Home / Arhiva / Skromnost

Skromnost

Tefsir – Skromnost

Autor: Almir Fatić  Oktobar 23, 2017

Šta je to u čovjeku što ga navodi na gordost, oholost ili hvalisanje?! Zašto se čovjek oholi i uzdiže!? Zar čovjek zaboravlja od čega je stvoren i kako završava svoj dunjalučki život?! Zar zaboravlja ove svakodnevno vidljive istine koje se tiču njegovog ovozemaljskog početka i kraja?! Jesmo li zaboravili šta je to plemenita vrlina skromnosti ili poniznosti?! Koliko smo posvećeni ovoj vrlini u vrijeme opće materijalizacije i posvemašnje obezduhovljenosti?!

Budući da je čovjek, između ostaloga, i biće zaborava (insan), otuda ga je potrebno stalno podsjećati pa i na one očigledne i univerzalne istine koje su same po sebi dokazive, vidljive i shvatljive. U tom smislu i Allahovu, dž.š., Knjigu možemo promatrati, a ona to uistinu i jeste, kao Knjigu podsjećanja ili opominjanja čovječanstva. Štaviše, sam Kur’an za sebe kaže da je on zikr, zikra i tezkireh. Sve ove kur’anske riječi u sebi nose ideju stalnog podsjećanja ili opominjanja (na nešto). Kur’an nas, dakle, stalno podsjeća na istinu o nama samima i našoj ulozi na Zemlji; stalno nas podsjeća na našega Gospodara, na Sudnji dan, na Budući svijet… Također, podsjeća nas na moralne vrline najvišega reda, kao i na onu iskonsku moralnu odgovornost koju su ljudske duše posvjedočile još u Ezelu – Praiskonu.

Vrlina iz Ezela

Vrlina skromnosti ili poniznosti ima svoje metafizičko utemeljenje još od kalu bela, tj. onog ezelskog svjedočenja svih ljudskih duša, kada su one posvjedočile i priznale za svoga Gospodara Allaha, dž.š. Njezino metafizičko utemeljenje i značenje deriviramo iz slijedećeg kur’anskog ajeta: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali” (el-E’araf, 152).

Ovim ajetom, koji se u tefsirima određuje kao ajetu l-mīsāk (ajet o preegzistentnom ugovoru ili zavjetu ljudskih duša o pokornosti i robovanju Uzvišenom Allahu), na jedinstven način prikazana je i pokazana ljudska skromnost ili poniznost spram njihovog Stvoritelja i Gospodara. Ponizni i smjerni odgovor ljudskih duša kalu bela – “Jesi, mi svjedočimo” – na upečatljiv i snažan način govori o iskonskoj ili primordijalnoj ljudskoj skromnosti, poniznosti, predanosti i moralnoj odgovornosti.

Prema tome, ljudskoj duši je, snagom Božanske volje, usađena ili prirođena vrlina skromnosti. Skromnost je prirodno ili iskonsko stanje ljudske duše ili ljudske prirode kao takve. Zar se čovjek ne rađa kao skromno, nejako biće?! Zar sa Ovoga svijeta ne odlazi još skromniji, bez igdje ičega?! Zato je u svom moralnom usavršavanju na ‘’putu ka izvoru’’ (šeri›at) polazna tačka ljudske duše upravo skromnost ili poniznost u svom metafizičkom i praktičnom smislu.

Vjernik u svome duhovnom i fizičkom životu vazda mora pokazivati i usavršavati vrlinu poniznosti ili skromnosti, kojom se neprestano (pod)sjeća na preegzistentni zavjet (mīsāk) koji je dao svome Stvoritelju iskazujući time svoju vjernost u njegovom izvršavanju.

Skromnost u Kur’anu

Imajući na umu ovo ezelsko porijeklo vrline skromnosti, postaje nam jasnije zašto Kur’an u brojnim svojim ajetima podsjeća ljude i žene na vrlinu skromnosti. I ovdje je kur’anski stil raskošan i znakovit. Naime, Kur’an nekada govori o djelima koja ukazuju na vrlinu skromnosti, nekada o djelima koja su opozitna toj vrlina, a nekada, pak, o načinu stjecanja te vrline. Na osnovu svega toga dolazi se do zaključka da Kur’an, s jedne strane, snažno insistira na skromnosti kao nužnoj vrlini kojom se jedan musliman mora ukrasiti i, s druge strane, o nužnosti izbjegavanja i odstranjivanja iz svoje duše oholosti ili samodopadljivosti.

Iz brojnih kur’anskih ajeta koja govore ili ukazuju na vrlinu skromnosti, ovdje izdvajamo samo dva.

U suri El-Furkan (63) Uzvišeni Allah Svoje robove opisuje kao skromne ili ponizne riječima: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!’’ U komentarima Kur’ana pojam hevnen (‘’mirno’’) protumačen je kao: krjeposno i Bogobojazno (Dahhak); smireno i dostojanstveno (Mudžahid); skromno i bez oholosti (Ibn Zejd).

Ovo su mišljenja koja navodi Maverdi u svome tefsiru (En-Nuket ve-l-’ujun), i dovoljna su nam da uočimo ideju skromnosti kao jednu od odlika vjernika kojom ih Uzvišeni izdvaja od ostalih ljudi. ‘’Robovi Milostivog’’, kaže Bika’i u svome tefsiru, ‘’nikoga ne vrijeđaju, niti se nad bilo kime uzdižu; milostivi su prema sebi i drugima’’ (Nazmu-d-durer…; nav. prema: altafsir.com).

Ovdje nije posrijedi nikakava slabost vjernika, već upravo suprotno: riječ je o njihovom ponosu i njihovoj nadmoći, ali bez oholosti, obijesti i nadmenosti. Oni to pokazuju u svome hodu koji odražava njihove osjećaje i stavove; oni dostojanstveno, smireno, ozbiljno i odmjereno idu ka svome cilju – a ne idu kao mrtvaci i mlitavci! Ne mogu ih bestidnici omesti u njihovom cilju; ne osvrću se na gluposti i smicalice svađalica i besposličara, niti sa njima raspravljaju i polemišu. Takvi ih ne zanimaju, oni su iznad njih; nemaju vremena za njih jer su obuzeti plemenitim ciljevima, a ne prepirkama i svađama koje besposličari i svadljivci jedva čekaju (usp.: Sayyid Qutb, U okrilju Kur’ana, 19/64-66).

Dakle, Svevišnji je samo jednim ajetom toliko mnogo kazao o skromnosti i načinu na koji nam ona može uštedjeti dosta energije za hajirli i plemenite ciljeve.

U drugom ajetu (Lukman, 18) Kur’an vrlinu skromnosti hvali na slijedeći način: ‘’I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog’’. Ovaj ajet naveden je u kontekstu kada mudri Lukman savjetuje svoga sina i, između ostalih savjeta, uputio mu je i navedene riječi.  Nakon što se, na jedan slikovit način, zabranjuje oholost i njezino manifestiranje putem uzvijanja vráta (Kur’an ovdje upotrebljava karakteristični i rijetki izraz se’ar, kojim se označava jedna vrsta bolesti kod deve kada ona, uslijed te bolesti, savije svoj vrat) i okretanje lica od ljudi, kaže se: i ne idi Zemljom nedmeno, čime se, zapravo, sugeriše skromnost u hodu, bez uvijanja i znakova nadmenosti. Manifestiranjem oholosti ili gordosti vjernik se udaljava od Allahove ljubavi: jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. Gordi, oholi i hvalisavi ne nalaze se u Allahovoj blizini!

preporod.com

About SIF-N

Check Also

Muhammed a.s., Poslanik koji se u svemu slijedi

Muhammed a.s., Poslanik koji se u svemu slijedi Autor: Bilal Hodžić Za muslimane širom svijeta …

%d bloggers like this: