da se prema njemu odnosimo s poštovanjem? Kao što vidimo dobrotu u mrtvom čovjeku, još više treba da je vidimo u živom čovjeku

Najveći Allahov znak na zemlji, zasigurno, je čovjek kojeg je On postavio, ne po kazni, nego kao halifu na Zemlji, učinivši ga socijalnim bićem koje teži uspostavi društvene zajednice. Božija intencija je da smo jedni drugima najveći i najljepši poklon, te idealna prilika da kroz zdrave međuljudske odnose zaslužimo onosvjetske nagrade. Međutim, danas uslijed svakodnevnih obaveza, ne uspijevamo da iskoristimo tu „prječicu“ ka Džennetu.

Rodbina se ne posjećuje, dijete nema vremena za roditelja, roditelj nema vremena za dijete, prijatelj za prijatelja. I tako sve dok se ne desi smrtni slučaj. Tada se svi organiziramo da ukopamo svog bližnjeg i uspijevamo da to uklopimo u svakodnevne obaveze koje nam, eto, prije nisu dozvoljavale da posvetimo pažnju živom čovjeku. Tako da su nam dženaze postale okupljalište familije i poznanika, prilika da vidimo jedni druge. S druge strane, ne treba da se čudimo, da ne obilazeći bližnje, ne posvećujući pažnju čovjeku dok je živ, sve manje bereketa vidimo u našim međuljudskim odnosima. Kao da ga je Allah umrtvio, kao što smo mi sveli naša druženja na dženaze i tevhide. 

Također, primijetan je kult smrti u našem društvu nauštrb živog čovjeka. Mi nikada ne smijemo dozvoliti zaboravu da nas odvoji od sjećanja na naše šehide, ali isto tako trebamo biti svjesni da stotine i hiljade živih heroja svakodnevno prolaze pored nas i žive život nedostojan čovjeka. Kao što vidimo dobrotu u mrtvom čovjeku, još više treba da je vidimo u živom čovjeku.

Postavlja se pitanje, da li je strah od života, umrtvio naš osjećaj za prepoznavanje dobrote u živim ljudima i da li je potrebno da neko umre, pa da spoznamo njegovu vrijednost i da se prema njemu odnosimo s poštovanjem? Koliko smo puta svjedočili da ljudi kažu da je neko bio dobar nakon njegovog preseljenja na Ahiret, čak i u slučaju kada s njim niko nije bio zadovoljan. Kao da je smrt uvjet nečije dobrote. Neki ljudi kao da imaju srca poput kabura, ne vole, ne grle i ne prihvataju nikoga osim mrtvace. Za takva srca, samo su mrtvaci dobri. Prenosi se da su bila dvojica braće, od kojih je jedan mnogo volio slušati glasnu muziku, a mlađi je bio sušta suprotnost. Kada bi u autu prolazili pored kaburistana, stariji brat je smanjivao muziku.

Čim bi prošli, ponovo bi odvrnuo do daske. “Zašto to radiš?“, pitao je mlađi brat. “Iz poštovanja prema mrtvima“, reče stariji brat. “A, živi koji pored tebe sjedi cijelo vrijeme ne zaslužuje tvoje poštovanje?”, pitao je mlađi brat. Toga dana, mlađi brat je shvatio da ljudi poštuju mrtvace iako ih ne znaju. Dok žive ne poštuju toliko, pa makar ih i dobro znali. Pogrešno razumijevanje života rezultiralo je sindromom uzdizanja mrtvaca. Pa čak i onih koji su bili zanemareni dok su bili živi.

Lijepo li je rekao jedan mudrac: “Jučer je moj komšija umro od gladi, a na njegovoj dženazi najeli smo se janjetine!” Jedna ruža poklonjena živom insanu, bolja je od hiljadu buketa na njegovom kaburu. I živi ljudi imaju vrline i dobrote u sebi. Kako hvalimo mrtve, treba da hvalimo i žive. I ne samo da ih hvalimo, nego i da lijepo živimo s njima. Poslanik, a.s., je rekao da su duše (kao) mobilizirana vojska. One koje se poznaju sastaju se, skupljaju u jednu grupu i slažu se, a one koje se ne poznaju, mimoilaze se, razdvajaju i bježe jedna od druge. Da li se mrtvilo naših duša manifestira time što posjećujemo jedni druge u smrti, a ne u životu? Zar mislimo da Allah koji je El-Hajju-l-Kajjum, Vječno Živi, želi od nas da Ovaj svijet provedemo kao mrtvaci? Mrtvaci u vjeri bez djela. Mrtvaci u intelektualnom smislu, bez novih ideja. Mrtvaci u pronalaženju novih izvora nafake i privređivanja. Mrtvaci u odnosu jednih prema drugim. Ne. On želi da zajedno živimo ovaj život, na način prikladan čovjeku i uz međusobno uvažavanje, jer samo tako oživljavamo i svoj Ahiret.

Preporod.com

About SIF-N

Check Also

Ličnost bez premca, Muhamed, a.s.

Oktobar 22, 2020 „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ ( El-Enbija 107) „Vi …