Home / Aktuelno / Hrabrost nije rizik – rizik je život bez hrabrosti

Hrabrost nije rizik – rizik je život bez hrabrosti

Autor: Esad Bajić  

U dobru s lošim?

Naša najveća zabluda je što vjerujemo da se može biti dobar i s dobrim i s lošim. Iskustvo minulog stoljeća učinilo je da se odgajamo tako da unaprijed lošem pružamo dunjaluk ne bi li nama zapao ahiret. Tu “trgovinu” čak nazivamo vjerom, mada o njoj takvoj ni slova nema u Božijoj knjizi. Za miran i dostojanstven život nije nužno da nas svi vole ali jeste da nas moraju poštovati i uvažavati, a ako treba i bojati nas se.

Porazno je da nakon svih genocida nad našim narodom politička, a u većoj mjeri čini mi se ni vjerska misao ne čini dovoljno da se mijenja ovaj poguban mentalitet kod našeg naroda. Toliko je očit u mnoštvu svjedočenja iz protekle agresije u kojima Bošnjak i Bošnjakinja nude svoju glavu „na pladnju“ moleći dželata da mu sačuva djecu. Ne postoji ni jedan slučaj da je takav čin sačuvao život. Taktika povlađivanja „đavolu“ da bi se ušlo u „džennet“ je iako paradoksalna, iako slovom Kur’ana označena kao izravan put u Džehennem i dalje prisutna u našem odgoju i promišljanju. Taj naš historijski usud da smo istok na zapadu i zapad na istoku, tj. ni tamo ni vamo, uvukao se i u naše promišljanje filozofije življenja ali i samog shvatanja i praktikovanja vjere. Od ni tamo ni `vamo, mi konstantno nastojimo nemoguće – biti i tamo i `vamo. Zadovoljiti i jednu i drugu stranu, zadovoljiti dva sasvim oprečna očekivanja. I ta oprečnost je jedna od osnovnih karakteristika nas kao naroda. A sve dok ne prestanemo s nastojanjem da budemo neko drugi nećemo se sastati sami sa sobom i jasno vidjeti šta smo, ko smo, gdje smo?

Jesmo li mi zaista hrabri?

Jedna od stvari s kojima se trebamo suočiti činjenicama, a ne emocijama, je pitanje naše hrabrosti. Toliko je rečeno i napisano, pogotovo u ovom postratnom periodu, o našoj bošnjačkoj hrabrosti da bi se mogao steći zaključak da smo mi stamen, hrabar, kočeperan i odvažan narod. A, činjenica je, nismo. Hrabrosti ima u nama, ali je koristimo samo iz inata ili u nuždi, vrlo rijetko kao blagodat preventivno. Tako da, unatoč njenom postojanju, mi živimo sudbinu plašljivih naroda koji nemaju jasno određene granice sebe i svoga. Biti hrabar iz inata ponajčešće je ludost, biti hrabar kad nema drugog izlaza tek je potencijal aktiviran nuždom. Biti hrabar istinski znači ne pristajati ni na inat ni na nužnost.

Bojimo li se suočenja sa sobom?

Istok ili Zapad na neposredan način se odražava na naše promišljanje biti ili ne biti, postojati ili ne postojati. Jedni vide opstanak u „istoku“ drugi u „zapadu“. Od svega toga najčešći rezultat je naše izraženo nepostojanje ondje gdje jesmo, u Bosni i Hercegovini.

Ima nas, a nema, jesmo, a nismo. Nemamo granicu dokle jesmo, a odakle nismo, gdje nam jedna komponenta preovladava nad drugom. Gdje je linija iza koje to što biološki jesmo znači da duhovno nismo? Zašto se radije tražimo tamo gdje nismo, a nećemo tamo gdje jesmo? Osjećamo li ove kur’anske ajete kao da su objavljeni nama ili ne?

„Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova stranka će svakako pobijediti.“ (Ma’ida, 55-56)

„Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah rasrdio? Oni nisu ni vaši ni njihovi, a još se svjesno krivo zaklinju. Allah je njima pripremio tešku patnju, jer je, zaista, ružno ono što rade: zaklanjaju se iza zakletvi svojih, pa odvraćaju od Allahova puta; njih čeka sramna kazna. Ni bogatstva njihova ni djeca njihova im nimalo neće pomoći kod Allaha, oni će biti stanovnici u vatri, u njoj će vječno boraviti. Na Dan u koji ih Allah sve oživi oni će se Njemu zaklinjati, kao što se vama zaklinju, misleći da će im to nešto koristiti. Oni su, doista, pravi lažljivci! Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave na Allaha. Oni su šejtanova stranka, a oni na šejtanovoj strani će sigurno nastradati.“ (Mudžadele, 14-19)

Koji ajet od ova dva citirana nas više opisuje, prvi ili drugi? Da li smatramo da se opis odnosi i na nas individualno ili samo na nas kao narod, isključujući lično mene / tebe?

Pristajemo li na krivicu što postojimo?

U našem okruženju putem svojih političkih i drugih predstavnika oba naroda s kojima dijelimo životni prostor insistiraju na svom po njihovim željama definisanom punom pravu kao nužnom aksiomu bilo kakvih dogovora, dok naši predstavnici to njihovo insistiranje vide nekom vrstom njihova ustupka, pa onda, shodno takvom shvatanju, još nude ustupke s naše strane, jer, eto, ma pod kakvim uslovima ponuđen dogovor za nas je neka vrsta ustupka. Skoro je banalna slika koja se crta bošnjačkom narodu da svi drugi mogu bez nas, a da su samo nama potrebni ti drugi. To impliciranje naše nebitnosti u nastupu je krajnje porazno za duh i ideje, za samo postojanje, a bolju budućnost konstantno zakriljuje upitnošću ne nudeći nikakvo drugo rješenje.

I ne vidim u ovom problem našeg mišljenja da nam trebaju drugi, nego vidim problem u unaprijed zauzetom stavu da mi nikom ne trebamo, da nismo važni, pa onda kao da propitujemo trebamo li i sebi. Pristajemo li mi ovakvim narativom na osjećaj krivice što postojimo?

Istina je da smo u zadnje vrijeme suočeni s odsustvom pravde i jednakosti od strane većine međunarodne zajednice koja je na sudovima osudila zločine učinjene nad nama, ali u stvarnosti kao da staje na stranu nosilaca istih ideja koje su počinile te zločine. To su činjenice s kojima u ovom vremenu moramo računati. No, isto tako je istina da smo godinama iza agresije bili miljenici mnogih dobrotvora i fondova iz istih ovih i mnogih drugih zemalja u raznim projektima, a da smo umjesto napretka i stabilnosti ponudili nepotizam, kriminal, disfunkcionalnost pravne države i sve druge boljke koje danas nagrizaju naše društvo. I nikad do sada ni jedan vođa, ni jedna partija, ni jedna „škola mišljenja“ kod Bošnjaka nije izašla s bar jasnom sumnjom da bi mnoge stvari mogle biti i do nas. Kritike ima. Kritika postoji. Ali ona je redovno upućena nekim drugim nama. Stanje stvari je da niko nije bezgrešan, al’ nijedno „ja“ kod sebe ne vidi nikakve greške.

Mi se sasvim normalno nastavljamo rođenom djecom kleti u svoju nevinost.

Oni smo i on sam

Uz tu pojavu ide i pojava sve češćeg odsustva direktnog obraćanja, čak i tamo gdje se po meni podrazumijeva. Skoro da iščezavaju zamjenice „ti“ a posebno „vi“ utapajući se u „on – ona ono“ ili najčešće „oni – one“.

Obraća se čovjek rudarima na skupu i govori „Rudari su kičma ove zemlje…“Obraća se, dakle, rudarima, ali ne kaže vi ste kičma ove zemlje, nego rudari – dakle oni.

Obraća se čovjek imamima i kaže: Imami su kičma Islamske zajednice… Ne kaže: Vi ste kičma Islamske zajednice…“

Sazovu se borci na neki skup sjećanja iz odbrambeno-oslobodilačkog rata i onda im se obraća riječima: Naši šehidi i borci koji su branili našu domovinu su najbolji sinovi ove zemlje… Ne kaže: Vi koji ste branili ovu zemlju ste najbolji sinovi…

Nisam poznavalac gramatike, možda je to sve gramatički ispravno, ali znam da mi u ratu niko nije pred akciju dolazio i govorio: Zadatak naših boraca je da u zoru napadnu prve linije… Nego je govorio: Vaš zadatak je da ujutro u zoru napadnete prve linije. Da je govorio „naši borci“svako od nas bi shvatio da će neki drugi borci nešto napasti, neki koji nisu tu, neka druga grupa, a ne mi.

U obraćanjima vrlo često čujemo, pogotovo u zadnje vrijeme, da je naš narod obezglavljen i slično, pa sam počeo postavljati pitanje, obezglavljujemo li ga mi ovakvim načinom obraćanja? Kad narodu govoriš „naš narod“ možda narod misli da je to neki drugi narod. Kad borcima govoriš „naši borci – oni su, ili oni će“možda misle da imaju neki drugi borci, neki drugi imami, neki drugi rudari.

Treće lice označava nekog ko nije tu – on, ona, oni, one su osobe koje nisu prisutne.

Možda zato i pored toga što, Facebook nam je svjedok, sve znamo i na sve imamo odgovor tonemo sve dublje u glib. Jednostavno nema „njih“da urade to što mi znamo i sprovedu rješenje koje mi imamo.

Naši borci, naše džematlije, naš narod, naše vođe, naši rukovodioci… To smo mi, ne neki „oni“. Onaj „on“sam ja i ti. Ne “on, ona, oni, one, ono.”

Ostanemo li MI bez NAS svi “oni” nam ništa neće pomoći.

Branio sam i opet ću ako zatreba

Naši dani i mjeseci su ispunjeni bolnim prisjećanjima na ubijene Bošnjake tokom agresije i konstatacijama da za mnoge od tih zločina još niko nije odgovarao, čak nisu pokrenute ni istrage. To me nagnalo da se zapitam pitanjem šerijatskih normi i obavezama muslimana po ovom pitanju. Da li je istrajavanje na procesuiranju zločina i suđenju zločincima farz, sunnet, mendub, mubah? Ko je dužan? Šta činiti ako taj ko je dužan to ne čini?

Je li grijeh ne voditi brigu o kažnjavanju zločina? Skidamo li sa sebe obavezu tek retoričkim podržavanjem i traženjem procesuiranja bez poduzimanja mogućih konkretnih radnji?

Zanimljivo koliko je sporednih životnih stvari obrađeno, čak rekao bih, i do pretjeranih sitnica, a o ovim, za nas veoma krupnim, životnovažnim, nema jasnih i razrađenih odgovora i mehanizama.

Dok presuđeni ratni zločinci nad Bošnjacima govore da je vrijedilo i da bi sve opet isto ponovili neki od nas osuđuju izjave onih čestitih među nama koji se osmjele kazati: Branio sam i opet ću ako zatreba! Mi u tim izjavama vidimo opasnost a ne u mnoštvu očitih prijetnji koje su izazvale ovakve odgovore.

Hrabrost koju nužno trebamo nije rizik – kako je mnogi doživljavaju i boje je se. Rizik je, u stvari, život bez hrabrosti, i njega se trebamo bojati.

Preporod.com

About SIF-N

Check Also

Uzroci lošeg mišljenja o vjernicima

Autor: Hakija Kanurić   Nakon objave ajeta u kojem Uzvišeni Allah podstiče na davanje sadake, ashabi …